Prošlotjedna najava gubitka spora što ga je Slovenija pokrenula protiv Hrvatske pred Sudom Europske unije u Luksemburgu, a time i propasti slovenske arbitražne strategije, kojoj je cilj natjerati Hrvatsku na prihvaćanje arbitražne odluke, izazvao je potpuni politički kaos u Sloveniji.

Što je i logično, s obzirom na to da negativno mišljenje neovisnog odvjetnika europskog suda Priita Pikamäea o nadležnosti europskog suda za slovensku tužbu, premda je riječ samo o stručnome mišljenju, koje nije obvezujuće za sudsko vijeće, ima razorne posljedice ne samo za slovensku tužbu nego i za ključne slovenske pozicije u arbitražnom sporu.

Jer Estonac Pikamäe ne samo što je jasno poručio Ljubljani da se u ovom slučaju obratila pogrešnom sudu, jer Sud EU nije nadležan za ovaj problem, nego je zaključio i da arbitražna odluka, barem što se tiče europskog prava, nikad nije izvršena, što znači da granica između Slovenije i Hrvatske s vidika europskog prava - nije određena. 

Duboka analiza Arbitraža: Kako je Hrvatska razotkrila slovenske špijune

Arbitražna odluka, naime, kako stoji u mišljenju neovisnog odvjetnika, ne spada u onaj dio međunarodnog prava koji je obvezujući za europsko pravo, a arbitražni je sporazum bio samo “pokušaj rješenja” graničnog spora. Ako znamo da je Slovenija tužila Hrvatsku europskom sudu tvrdeći da Hrvatska neimplementacijom arbitražne odluke krši europsko pravo, sad se tužba slovenskoj strani vratila poput bumeranga.

Neovisni odvjetnik ne samo da nije potvrdio slovenske argumente nego je doveo u pitanje i ono što je za slovensku stranu bilo neupitno, a to je arbitražna odluka, zbog čega na slovenskoj strani otvoreno sumnjaju u njegovu pristranost, sugerirajući kako je njegovo mišljenje plod “hrvatskog lobiranja”, pa čak i činjenice da možda posjeduje vikendicu na hrvatskom Jadranu. 

Cijela slovenska politika u arbitražnom sporu s Hrvatskom, naime, polazi od teze da je granica određena, a arbitražna odluka, bez obzira na to što je hrvatska strana ne prihvaća, važeća i obvezujuća za obje strane.

Neposredno nakon prošlotjedne objave mišljenja odvjetnika Pikamäea u Luksemburgu, u Ljubljani se sastao cijeli državni vrh - predsjednik države, premijer i predsjednik parlamenta - s jednom jedinom porukom: granica je utvrđena i ne odustajemo od arbitraže!

I sada, kada je ta temeljna slovenska pozicija dovedena u pitanje, i to ne od strane Hrvatske nego od međunarodnog suda, koji na jednoj instanci pravosudnog postupka što ga je inicirala Slovenija poručuje da granica koju je odredio ad hoc arbitražni sud za europsko pravo nije relevantna. 

Jasno je da je slovenska politika, koja je minoran spor iz politikantskih razloga potpuno neopravdano pretvorila u prvorazredno političko pitanje, u velikom problemu. Oružje koje je slovenska strana odlučila iskoristiti protiv druge strane okrenulo se protiv nje. Mišljenje neovisnog odvjetnika toliko je izričito da ostavlja jako malo prostora za bitno drukčiju odluku. Zbog toga je obračun i traženje krivaca za arbitražnu blamažu na slovenskoj strani već započeo.

Logično, prva je meta postao bivši premijer i aktualni šef diplomacije Miro Cerar, koji je i najodgovorniji za odluku da se protiv Hrvatske ide na europski sud u Luksemburgu.

Cerar, koji je i sam pravnik, ustrajao je na odluci o pokretanju postupka protiv Hrvatske, premda je i tada bilo jasno da takva tužba nema puno izgleda za uspjeh, nakon što tužbu nije podržala Europska komisija. Štoviše, Cerar je odlučio ignorirati i upozorenja predsjednika Suda EU Koena Lenaertsa, koji je nakon najave slovenske tužbe javno izrazio sumnju u pravni put što ga je izabrala Slovenija.

Kontra Janše Malo čudo: Slovenac kaže da nam je mjesto u Schengenu

Lenaerts je smatrao da bi bilo primjerenije da se spor riješi u postupku prema članku 273. ugovora EU, koji članicama nudi mogućnost da pred europski sud sporazumno iznesu sporove koji se u strogom smislu ne tiču europskog prava, a važni su za funkcioniranje EU. Slovenija je, međutim, tada odabrala drugi put, odlučivši se na tužbu po članku 259. europskog ugovora, koji predviđa mogućnost da članica tuži drugu članicu, ali isključivo kada je riječ o kršenju europskog prava.

Ta je tužba ujedno bila i jedna od zadnjih odluka njegove vlade, no Cerar danas odbacuje pozive na ostavku zbog objektivne odgovornosti u slučaju neuspjeha tužbe, tvrdeći da se radilo o kolektivnoj odluci, kao što odbacuje i provokativan zahtjev šefa slovenske opozicije Janeza Janše da sam podmiri sudske troškove, koji iznose oko sedam milijuna eura.

Umjesto preuzimanja odgovornosti, Cerar prstom pokazuje u Boruta Pahora, aktualnog predsjednika i bivšeg premijera, u čijem je mandatu dogovoren i potpisan arbitražni sporazum, podsjećajući da je on svojedobno bio protiv arbitražnog sporazuma.

Kao jedan od glavnih krivaca za arbitražni fijasko figurira i bivši šef diplomacije i aktualni ministar obrane Karl Erjavec, koji je svojim gafovima i brzopletim izjavama u vrijeme arbitražnog postupka, tvrdeći kako on zna da će Slovenija na arbitraži dobiti što želi, pristup otvorenom moru i dvije trećine Piranskog zaljeva, svakako dodatno pridonio ovakvom ishodu.

Dok Cerar i Erjavec snose političku, slovenski arbitar i agentica Jernej Sekolec i Simona Drenik, koji su kompromitirali arbitražu nedopuštenom komunikacijom, označeni su pak kao neposredni krivci za slovenski neuspjeh. I dok se Sekolec, čini se, s tim pomirio, bivša arbitražna agentica Drenik ne želi mirno promatrati kako postaje žrtveni jarac za sve pogreške slovenske strane.

Ovih je dana tako podnijela tužbu protiv parlamenta, zahtijevajući povlačenje izvještaja komisije za nadzor tajnih službi (KNOVS) o djelovanju slovenskih obavještajaca tijekom arbitraže - što ga je Express nedavno objavio - a u kojem je ona označena kao najodgovornija za arbitražnu aferu, jer se nije pridržavala uputa slovenskih obavještajaca o tajnom komuniciranju, s obzirom na to da su njezin razgovor sa Sekolecom snimile hrvatske obavještajne službe.

Strašilo Slovenci digli spomenik Melaniji - procijenite sami

Time su, međutim, KNOVS i njegov šef Matej Tonin zapravo priznali da su slovenska država i njezine tajne službe znale i omogućavale nezakonito komuniciranje, a neki vjeruju da je i to utjecalo na Pikamäeovo mišljenje.

Tako je i Tonin u očima vladajućih u Sloveniji postao jedan od ključnih krivaca zbog arbitražnog neuspjeha, baš kao i Janša, koji smatra kako je za Sloveniju najbolje odustati od arbitraže i ponovno sjesti za stol s Hrvatima.

S obzirom na to da isto predlaže i hrvatska strana, Cerar teško optužuje Janšu da zbog paktiranja s konzervativnim krugovima unutar Europske pučke stranke, pa tako i HDZ-om, ugrožava nacionalne interese. Ovo je, međutim, tek početak i priprema za obračune koji će uslijediti nakon što na proljeće sljedeće godine stigne konačna presuda. Ako ta presuda bude imalo nalik Pikamäeovom mišljenju, ne treba isključiti ni pad slovenske vlade.