Film Waldheimov valcer, prikazan nedavno na Trećem programu HRT-a, obnovio je zanimanje za jednu od najvećih političkih afera iz druge polovice 20. stoljeća. Titov prijatelj, rado viđen gost u Beogradu, uvijek spreman pomoći nesvrstanima i Jugoslaviji, imao je mračnu tajnu. Ugledni, u dva mandata birani šef Ujedinjenih naroda, Kurt Waldheim, raskrinkan je kao - nacist. “Jako je lijepa vaša zemlja, iznenadio sam se”, rekao je Waldheim Titu prilikom prvog posjeta. “Niste nikad prije bili ovdje?”, pravio se lud Tito. “Nikad”, rekao je Waldheim. Visok, mršav, orlovske fizionomije, vrhunski diplomat, doktor prava s bečkog sveučilišta, Waldheim je bio sjajan glumac. Ni bravar nije bio lošiji. Obojica su znali da su se već susretali, između ostalog, i na Sutjesci, najdramatičnijoj bitki Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, u kojoj je izginulo oko 8000 Titovih boraca. Waldheimova je tajna ostala neotkrivena dva mandata u UN-u, cijele sedamdesete. Znalo se da je 1942. povučen iz Rusije, s Istočnog fronta, nakon ranjavanja, i da je potom u Beču nastavio studij. Taj dio njegove biografije bio je javan i nesporan. Ali onda su počeli curiti tajni i sporni dijelovi. Waldheim se 1986. kandidirao za predsjednika Austrije - i to je bilo kobno. New York Times otkrio je rupu u njegovoj priči. Ona je zaintrigirala i mladog beogradskog novinara Danka Vasovića, koji je, prekapajući po arhivama, naišao na dokumente koji su ga zaprepastili. Mladi Waldheim prije odlaska na Istočni front bio je obavještajac u beogradskom stožeru generala von Loehra, zapovjednika njemačkih snaga za Jugoistok, a osim Sutjeske, izravno je pokrivao i operacije na Kozari, s koje su tisuće ljudi otpremljene u Jasenovac. Mirni čovjek iz Beča ne samo da je bio u Jugoslaviji, nego je u njoj 1947. - osuđen kao ratni zločinac! 

Presuda Waldheimu nalazila se u dosjeu F-25572 od 17. studenog 1947. godine, i da se častohlepni dugajlija nije kandidirao za predsjednika, dosje nitko ne bi dirao - na onaj bi svijet otišao kao dvostruki “predsjednik ovoga svijeta”, šef UN-a, dok bi Austrija ostala upamćena kao prva žrtva Hitlerove agresije. No otkrića su se redala jedno za drugim, sva neugodna po njega. Pokazalo se da je Waldheim bio i u Solunu u vrijeme velike deportacije Židova iz te zemlje. On se branio da o svemu ništa nije znao. Od kandidature nije htio odustati, unatoč vala prosvjeda koji je tutnjio Austrijom. Afera je imala niz, posve neočekivanih, zapleta i raspleta. Čovjek koji je otkrio beogradski dosje, Danko Vasović, neugodno se iznenadio razvojem događaja. Jugoslavenske su se vlasti, naime, posve neočekivano - bacile u akciju spašavanja vojnika Waldheima.

“Otkriće da je Waldheim, u to doba poručnik, bio direktno uključen u genocid, bila je senzacionalna vijest koja je obišla svijet, ali onda se dogodila ‘operacija spašavanja’, po nalogu visokih vlasti”, rekao je Vasović medijima i direktno prozvao tadašnje Savezno ministarstvo vanjskih poslova i Arhiv oružanih snaga SFRJ. Prema njegovu objašnjenju, objavljivanje otkrića o Waldheimu popraćeno je diskreditirajućom akcijom sovjetske i jugoslavenske obavještajne službe koje su sastavile državno sponzoriran lažni dokument koji amnestira Waldheima. To je dovelo do kontroverzi u javnosti i osporavanja Vasovićeva nalaza te su, uz falsificirani dokument, odbačeni i svi drugi optužujući papiri, koji su bili istiniti. “Vjerovali ili ne, Pavelić je odlikovao Waldheima, a 30 godina kasnije učinio je to i Josip Broz Tito”, otkrio je. Povjesničari koji su se kasnije pozabavili slučajem misle da je i Titu i Rusima odgovarala Waldheimova nacistička prošlost - tako su ga držali u poslušnosti. Waldheim je kao generalni sekretar UN-a upadljivo hvalio jugoslavenskog predsjednika, naglašavajući njegovu važnost u planetarnim okvirima, a Titu je do toga bilo jako stalo - njemu je Jugoslavija odavno postala pretijesna. Jugoslavija je bila jedna od prvih zemalja koju je Waldheim posjetio nakon izbora. S Titom je razgovarao na Brijunima, “iza zatvorenih vrata”. Zapisnik, ako je i postojao, nikad nije objavljen. Centar Simon Wiesenthal tvrdio je da su imali skoro sve dokaze protiv Waldheima, ali... “Imali smo ga pritjeranog u kut. Nedostajao nam je samo neki konkretan dokaz o njemu, ali je očigledno da su ga Tito i ostali državnici štitili. Jugoslavija, kojoj je nanio mnogo zla, stala je u njegovu zaštitu“, rekao je Simon Wiesenthal. Stane Dolanc je umro, ali Budimir Lončar sigurno zna sve o tome, kao i Zdravko Mustač.

Waldheim je unatoč afere bio izabran za predsjednika Austrije, ali i diplomatski izoliran tijekom četverogodišnjeg mandata od 1986. - 1992. godine.
“To je najveće zataškavanje 20. stoljeća”, izjavio je Vasović na promociji svoga filma. Vasović je izjavio da je godinama kasnije uspio prikupiti sve dokaze i napraviti film u kojem pokazuje što se zaista dogodilo. “Dobio sam pristup filmskim arhivima koji dokazuju da je Kurt Waldheim bio osobno odgovoran za smrt tisuća ljudi u Jasenovcu 1942. te da su lažni dokument napravile jugoslavenska i ruska obavještajna služba kako bi ga spasili”, rekao je Vasović.

O Waldheimu se u njegovoj domovini i danas raspravlja, a austrijski film koji smo spomenuli na početku dio je te rasprave, vrlo oštar i vrlo hrabar. Njegova autorica, Ruth Beckermann, bila je 1986. aktivistica koja se borila protiv izbora Waldheima na čelo Austrije. Svojom je kamerom snimala antiwaldheimovske prosvjede, koji su u Austriji bili dosta temperamentni. Snimke je ponovno pregledala 2016., tri desetljeća kasnije, a onda krenula u arhive drugih televizija da vidi kako su pratile slučaj Waldheim i iz toga montirala dokumentarac. U njemu defilira niz poznatih lica, uglavnom iz austrijske narodne stranke, vidimo Aloisa Mocka, Helmuta Kohla (koji je odveo Ronalda Reagana na grob SS-ovaca kojima su položili vijence), druga Tita kako se s Waldheimom vozi u omiljenome Mercedesu, predstavnike Svjetskog židovskog kongresa... Waldheim je na sve načine pokušavao dokazati da je bio samo vojnik i da nije odgovoran za ratne zločine nad civilima. Nije uspio. SAD i Velika Britanija su ga stavili na listu ljudi kojima je zabranjen ulazak u te države. Umro je u Beču 14. lipnja 2007. od srca. Nije stradao samo on. Za njegova mandata i Austrija je bila izolirana. Film pokazuje kako ni u jednoj zemlji tzv. suočavanje s prošlošću ne ide glatko - ono što vidimo u Srbiji i Hrvatskoj, vidjeli smo i u Austriji u ovom filmu. Svečani doček zločinaca koji izlaze iz zatvora, muljanje, solidarizacija s krivcima - sve to zvuči poznato. Austrijancima dobro ide. Kod nas, prema običaju, šepa...