Krvava povijest masovnih ubojstava u Americi
Umirovljeni bijelac, otprije poznat policiji, Stephen Paddock otvorio je paljbu s 32. kata hotela u Las Vegasu na posjetitelje koncerta gdje je bilo okupljeno oko 50.000 ljudi. Time bismo u jednoj, tako suhoparnoj, rečenici saželi noć panike i krvi na ulicama popularnog turističkog odredišta i najgoru masovnu pucnjavu u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Paddock je, prema posljednjim dostupnim podacima, ubio više od pedeset osoba dok je više od dvjesto osoba ranjeno.
U minutama i satima nakon napada pokušava se doznati što više informacija zato što se čini da nije imao bilo kakve veze s međunarodnim terorističkim organizacijama, a lokalne vlasti potvrdile su da zasad ne tretiraju napad kao teroristički čin. Glasine koje su prenijeli neki mediji kažu da je Paddock, navodno, bio seksualni prijestupnik.
Do sad je najgori slučaj bio prošlogodišnji napad simpatizera Islamske države Omara Mateena na noćni klub Pulse u Orlandu na Floridi gdje je ubijeno 49 osoba. Bez obzira što je on prisegnuo odanost ISIL-u netom prije krvavog pohoda, teroristi su ga objeručke prihvatili i potpuno zanemarili to što nikad prije nisu izravno komunicirali. Štoviše, to je upravo ono čime se Islamska država odlikuje. Oni šire svoje ideje koje pronalaze plodno tlo na svim kontinentima.
Prije toga najsmrtonosniji napad dogodio se na sveučilištu Virginia Tech kada je Seung Hui Cho ubio 32 studenata i nastavnika. Napad je zapravo počeo rano ujutro, oko 7:15, kada je Choi ušao u jedan od studentskih domova i ubio brucošicu i redara prije nego je pobjegao iz doma. Policija je ubrzo došla na mjesto zločina i počeli su tražiti žrtvinog dečka jer su vjerovali da je riječ o zločinu iz strasti. Dva sata kasnije je Choi ušao u zgradu s učionicama, zaključao sva vrata i krenuo na svoj ubilački pohod. Nešto prije deset sati ujutro, desetak minuta nakon što je otvorio paljbu, Choi je počinio samoubojstvo ostavivši iza sebe tridesetak mrtvih tijela.
Dva dana kasnije, 18. travnja, na adresu NBC Newsa došao je neobičan paket da bi se kasnije ispostavilo da je to Choi poslao u vremenu između prvog i drugog napada. Poslao je nekoliko fotografija sebe s oružjem te snimku tirade o "bogatim derištima".
Sandy Hook, Columbine, University of Texas tek su neka od imena gdje su Amerikanci masovno pogibali, a tek na kraju popisa deset najsmrtonosnijih masovnih ubojstava dolazimo do novog slučaja islamističkih terorista. Riječ je o napadu u San Bernardinu kada je bračni par Rizwan Farook i Tashfeen Malik ubio 14 osoba na poslovnoj zabavi. Njihov krvavi pohod ostao je više zapamćen po obračunu s policijom na na cesti u mirnom predgrađu i borbi FBI-a i Applea o otključavanju Farookovog iPhonea nego po žrtvama koje su iza sebe ostavili.
Mnogo poznatije ubojice, poput Jamesa Holmesa, zapravo su male ribe kad se uzme u obzir šira slika događaja. Morbidno zvuči, ali Holmes je ubio "tek" 12 osoba. Trenutačno služi zatvorsku kaznu od 3.318 godina.
Broj žrtava u Las Vegasu rast će u nadolazećim satima i danima, a zasigurno će najteže biti obiteljima ozlijeđenih zato što neće znati što se događa s njihovima najmilijima.
Relativno nedavno je Sarah Jenkins za BBC ispričala kako je morala danima čekati da bi joj bilo što rekli o njenoj kćeri. Nakon terorističkog napada na londonsku podzemnu željeznicu 2005. godine, morala je čekati punih 11 dana za potvrdu da je njena kćer Emily mrtva. Ona sada predvodi kampanju da se rodbinu stradalih bolje informira.
"Emily je bila moje četvrto dijete i bila je miljenica obitelji. Ponekad je znala biti nestašna, ali je bila izvor radosti, kao i sva djeca", prisjeća se Sarah u razgovoru za BBC. Tog sudbonosnog jutra, 7. srpnja 2005. godine, Emily je putovala na posao u Londonu. "Bila je kod dečka u Londonu, a ja nisam imala pojma da je tamo i nisam pomišljala da je možda nestala sve dok starija kćer me nije nazvala i rekla da su oni svi živi i zdravi, ali da Emily kasni na posao. Ona je često kasnila na posao i to nije bila neka vijest", ispričala je Sarah.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Došlo je i vrijeme ručka, ali od Emily nije bilo ni traga ni glasa i majka je počela sumnjati da nešto nije u redu. Ona i jedan od njenih sinova su poslije posla otišli u obližnji kafić i bespomoćno su gledali televizijske izvještaje s mjesta napada. "Prvo što uradite je nazovete telefone za pomoć. Oni pružaju jako malo informacija zato što ni sami nemaju previše informacija", kaže ona prisjećajući se kako bi joj se svaki put javila druga osoba kad bi nazvala. Stalno je pokušavala dobiti kćer na mobitel i ostavljala joj je poruke na telefonskoj sekretarici.
Do kasnog popodneva je već okupila troje djece, ali nitko nije znao što uraditi. Pokušavali su zvati policiju, ali oni su im rekli da zovu linije za pomoć. "Sjećam se da sam čitavu noć zvala, naravno da nitko nije spavao u takvoj situaciji, pa sam cijelo vrijeme zvala linije za pomoć da bi me uvijek pitali jedno te isto 'Jeste pokušali kontaktirati njene prijatelje?'. Bila sam na rubu živaca", a onda se sin James sjetio da bi mogli ići u bolnice i tražiti Emily.
Osoblje bolnice bi ih samo smjestilo u čekaonicu i rekli su im da čekaju. "Rodbina žrtava bila je zadnja stvar koju su oni htjeli imati na pameti", kaže Sarah. Čitavo vrijeme dok je pokušavala dobiti bilo kakve informacije nije znala da su je u pozadini zabilježili kao prioritetni slučaj. Ona je pokušavala dobiti nekoga tko zna išta, a da istovremeno nije znala da bi je nazvali čim bi nešto znali.
Urezalo joj se u sjećanje to kako su tih prvih dana redovito naručivali pizze koje nitko nije mogao pojesti. Svaki dan bi bacali kutije pune hladnih pizza. I dan danas se zna upitati što su smetlari mislili kad bi vidjeli toliko bačene hrane.
Prisjetila se što joj je tih dana prolazilo kroz glavu: "Kao majka razmišljate o dvije stvari. Prvo, trebala sam ja umrijeti. Drugo, trebala sam je zaštiti i zbog toga mora biti živa. Moje dijete ne može umrijeti".
Tri dana je trebalo da im se napokon netko javi. Iako je to bio barem neki napredak, Sarah nikako nije mogla shvatiti zašto nisu mogli identificirati tijelo njene kćeri. Imala je sve dokumente, imala je jedinstven prsten, a imala je i tetovažu na leđima. Čitavih 11 dana nakon napada su je posjetili policajci da bi je obavijestili o smrti kćeri.
Umirovljeni inspektor John Ramsbottom kaže da identifikacija tijela traje tako dugo zato što je to kompleksan posao. "Dvije osobe su ključne na mjestu zločina. Prvo je tu riječ o šefu istrage koji pazi da svaki iskoristivi dokaz pokupimo s mjesta zločina. Druga osoba je zadužena za identifikaciju mrtvih", kaže on i napominje da svaki komad nečijeg tijela moraju pažljivo ga bilježiti što rezultira ogromnom količinom papirologije. Tijela kasnije prebace u privremenu mrtvačnicu gdje se stručnjaci trude spojiti dijelove tijela i onda ih identificirati. Dokumenti ne pomažu previše u tome i zbog toga policija ne želi ništa reći obiteljima žrtava.
"Hoćemo li reći nekome '90% smo sigurni da smo našli vaše voljene' i onda im ostaviti 10% nade. Je li gore da im kasnije uništimo i taj tračak nade?", govori Ramsbottom.