Annie Jacobsen u knjizi "Biological War: A Scenario" pokušava učiniti nešto istodobno jednostavno i vrlo neugodno: zamisliti kako bi izgledao veliki biološki rat i što bi se dogodilo kad bi se biološka prijetnja sudarila s institucijama, politikom, zdravstvenim sustavom i svakodnevnim životom milijuna ljudi. Nakon knjige "Nuclear War: A Scenario", Jacobsen ponovno bira formu scenarija, odnosno pripovijeda izmišljeni niz događaja oslanjajući se na stvarne institucije, znanstvene spoznaje, vojne procedure i razgovore sa stručnjacima. Rezultat nije klasičan znanstveni prikaz biološkog ratovanja, ali nije ni običan triler. To je hibrid publicistike i katastrofične fikcije čija je glavna ambicija čitatelja natjerati da se zapita koliko bi društvo bilo spremno za prijetnju koju ne može odmah vidjeti, identificirati ni zaustaviti.
Radnja počinje u Rusiji, u institutu Vector u Sibiru, stvarnoj ustanovi povezanoj s istraživanjem opasnih patogena. U Jacobseninu scenariju iz laboratorija izlazi genetski modificirana verzija kuge.
Od tog trenutka knjiga prati širenje zaraze i reakcije različitih institucija. Ljudi se razbolijevaju, putuju, ulaze u bolnice i prenose bolest prije nego što itko razumije što se događa. U tome je osnovna ideja knjige i njezina najvažnija točka: biološka katastrofa nema jasan početak. Nuklearna eksplozija je vidljiva, dramatična i gotovo trenutačna. Epidemija može dugo izgledati kao niz nepovezanih slučajeva. Kad vlasti shvate da nije riječ o običnoj zarazi, vrijeme potrebno za učinkovitu reakciju već je možda izgubljeno.
The Observer upravo taj aspekt ističe kao jednu od glavnih vrijednosti knjige. Jacobsen prati put bolesti kroz različite lokacije i sustave, pokazujući kako katastrofa ne nastaje samo djelovanjem patogena, nego i nizom ljudskih odluka. Netko ne prepozna simptome, netko ne prijavi slučaj, netko odgodi odluku, a netko ne želi objaviti informaciju jer se boji panike. U jednom trenutku problem više nije samo bolest, nego raspad sposobnosti društva da zajednički reagira na istu stvarnost.
To je ono što "Biological War" čini iznimno relevantnom nakon iskustva pandemije COVID-19. Jacobsen ne mora izmišljati osjećaj nesigurnosti jer ga je veliki dio svijeta već iskusio. Ali njezin scenarij taj osjećaj dovodi do krajnje točke. Što bi se dogodilo kad bi bolest bila smrtonosnija, kad bi se širila prije nego što je prepoznata i kad bi istodobno postojala sumnja da je riječ o namjernom napadu? Tad zdravstvena kriza postaje sigurnosna kriza, a sigurnosna kriza politička kriza. Povjerenje u institucije postaje jednako važno kao bolnički kapaciteti.
Jacobsen je zato manje zainteresirana za pojedinačne junake nego za sustave. U knjizi se pojavljuju vojska, obavještajne službe, zdravstvene institucije, laboratoriji i politički vrhovi. Čitatelj prati njihovu reakciju na događaje koji se razvijaju brže nego što administrativni sustavi mogu donositi odluke. Prednost je u tome što knjiga pokazuje koliko katastrofa ovisi o koordinaciji, dok proceduralni detalji, kratice i nazivi institucija povremeno usporavaju priču.
The Observer upozorava na taj problem: Jacobsen se ponekad previše oslanja na vojni i birokratski žargon, a stil nije uvijek jednako učinkovit kao u knjizi "Nuclear War". Stalno održavanje osjećaja hitnosti također ima cijenu - ako je gotovo svaka stranica napisana kao krizni trenutak, napetost s vremenom postaje jednolična. Ipak, ta kritika ne poništava osnovnu snagu njezina pristupa. Jacobsen želi da čitatelj osjeti koliko brzo sustav može prijeći iz normalnog rada u stanje u kojem više nema dovoljno vremena, ljudi ni informacija za racionalno odlučivanje.
Važna je i činjenica da se knjiga oslanja na stvarne stručnjake. Jacobsen je razgovarala s ljudima iz svijeta nacionalne sigurnosti, medicine i znanosti, a The New York Times Book Review posebno je naglasio opseg njezina istraživanja i sposobnost da ga pretvori u brzo, gotovo filmsko pripovijedanje. Njezin patogen je izmišljen, ali svijet kroz koji se širi nije. Laboratoriji i sustavi nadzora postoje, kao i iskustva prethodnih epidemija koja pokazuju koliko je teško uskladiti znanost, politiku i javnost kad se događaji razvijaju brže od institucija.
Najzanimljivija tema knjige zato nije sama bakterija, nego pitanje povjerenja. Biološka katastrofa može vrlo brzo postati informacijska katastrofa. Ako vlada skriva podatke, građani će tražiti alternativne izvore. Ako znanstvenici nisu sigurni u ono što znaju, političari će morati odlučivati bez dovoljno informacija. Ako institucije međusobno ne razmjenjuju podatke, nitko neće imati potpunu sliku. A ako javnost izgubi povjerenje, čak i razumna zdravstvena mjera može biti dočekana sumnjom. Gesellschaft se ne raspada nužno zato što nema tehnologiju za borbu protiv bolesti, nego zato što nema dovoljno povjerenja da bi tu tehnologiju učinkovito primijenilo.
Zanimljiv je i dio koji se odnosi na razvoj umjetne inteligencije i biotehnologije. Znanstveni napredak ne povećava samo sposobnost društva da liječi i sprječava bolesti, nego potencijalno i sposobnost pojedinaca ili država da proizvedu opasne biološke prijetnje. To otvara teško pitanje ravnoteže između znanstvene otvorenosti i sigurnosti. Tehnologija se razvija brže nego što politički sustavi mogu stvarati pravila, pa se društvo ne može osloniti samo na zabrane nakon što se opasna mogućnost već pojavi.
Cijeli tekst možete pročitati OVDJE
