U novom feljtonu donosimo odabrane izvatke iz knjige 'Krvava ruka Udbe: Tajne hrvatskih arhiva' glavnog urednika Expressa Igora Alborghettija i Borisa Rašete.

U članku se tematiziraju i slučajevi suicida iz 1980-ih. Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01 2376 335 (radi od 0 do 24 sata)

Plavi telefon: 01/4833888 (plavi-telefon@zg.t-com.hr)

Psihološki centar TESA: 01/4828888(psiho.pomoc@tesa.hr)

 

 

TAJNA CRNE RUŽE: UDBIN PROJEKT

U drugoj polovici osamdesetih, pet-šest godina prije početka rata o kojemu tada nitko od običnih ljudi nije razmišljao, Hrvatskom se počeo širiti potmuli, jezivi strah kakav mase nikada nisu osjetile. Dvije priče, naizgled odvojene, naizgled neovisne jedna od drugoj, obje vezane za tajne kultove, sotonizam, obje nalik na horor, proizvele su osjećaj tihe jeze u cijeloj zemlji. Jedna je priča o tajanstvenoj sekti Crnoj ruži, a druga o pljački Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (NSK), u čijem je središtu stajao mladić duboko poremećene osobnosti, sotonist, izdanak stare ugledne novinarske obitelji, Aleksandar Milles, vlasnik jedne od najčudnijih hrvatskih biografija dvadesetog stoljeća. Crna ruža je, tvrde poznavatelji , sekta stara oko 30 godina. Nastala je izvorno u Americi od Luciferove crkve. Kad se ta Luciferova crkva proširila na Hrvatsku, ovdašnja podružnica odvojila se od svoje matice i počela rad po svome. Poznata su samoubojstva i ubojstva koja su obavljali članovi Crne ruže. Ni dandanas nitko nije saznao tko ih vodi. Smatra se da je to neka utjecajna ili bogata osoba. Sekta se zove Crna ruža jer je poznata po tome što bi svako toliko neki njihov član dobio crnu ružu, što bi značilo da si mora oduzeti život. Ako si ga ne oduzme sâm, oduzmu ga drugi…

Priča o Crnoj ruži započela je nakon samoubojstva jedne djevojčice u Dugom Selu. U tom je mjestu, nedaleko od Zagreba, kafić imao Željko Malnar, pisac, novinar, pustolov, putopisac velikog stila, jedna od najvećih jugoslavenskih zvijezda. Željko Malnar bio je visok čovjek, izuzetna, markantna fizičkog izgleda; lijep, plavook, dugokos, nalik na Zagora iz popularnih talijanskih stripova. Malnar je bio jedinstvena medijska ličnost u Jugoslaviji. U Zagrebu su bili zabilježeni slučajevi kada je njegova pojava na ulici izazvala masovnu histeriju obožavateljica, poput one koju su šezdesetih izazivali Beatlesi. Ipak, u Malnarovoj je pojavi bilo nešto zlokobno prijeteće. Brojni ljudi koji su ga poznavali, osjećali su neodređen, ali snažan strah od Malnara.

PANIKA ZBOG SAMOUBOJSTAVA

Njegov je kafić osamdesetih godina prošlog stoljeća bio okupljalište mladih alternativaca odjevenih u crno. Nazivali su ih darkerima. U vrijeme famoznih samoubojstava, mladež odjevena u crnu odjeću bila je izložena nasilju jer su ih smatrali poremećenima i opasnima. Hrvatska je u to vrijeme bila vrlo konzervativna zemlja, s patrijarhalnom kulturom, pa je pojava mladeži koja se drogira i odijeva u crno, sklona sotonizmu, užasnula cijelu javnu scenu i duboko potresla obitelji. Djecu su tih godina stariji upozoravali na pošast darkerskog pokreta i droga te mističnih rituala koje vodi neka moćna, ali nevidljiva ruka, koja djeci ubija bilo kakvu autonomnu volju i, iz nepoznatih razloga, navodi ih na samoubojstva. Malnarov kafić dobio je ime Garude.

Nazvan je po hinduističkom božanstvu. Za života Malnar je, za 24sata, ovako prokomentirao optužbe na svoj račun: “To je bila strašna zajebancija. Ja sam stalno putovao i bio sam prvi Jugoslaven koji je toliko vremena provodio vani po Indiji i nesvrstanim zemljama. Bio sam jako popularan, osobito u Srbiji, pa je glasina da sam u Crnoj ruži služila tome da me se diskreditira te da prestanem toliko putovati.” “Malnar se”, piše list, “prisjetio kako je prvi članak o njegovoj povezanosti s Crnom ružom izišao u  sarajevskim novinama. Potom su krenule glasine da su članovi te sekte sotonisti, da se okupljaju na grobljima, okreću križeve, da otimaju djevojke kako bi ih žrtvovali Sotoni, da se ubijaju… S pričama o samoubojstvima”, tvrdi ovaj list, “fama o Crnoj ruži je eskalirala, a gotovo svi koji su se odijevali u crnu odjeću bili su društveno odbačeni kao mogući članovi tog supertajnog društva – o kojem su svi sve znali. Bilo je govora čak i o tome da vođe sekte na mladima iskušavaju novu drogu kojom im oduzimaju volju te mogu utjecati na sve odluke, uključujući i odluku o ubojstvu ili samoubojstvu.” 

KRVAVE SEANSE U BOGATAŠKIM VILAMA

“Zbog svega sam imao jako velikih problema jer su mi počeli otkazivati angažmane na televiziji, a imao sam i problema s okolinom. Čak su me jedanput priveli. To je bilo strašno. Sjedim oko dva ujutro u Đorđićevoj, a kroz vrata proviruju četiri policajca. Okrenem se prema njima i viknem: ‘Bu!’, a oni, kao u crtiću, pobjegnu i zalupe vratima”, rekao je Malnar, dodajući kako se kasnije smijao tim anegdotama, ali onda mu nisu bile smiješne. Puno goru priču o Crnoj ruži ispričao je stanoviti Branimir Petranović Maka, koji je novinarima opisao kako je iz sekte spašavao svoju tadašnju djevojku i njezina brata, članove đakovačkog ogranka Crne ruže. “Brat je moje tadašnje djevojke upao u Crnu ružu”, priznao je novinarima 24sata, “pa ga je ona pokušala izvući odatle, ali je i sama zaglibila ondje. Bio sam ukupno na četiri seanse”, prisjeća se Maka. Objašnjava kako su se susreti uvijek organizirali u istoj kući na periferiji, u domu sljedbenika čiji su roditelji bili imućni. Na sastanke je dolazilo i do tridesetak mladih, mahom djece u dobi od 14 do 18 godina. Sektu je vodio markantan muškarac kojem nitko nije znao ime, a svi su ga oslovljavali s On. Svaki je susret započinjao žrtvom bogu sekte.

“On bi donio žilete. Netko se po tijelu ili ruci porezao, a ostatak nazočnih potom bi lizao krv s te rane. I ja sam to radio, da me ne otkriju...”

Željko Malnar imao je, u gomili svojih prijatelja, sljedbenika i obožavatelja, jednog krajnje neobičnog svata. Zvao se Aleksandar Milles. Milles je počinitelj najglasovitije hrvatske pljačke svih vremena. On je sin poznatog hrvatskog novinara Konstantina Millesa i brat Maje Milles, legendarne novinarke crne kronike, izdanak zagrebačke novinske aristokracije socijalističkog razdoblja. (Aleksandar Milles rodio se u Zagrebu kao drugo dijete Katje Goldoni i novinara Konstantina Millesa. Njegova 15 godina starija sestra, novinarka Maja Milles, također je počinila samoubojstvo. Navodno je kao dijete Aleksandar patio od noćnih mora, pa nije bio u stanju ni redovito se školovati. Već je s osam godina, pisali su mediji, počeo proučavati vjersku literaturu te održavati sotonističke obrede.)

Kraj trećeg dijela

PRETHODNI NASTAVCI:

 

TAJNE HRVATSKIH ARHIVA Oznaka 'unutarnji neprijatelj': Kako je Služba pratila Šeksa, Tuđmana, Paragu, Gotovca...

TAJNE HRVATSKIH ARHIVA Kako su špijunirali Kuharića i biskupe: 'Rade novo mjesto navodnog ukazanja Gospe'