Smrt 28-godišnje zaposlenice instituta za istraživanje kuge u sibirskom Irkutsku ponovno je podsjetila koliko je pogrešna predodžba da je kuga bolest koja pripada isključivo srednjem vijeku. Ruske vlasti još nisu službeno potvrdile da je žena umrla upravo od kuge, ali slučaj je izazvao veliku pozornost jer je žena radila u ustanovi koja se bavi tom bolešću i bila je izložena opasnom patogenu. Kuga je i danas prisutna: prema najnovijim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, potvrđeni ljudski slučajevi između 2019. i 2025. prijavljeni su u Demokratskoj Republici Kongo, Keniji, Madagaskaru, Ugandi, Kini i Mongoliji, dok su veliku većinu prijavljenih slučajeva činili DR Kongo i Madagaskar. 

KUGA U 21. STOLJEĆU Karta kuge: Smrtonosna bakterija pobjegla je iz laboratorija u Sibiru?

Kuga je u Hrvatskoj stoljećima oblikovala gradove, trgovinu, granice, vjerske običaje i svakodnevni život. Na Jadranu je zatvarala gradska vrata, praznila ulice i tjerala vlasti da razmišljaju o izolaciji bolesnih mnogo prije nego što je itko znao za bakterije. U unutrašnjosti je pretvarala gradske bedeme u epidemiološke granice, a duž Vojne krajine izrastao je gotovo neprekidan sanitarni zid prema Osmanskom Carstvu. Tragovi tih epidemija i danas su pred nama - u lazaretima, kapelama, zavjetnim kipovima i kužnim stupovima.

Crna smrt koja je Europu pogodila sredinom 14. stoljeća nije zaobišla istočnu obalu Jadrana. Dubrovnik, Split, Zadar i Šibenik bili su trgovački gradovi povezani sa Sredozemljem, Italijom i Levantom, a upravo su brodovi, roba i putnici bili ono što im je donosilo bogatstvo - ali i zarazu. Povjesničari raspolažu arhivskim tragovima o kugi u Dubrovniku, Splitu i Zadru od 1348. nadalje, a šibenski izvori pokazuju da su se epidemije vraćale i tijekom cijeloga kasnog srednjeg vijeka. Kad bi se bolest pojavila, život se raspadao brzo. Trgovina je stala, kuće su ostajale prazne, a obitelji su pokušavale pobjeći iz grada prije nego što bi vrata bila zatvorena. U najgorim valovima problem više nije bio samo kako liječiti bolesne, jer djelotvornog liječenja nije bilo, nego tko će nositi mrtve i gdje ih pokapati. Strah je bio podjednako velik kao i sama bolest. Dovoljna je bila sumnja da je brod stigao iz zaražene luke pa da posada i roba budu izdvojeni od grada.

SCENARIJ APOKALIPSE BIOLOŠKI RAT: U Sibiru iz laboratorija bježi genetski modificirana verzija kuge

Dalmatinski gradovi zato su tijekom stoljeća razvijali sve složeniji sustav obrane. Zadar je tijekom tri stoljeća imao čak osam lazareta, neki za oboljele, a neki za trgovce i putnike iz sumnjivih krajeva. Prvi se veže uz otočić sv. Klimenta kod Arbanasa, a u vrijeme epidemije 1630. kao lazaret služio je i Ošljak. U Šibeniku je početkom 15. stoljeća podignut lazaret, dok je splitski kompleks otvoren krajem 16. stoljeća i poslije dograđivan do te mjere da je bio među najopremljenijima u Europi. No, gradovi nisu samo mogli zauvijek prekinuti veze s vanjskim svijetom jer bi time uništili vlastito gospodarstvo. Morali su pronaći način da istodobno trguju i drže bolest izvan zidina. Upravo je iz tog problema rođena jedna od najvažnijih javnozdravstvenih ideja u europskoj povijesti.

Dubrovnik je napravio ono što će poslije raditi cijeli svijet

Dana 27. srpnja 1377. dubrovačko Veliko vijeće donijelo je odluku koja se danas smatra jednim od prvih jasno organiziranih karantenskih propisa u svijetu. Ljudi koji su dolazili iz okuženih krajeva nisu smjeli odmah ući u Grad. Najprije su morali provesti 30 dana u izolaciji na Mrkanu ili u području Cavtata. Ta se rana mjera zato nazivala trentina. Tek se poslije razdoblje izolacije produljilo na 40 dana, odakle i dolazi naziv karantena.  Prve izolacijske točke bile su na Mrkanu, Bobari i Supetru, malim otočićima pred Cavtatom. Uvjeti su bili surovi. Na nekim mjestima nije bilo ni pitke vode, a hrana se dovozila brodicama. Za putnike su se gradile jednostavne drvene barake koje su se u slučaju zaraze mogle srušiti ili spaliti. Dubrovački muzeji navode da je 1429. donesena odluka o gradnji prvog pravog lazareta na Supetru (nazvanog po sv. Lazaru, zaštitniku okuženih), a dvije godine kasnije ondje je podignuta kamena kuća za bolesne i sumnjive. Sustav se zatim selio i usavršavao. Koristili su se Danče i drugi lokaliteti, a 1534.

Senat je odlučio graditi veliki lazaret na Lokrumu. Taj projekt nije dovršen, među ostalim i zbog straha da bi tako snažno utvrđen kompleks mogao pasti neprijatelju u ruke i pretvoriti se u položaj s kojeg bi se ugrožavao Dubrovnik. Na kraju su se kao najpraktičniji pokazali Lazareti na Pločama, dovršeni u 17. stoljeću, tik uz istočni ulaz u Grad. Dubrovnik pritom nije izmislio samo zgradu za izolaciju, nego sustav. Još 1390. uspostavljen je stalni zdravstveni ured, a grad je razvio propise, službenike i procedure kojima se pokušavalo odvojiti zdrave od potencijalno zaraženih, a da se pritom ne prekine trgovina. Upravo je to razlog zbog kojeg se dubrovački model u povijesti medicine često navodi kao ključni trenutak razvoja organizirane karantene.

Kuga pred Zagrebom

Kuga nije bila samo problem obale. Epidemija 1647. pogodila je podgrađa današnjeg Zagreba. Stradali su dijelovi oko današnje Ilice, Nove Vesi, Potoka i Šoštarske ulice, dok je Gradec pokušao zaštititi stanovništvo zatvaranjem ulaza i izlaza iz grada. Vlaška ulica bila je zatvorena, zdravi su se nastojali odvojiti od bolesnih, a za zaražene je organizirana bolnica u Vugrovcu. Odluke su ostale na snazi mjesecima. Kao zavjet nakon epidemije podignuta je kapela sv. Roka, zaštitnika od kuge. 

Još dramatičnija bila je 1682. godina. Epidemija je preko Štajerske, Ptuja, Varaždina i Hrvatskog zagorja stigla do sela oko Zagreba. Franjevci na Kaptolu zarazili su se, a dio ih je pokušao pronaći utočište kod klarisa na Gradecu. Ban Nikola Erdödy reagirao je drastično: franjevački samostan i samostan klarisa stavljeni su pod strogu stražu, a prema jednom povijesnom istraživanju vrata kaptolskog samostana trebala su biti čak zazidana. Stanarima se dostavljala hrana i voda, ali izlaska nije bilo. Građani su stražarili na gradskim vratima, skitnice su protjerivane ili prisiljavane na rad, a nadzirani su i prijelazi preko Save. Mjere su, čini se, uspjele. Osim zaraženih franjevaca, bolest nije poharala Gradec i Kaptol, nego je ostala ograničena uglavnom na sela u okolici. Kada je 1691. ponovno zaprijetila kuga, škole su zatvorene na tri mjeseca. Zagreb je tako, stoljećima prije moderne epidemiologije, već poznavao ono što danas zovemo lockdownom, izolacijom kontakata i kontrolom ulaza u grad.

Kužni stupovi

Kuga je iza sebe ostavila još jedan prepoznatljiv trag. Kada bi epidemija prošla ili bi neki grad bio pošteđen, stanovnici su podizali kapele, kipove i zavjetne stupove. Nisu to bili samo ukrasi na trgovima. Bili su javna sjećanja na trenutke kada su ljudi vjerovali da im je grad stajao na rubu propasti. Posebno mjesto dobili su sveci za koje se vjerovalo da štite od kuge, prije svega sv. Rok i sv. Sebastijan, a često i sv. Fabijan.

Varaždin je dobar primjer te kulture zavjeta. Kada je 1682. kuga zahvatila okolna područja, gradske vlasti zavjetovale su gradnju kapele sv. Fabijanu i Sebastijanu ako grad bude pošteđen. Kapela je izgrađena 1688. Kad se 1712. kuga pojavila u Ugarskoj, Varaždinci su se ponovno zavjetovali, ovaj put sv. Roku, a nakon što bolest nije zahvatila grad podigli su mu kapelu 1715. godine. U Zagrebu je kapela sv. Roka također nastala iz kužnog iskustva. Podignuta je nakon epidemije sredinom 17. stoljeća, kada su Gradec i Kaptol izbjegli najgori val, dok su podgrađa teško stradala. 

Epidemiološki zid

Najambiciozniji sustav obrane od kuge na hrvatskom prostoru nije, međutim, bio gradski nego državni. Od sredine 18. stoljeća austrijska Vojna krajina dobila je dodatnu funkciju: osim što je bila obrambena granica prema Osmanskom Carstvu, postala je sanitarni kordon. Bio je to golemi kopneni epidemiološki zid, lanac čardaka, straža, kontrolnih postaja i karantena koji se protezao od Like prema istoku sve do Karpata. Sav promet iz Bosne i Srbije preko Vojne krajine prolazio je kroz strogo nadzirane prijelaze. Putnici, životinje i roba nisu se jednostavno mogli pojaviti na granici i nastaviti put. O njihovoj sudbini odlučivali su sanitarni službenici. Karantena je, ovisno o procjeni opasnosti, trajala između 10 i 42 dana. Roba se provjetravala, prala octom ili izlagala dimu, a kontumaci su bili mjesta u kojima se čekalo da prođe dovoljno vremena da se vidi hoće li se bolest pojaviti. Među najvećim takvim postajama na hrvatskom prostoru bili su kontumaci u Kostajnici, Slavonskom Brodu i Senju.

Sustav je bio vojnički organiziran i nemilosrdan. Granicu su čuvali naoružani ljudi, a u razdobljima najveće opasnosti naredbe su bile drakonske. Znanstveni rad o sanitarnom kordonu navodi da je u najvišem stupnju uzbune ilegalne prelaznike trebalo na mjestu ubiti i spaliti kako bi se spriječio mogući unos kuge.  Danas takva mjera zvuči nezamislivo, ali upravo pokazuje koliki je strah izazivala bolest. Za habsburške vlasti kuga nije bila samo medicinski problem. Bila je vojno, gospodarsko i političko pitanje. Jedna zaražena karavana mogla je pokrenuti epidemiju koja bi zatvorila gradove, prekinula trgovinu i odnijela tisuće života.

Kuga nikada nije nestala. Bakterija Yersinia pestis i dalje kruži među divljim životinjama i buhama, a WHO navodi da prirodna žarišta postoje na svim kontinentima osim Oceanije. Razlika između današnjeg svijeta i Dubrovnika 1377. ili Zagreba 1682. jest golema: bolest danas prepoznajemo, liječimo antibioticima i možemo pratiti kontakte, izolirati oboljele i brzo reagirati. 

*Uz pomoć AI