Mudre zemlje štede i provode reforme kad je dobro, a kad krene loše, onda potrošnjom spašavaju gospodarstvo. Hrvatska sve radi obratno. I to uporno i neprekidno. Ništa nismo naučili iz pogrešaka Ive Sanadera, koji je na sve strane kupovao glasove kako bi dobio izbore 2007. godine. Hrvatska je tad rasla na krilima jeftinih kredita, rasle su cijena nekretnina, ali i javne investicije (kasnije je postalo jasno da su one samo poluga za izvlačenje novca u privatne džepove).

Ali tad nikoga nije bilo briga. Bilo je novca, raslo se. A onda je stigla 2008. godina i čuvena Sanaderova: "U banani smo". Ta banana je potrajala dugih šest godina, najdulje u Europi, i dodatno osiromašila građane. Sad je napokon kriza prestala, ali umjesto da to posluži za novi iskorak u politici, sve se nastavlja po starom. Država je sljedeće godine digla proračun za pet milijardi kuna, na rekordnih 133 milijarde kuna.

Prije krize, točno prije deset godina, država je trošila 106 milijardi kuna. Vidi li itko koliko se život popravio zbog 27 milijardi kuna veće potrošnje? Teško. Hrvatska je upravo pala za osam mjesta po ljestvici Doing Business koja mjeri lakoću poslovanja. Sad smo na 51. mjestu. Prije točno godinu dana potpredsjednica Vlade za gospodarstvo Martina Dalić je, zanesena optimizmom, najavila: "Za godinu i pol ćemo napredovati na ljestvici Doing Business za deset mjesta".

No Hrvatska je na dnu i po ostalim ljestvicama koje mjere napor potreban da se živi od vlastitoga rada. Po ekonomskim slobodama smo na dnu pa je teško govoriti o nekom divljačkom kapitalizmu. Dapače. Također i po mogućnosti da posao bude lako dostupan, ali i da poslodavci mogu optimizirati potrebnu radnu snagu. Jedna smo od najsiromašnihih zemalja EU. Pretekla nas je i Rumunjska po bogatstvu, a trećina građana nam je na rubu siromaštva.

Plaće polako rastu, ali i dalje zaostajemo, i to debelo za bivšim tranzicijskim zemljama. Što se tiče gospodarskog rasta u zadnjih šest godina, ne trebamo ni pričati. Ostale tranzicijske zemlje, od Estonije pa do Mađarske, rasle su po stopama od 25 do 12 posto, a mi smo pali jedan posto! Upravo o takvom stanju je, za neke pomalo iznenađujuće, progovorila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Jasno, nije tu riječ samo o banalnom sukobu Pantovčaka i Banskih dvora koji - ponajprije na razini političkih taština - tinja već jako dugo. Sad su, uz nedvojbenu želju da se reforme pokrenu (koja je očito artikulirana u njezinu savjetničkom gremiju), u igri i dva bitna uloga. O jednom se zna relativno malo, a to su suprotstavljene uloge koje premijer i predsjednica igraju u drami oko Agrokora. Jasno je da ne igraju za isti tim, a predsjednica je svoje karte u velikoj mjeri otkrila tijekom boravka u Sočiju.

Drugi je ulog podrška HDZ-a njezinoj kandidaturi na drugim predsjedničkim izborima. Ta je podrška, naime, prilično neizvjesna. I dok je Plenković u Saboru raspravljao s Marasom i Pernarom, predsjednica države je nedvosmisleno poručila da se malo toga napravilo i u ekonomiji i u društvu.

"Predugo stojimo, a drugi nas prestižu ili nam sve više odmiču. Naši rezultati dobivaju pravu vrijednost kad se uspoređujemo s pravom konkurencijom. Slijedom takvog pristupa možemo zaključiti kako slika nije blistava niti nam daje razloga za zadovoljstvo, nego naprotiv, za nemir i tjeskobu. Za osjećaj potrebe za žurnim djelovanjem", bila je nadahnuta Grabar Kitarović.

Navela je samo neke primjere od kojih Vlada bježi. Primjerice, iako se hvalimo izvozom, omjer izvoza u odnosu na BDP nam je jedan od najlošijih u srednoj Europi. Imamo najniža socijalna davanja za mlade, nastavila je, zato odlaze. A naše obrazovanje daje loše rezultate. Napomenula je da su strukturne reforme postale apstraktan pojam, ali da to ne može biti izlika da ne radimo na reformi zdravstva, pravosudnog i mirovinskog sustava.

Predsjednica ih nije spominjala, ali postoje i ljestvice na kojima smo prvi. U krizi je socijaldemokratska vlada dizala poreze na sve što je mogla: potrošnju, trošarine, štednju, ukidala olakšice, a tek u zadnjoj godini mandata išla je malo rasteretiti rad. Plenkovićeva vlada provela je poreznu reformu, rasteretila je od poreza one veće plaće, ali je zato digla PDV na ugostiteljstvo, poskupjela struju, cestarine, vjerojatno uskoro i vodu. Iako su smanjili porez na dobit poduzetnicima za dva postotna poena, još smo jedna od najoporezovanijih zemalja.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Luksuz koji si mogu priuštiti samo bogatije zemlje. A čak i sve bogate zemlje brinu o osnovnim životnim potrebama i onih siromašnijih pa svugdje imamo niže stope PDV-a za hranu. Kod nas je niži PDV na prehrambene proizvode izuzetak pa tako dolazimo do apsurda da je jeftinije kupovati prehrambene namirnice u Njemačkoj nego u Hrvatskoj, iako im je prosječna plaća 1000 eura viša nego kod nas!

Država kaže da ne može naći od dvije do tri milijarde kuna rasterećenja za hranu. Ali zato proračuni za sljedeće tri godine otkrivaju da će biti više novca za zaposlenike državnih i javnih službi, povlaštene mirovine, borbene avione, blindirane limuzine, nove aute...

Ravnateljica Ekonomskog instituta Maruška Vizek otvoreno kaže da je to podsjeća na vrijeme Ive Sanadera! I tad je padao javni dug jer se slijevalo više novca od poreza, a padao je i deficit. Istim stvarima se sad hvale u Plenkovićevoj vladi kao jasan znak da država ide "dobrim putem". I da s rastom od 2,5 do 2,9 posto možemo uspješno živjeti.

"Vlada ne razmišlja unaprijed, ne misle o tome što će se dogoditi kad dođe prva nova kriza. A ona će stići. Rashodi koji su fiksirani neće se smanjivati, a kad padnu prihodi, opet možemo očekvati rast javnog duga. Nekad smo bili treća najbogatija tranzicijska zemlja, a sad smo drugi po siromaštvu. Ali i najsiromašniji Bugari rastu brže od nas pa će nas uskoro prestići. A u Hrvatskoj se više nitko ne bavi ni štednjom ni reformama", kaže ogorčeno Vizek.

Teško je reći da Plenkovićeva vlada nije svjesna da su reforme potrebne. Dovoljno je samo pogledati opsežni plan reformi koje smo obećali provesti do kraja godine i uputili ih Europskoj komisiji. Čovjeku se zavrti u glavi samo kad vidi na čemu je sve moguće postići uštede i barem malo rasteretiti gospodarstvo. Od besmislenih pregleda, obrazaca, biljega, pečata... Pobrojane su i one važnije reforme.

Obećali smo da ćemo do kraja godine uvesti pošteniji sustav plaća u javnoj upravi kako bi bili nagrađeni oni koji doista bolje rade. No to više nitko i ne spominje. Obećali smo napraviti i jedinstveni sustav za pravedniju socijalnu pomoć. I sama Vlada u svojim analizama priznaje i navodi da trenutačno imamo 132 nacionalna i 2680 lokalnih sustava pomoći, a oni su svi zajedno neučinkoviti. Nije se krenulo ni u objedinjavanje inspekcija.

Najavljivalo se učinkovito upravljanje imovinom i tvrtkama u državnom vlasništvu, a ove godine imamo prihod 800 milijuna manji od planiranog! I sljedeće tri godine prihod od imovine neće rasti, nego će većina i dalje ostajati mrtvi kapital. Reforma pravosuđa, koja je najavljena na početku godine, stala je promjenom ministara. Nema ni zakona o agencijama koji bi na jedinstveni način regulirao njihovu potrošnju, jer su već identificirane moguće uštede u stotinama milijuna kuna.

Obećavali su i bolju decentralizaciju, porez na imovinu koji bi rasteretio plaće, jedinstvene točke za poduzetnike, bolju županijsku državnu upravu, objedinjavanje katastra i gruntovnice... I možda najvažnije, reformu obrazovanja. Sve smo to obećali. I ostali na lijepom popisu želja. Početkom godine je donesen i akcijski plan rasterećenja gospodarstva. Imenovano je i povjerenstvo. Plenković je najavio milijardu i pol ušteda! Ništa od toga.

Te silne planove, najave o rasterećenju, analize i studije, predsjednica države je žestoko napala i poručila da je sve to korisno, ali da trošimo previše vremena bez opipljivih rezultata: "Nadam se da ćemo ovdje razgovarati za nekoliko godina o rezultatima, a ne o planovima i nerealiziranim projektima!" Predsjednica je direktno prozvala premijerovu političku strategiju, premda ga izrijekom nije spomenula: "Mi kao dužnosnici ne trebamo samo oslušivati bilo naroda, nego ga i voditi", rekla je predsjednica.

HDZ je prozivao Kukuriku koaliciju da godišnje 100.000 ljudi napušta zemlju zbog njihove politike. Sad su brojke na 80 do 90 tisuća ljudi koji odlaze, a ništa se ne mijenja. Prilično je jasno da mladi ne napuštaju zemlju samo zbog zarade i više plaće. Istraživanja su pokazala da oni u ovakvoj državi ne vide perspektivu za svoju djecu, ne mogu imati kvalitetan društveni život, ne vjeruju sustavu, ne vjeruju da mogu na pošten način naći posao...

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ukratko, razočarani su, očajni i ogorčeni. I ako se ovako nastavi, demografi upozoravaju da će u budućnosti čitave hrvatske regije biti opustošene. To razočaranje u društvu često apostrofira Nenad Bakić, entrepreneur i investitor, koji se ne libi glasno i žestoko založiti za ekonomski liberalnije društvo. Jedan drugi biznismen slične orijentacije, Saša Cvetojević iz tvrtke Insako, također često upozorava da idemo neodrživim putem.

"Već 20 godina imamo povećanje javne potrošnje, a građani i poduzetnici to ne osjete na boljoj usluzi. Hranimo sustav povećanjem proračuna. Kad ima novca, onda ima za nove aute, nova zapošljavanja, podizanje plaća... A onda oni novozaposleni stvaraju nove procedure, sve kompliciraniji sustav, osnovat ćemo još dvije agencije i tako se vrtimo u krug. Probajmo drugim putem, napraviti što tanji i jednostavniji sustav, sustav koji će omogućiti da gospodarski rast osjete i građani i poduzetnici", kaže nam Cvetojević.

On kao primjer krajnjeg apsurda navodi podatak da je država potrošila novce kako bi omogućila elektroničko vađenje vozačkih dozvola. Ali onda su postavili ograničenje da se za takvu dozvolu može aplicirati samo s elektroničkom osobnom iskaznicom, koju većina građana nema. A mogli su, npr. omogućiti jednostavnu prijavu tokenom!

"Što više dižemo poreze, to se više traže načini da se izbjegne plaćanje. Ugostitelji koji su plaćali PDV od 13% nakon dizanja na 25% našli su način za izbjegavanje kroz osnivanje novih jednostavnih trgovačkih društava", kaže Cvetojević. Ekonomist Željko Lovrinčević sudjelovao je u poreznoj reformi koja je omogućila veliko punjenje proračuna upravo kroz viši PDV ugostiteljima i restoranima. Kaže da je to razdoblje kad je bilo novca, kad su kamate bile niske, trebalo iskoristiti za reforme.

Čak i priznaje da je to bio plan, nakon što je Hrvatska propustila priliku to učiniti u Sanaderovo vrijeme, kad je također bilo povoljno razdoblje. O novom bujanju proračuna i odustajanju od reformi kaže: "Odsutnost političke volje se kompenzira povećanjem prihoda. Događa nam se da ovisimo o jednom jedinom ljetnom kvartalu!

Gospodarstvo ima realan rast od dva posto, a mi rastemo brže upravo zbog turističkog priljeva novca. Ali to će se promijeniti prvim usporavanjem gospodarstva u Europi. Nažalost, ono se predviđa već za kraj sljedeće godine, a onda ćemo to itekako osjetiti, jer će i izvoz oslabiti, a iz zapadnih zemalja će dolaziti manje turista". Istodobno Lovrinčević upozorava na problem koji u našoj javnosti još nije značajnije percipiran.

"Zbog nereformirane javne uprave s oko 240.000 zaposlenih, kojima su u krizi rezane plaće, bit ćemo u novom problemu. Tranzicijske zemlje već sad pokušavaju zadržati visokoobrazovane kadrove koji su nužni svakom društvu povećavajući im plaće. U prvom redu liječnike, ali i znanstvenike. Kod nas za to nema prostora, mi ne možemo povećati plaće liječnicima jer plaćamo nepotrebnu i suvišnu državnu administraciju. Dugoročno ćemo zato imati golem problem s javnom upravom", zaključuje Lovrinčević.

Lista reformi i poteza koje bi trebalo povući je jasna, a ponekad su to i vrlo banalne stvari. Na racionalizaciji lokalne (samo)uprave Most je prije dvije godine ostvario značajne izborne rezultate, ali HDZ je jasno poručio da neće ukidati suvišne općine ni županije. Riječ je o jednoj od najsramotnijih političkih kalkulacija, po kojoj HDZ (a i SDP prije njega) nema hrabrosti ukidati uhljebničke pozicije na lokalnim razinama.

Stoji i spomenuta reforma javne uprave pa se ništa ne čini da kvalitetni kadrovi u službama budu bolje plaćeni. Martina Dalić je više puta tvrdila da će Ministarstvo rada predložiti zakonske projekte kojima će se povećati efikasnost javne uprave, ali ta ministarstva očito ne čine apsolutno ništa.

O reformi pravosuđa Vlada nije puno ni govorila, a pitanje trgovačkih sudova i nedorečenih zakona koji generiraju korupciju prava su rak rana za investicijsku klimu. Gubici i dugovi u zdravstvu su zastrašujući, na njih uopće nema suvisla odgovora, a ništa se ne čini ni za restrukturiranje javnih poduzeća.

Hrvatske šume zapravo nisu na tržištu, golemi dio prihoda, oko 400 milijuna kuna, ostvaruju od parafiskalnih nameta, a novi HDZ-ov šef te tvrtke ima plaću 29.297 kuna! Istodobno se, unatoč brojnim raspravama o reorganizaciji Hrvatskih autocesta, novi organizacijski preustroj, koji uključuje prelazak na jedan od modela elektronične naplate za vožnju autocestom, očekuje tek 2019. godine.