Velebit: 'Nisam mogao pomisliti da je naš narod tako podao, kukavički...'

Express objavljuje, na temelju knjige "Deset dana u travnju" Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, u formi Leksikona prikaz najvažnijih ljudi, događaja i procesa koji su doveli do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. To razdoblje i danas je obavijeno tamom, mnogima posve nepoznato izvan sfere mitova. Knjiga koja je nedavno u izdanju Frakture doživjela i svoje treće, prošireno i dopunjeno izdanje ima za cilj, oslanjajući se na bogatu građu (dokumente, novine, memoare sudionika, judikaturu, dokumentarne filmove, Tko je tko u NDH i sl.), skinuti barem dio magle s tih 10 dana u travnju 1941., koji su zauvijek promijenili povijest ovih prostora i živote ljudi na njima.

PROMO

TITO SASTANČI

Nekima se toga dana skršio svijet. Neki se raduju. Ljudi od akcije već kuju planove što i kako dalje.

“Na dan kad su Nijemci ušli u Zagreb, vratila sam se oko 5 sati popodne kući iz ureda i zatekla sam druga Starog (Josip Broz Tito) u stanu. On mi je rekao da je bio na sastanku u stanu i da je prepoznao namještaj i ostao da stanuje. Negdje u svibnju je otišao u Beograd. Znam to jer sam mu ispunjavala u stanu propusnicu. On mi je rekao da trebam naći stan negdje oko Kvaternikova trga, jer da bi on stanovao kod mene kad se vrati. Beba mi je isto tako nekoliko dana poslije ili prije odlaska druga Starog također rekla da trebam naći stan oko Kvaternikova trga”, govori u “Zborniku sjećanja, Zagreb 1941. - 1945.” Olga Baće-Goran, u čijem se stanu redovito sastajao Centralni komitet. Tih dana Tito je neprestano sjedio i sastančio. Uskoro će krenuti, po šumama i gorama.

Nijemci ulaze u Zagreb. Frankovci slave. Prema Zagrebu vuku se kolone zarobljenih jugoslavenskih vojnika. Većina nije uspjela ispaliti ni metak u kratkom i brzom travanjskom ratu.

I PAVELIĆ SASTANČI

“Tamo daleko na jugu, u gradu Pistoji, Poglavnik je toga dana došao medu svoje ustaše, opet nakon dugog vremena okupljene pod bojnom ustaškom zastavom”, piše Mijo Bzik, fanatični obožavatelj Pavelića i nastavlja: “On je znao da je neprijateljska vojska razbijena, da je pravi rat na tlu Jugoslavije već završen, a da nas čeka još samo pojedinačna djelatnost čišćenja. Poglavnik je već točno bio obaviješten o razvoju prilika u Zagrebu, pa je stoga dao nalog da se u Zagrebu proglasi Nezavisna Država Hrvatska”.

Kvaternik tvrdi da je Pavelić, s pomoću samoga Bzika, a i drugih, htio krivotvoriti pravi tijek događaja.

“Dr. Pavelić dobacio mi je samo: Jesi li čuo starog? Na moje opetovano pitanje jesu li Nijemci već u Zagrebu i je li sve ono što smo čuli izvršeno s njihovim znanjem ili nije, odgovorio je konačno: To nije važno, zatvori radio, idemo jesti”, piše Dido Kvaternik.

“Pavelić i njegovi najbliži večerali su tog 10. travnja, a Dido Kvaternik je zatim prišao radio-aparatu i uključio ga, usprkos prigovoru dra Pavelića. Bilo je deset sati navečer i Kvaternik se nadao da će čuti nove vijesti o razvoju događaja u Hrvatskoj i u Zagrebu. Napose ga je zanimalo čuti što i kako javljaju Nijemci. Upravo je radio-stanica Beč emitirala vijesti. Ali ni jednu jedinu o Hrvatskoj i ratnom zbivanju na Balkanu. Pavelić ga je odmah, uz odobravanje prisutnog Bzika, stao zadirkivati: Nu vidiš, ni Nijemci ne znadu ništa”, piše Bogdan Krizman.

No poslije sportskih vijesti odjednom su se začuli zvuci “Engellandlieda” (nacističke ratne pjesme), koji su redovito prethodili emitiranju neke posebne obavijesti njemačke vrhovne komande. I doista, bilo je 22.15 sati i njemački je radio javio da će za nekoliko minuta dati specijalnu obavijest, a Pavelić je odmah dobacio: “Sigurno su podmornice opet potopile pol milijuna tona”.

Konačno je radio objavio vijest iz Hitlerova glavnog stana da su njemačke oklopljene jedinice ušle u Zagreb, glavni grad Hrvatske. Kvaternik je pogledao Pavelića, koji mu je odmah cinički dobacio: “Sad znaš sve”.

“Na njega je ova vijest djelovala kao grom iz vedra neba, daleko više nego proklamacija Slavka Kvaternika. I tu sam ga prvi i jedini put u 12 godina zajedničkog i revolucionarnog rada vidio da je odmah reagirao. Pavelić, taj klasični prototip kunktatora, ustao je od stola, pošao u hodnik do telefona i nazvao Contija u Pisi. Javio mu je da je Hrvatska proglašena državom, da ju je proglasio general Kvaternik i dodao: ‘Didin otac’, i da su Nijemci već u Zagrebu. Tražio je razgovor s ministrom Anfusom. Nakon kojih četvrt sata, javlja se Anfuso iz Rima. Pavelić mu ponavlja najnovije vijesti. Anfuso, očigledno, još ne zna ništa, jer dr. Pavelić stalno opetuje na telefonu da smo na Radio Zagrebu čuli proklamaciju generala Kvaternika, a na njemačkom radiju posebno izvješće njemačke Vrhovne komanda o ulasku njemačkih trupa u Zagreb. Njihov razgovor svršava s Pavelićevim riječima: Doviđenja, sutra ujutro u 9 sati u Palazzo Chigi! Nakon što je objesio slušalicu, obraća se k meni s riječima: U ponoć putujemo u Rim, spremi se”, piše Dido Kvaternik.

To je bilo, priznaje Kvaternik, prvi put da ga je Pavelić pozvao u Rim na politički sastanak, očito pod utiskom - tako je Kvaternik toga časa pretpostavljao - što je Kvaternikov otac proglasio NDH. Ali njega je tog trenutka najviše zanimalo pitanje kako je bilo moguće da su se događaji odigrali tako iznenada, bez znanja Pavelića i njegove okoline te bez suradnje ustaške organizacije u Italiji.

Njemački vojnici u Zagrebu 1941. godine Privatni arhiv

MIRKO VUTUC

Mirko Vutuc rođen je 29. listopada 1913. u Koprivnici. Studirao je pravo, a potom se zaposlio kao činovnik u Matici hrvatskoj. Bio je predsjednik Kulturnog društva “August Šenoa” u Zagrebu od 1937. do 1940. Bio je pristaša ustaškog pokreta još prije rata, zbog čega je 1940. uhićen. Nakon uspostave Ustaške nadzorne službe u kolovozu 1941. imenovan je za zamjenika glavnog nadzornika, u činu natporučnika. Zarobili su ga partizani, s K. Wagnerom, upraviteljem Župske redarstvene oblasti, 27. kolovoza 1942. kraj mjesta Cage na cesti Okučani - Lipik. Obojica su u rujnu razmijenjeni za 35 komunista i partizana, među kojima je bio i Andrija Hebrang. Nakon razrješenja glavnog ravnatelja Ustaške nadzorne službe Eugena Kvaternika u listopadu 1942., preuzeo je nakratko njegovu funkciju, a potom bio nadstojnik Političkog odjela RAVSIGUR-a u činu ustaškog dopukovnika. Jedno je vrijeme bio glavni pobočnik u Zapovjedništvu oružništva. U rujnu 1944. imenovan je državnim povjerenikom za zaštitu opskrbe i prehrane, a u listopadu iste godine postavljen u Povjerenstvo za očuvanje i osiguranje državnih i narodnih vrednota. Pri napuštanju Zagreba početkom svibnja 1945. bio je zamjenik Vilka Pečnikara, zaduženog za transport zlata. Zarobljen je i izručen jugoslavenskim vlastima. Okružni sud u Zagrebu osudio ga je 10. siječnja 1946. na smrt.

VELEBITOVO SJEĆANJE

Zarobljeni poručnik Vladimir Velebit u koloni zarobljenika korača prema Zagrebu.

“Nijemci su imali pune ruke posla na prikupljanju zarobljenika. Jedan podoficir sjeo je s nama u auto i poveo nas prema Podsusedu. Na cesti su se vukli naši vojnici, zarobljenici, koje nitko nije čuvao. Svi su išli u pravcu Zagreba. Tek na mitnici kraj Črnomerca iskrcali su nas iz auta i zatražili da predamo svoje oružje. Kad sam predao svoju ručnu bombu, rekao mi je njemački potporučnik da je prije nekoliko sati jedan naš zatvorenik aktivirao svoju ručnu bombu i bacio je na grupu Nijemaca koji su ga doveli. Taj mali njemački oficir bio je ljubazan i htio nas je tješiti govoreći: ‘To je ratna sreća, danas meni, sutra tebi’. Poslije razoružavanja svrstali su nas u oveću kolonu zarobljenika i krenuli smo prema centru Zagreba. Ulice su bile pune ljudi. Neki su samo radoznalo gledali, a neki su nas psovali i pljuvali. Ukrstili smo se s jednom njemačkom tenkovskom kolonom. Nju je narod grada Zagreba oduševljeno pozdravljao i zasipao cvijećem, čokoladom, cigaretama... Meni se zgadilo. Nisam nikad mogao pomisliti da je naš narod tako podao, kukavički i zao. Pozdravljao je fašističku vojsku, sluganskom poniznošću, a pljuvao na svoju vlastitu braću. Dugi niz godina nisam mogao zaboraviti taj odvratni prizor. Zamrzio sam Zagreb. Bila je to moja prva pouka da je svjetina povodljiva, kukavna, prevrtljiva i u suštini - zla. Poslije tog marša kroz sredinu Zagreba stigli smo do hotela Milinov. Ne znam zašto su nas tamo odveli. Milinov je bio pun komešanja kao košnica pobješnjelih pčela. Nijemci i zarobljenici bili su se izmiješali, kao u nerazlučivo klupko. Nisam mogao nigdje sjesti, a jedva sam se držao na nogama. Konačno smo opet formirani u jednu kolonu i odvedeni u Gajevu ulicu u zgradu Savske divizijske oblasti. Stigao sam u jednu sobu s lijepim parketom. Dobro sam ga zapamtio jer sam osvojio jedan mali ćošak sobe, stavio svoj šinjel pod sebe, a šljem pod glavu i odmah zaspao tvrdim snom.”

Vladimir Velebit Marko Prpić/PIXSELL

VJEKOSLAV VRANČIĆ

Vjekoslav Vrančić rođen je 25. ožujka 1904. u Ljubuškom. Bio je političar, emigrant i pisac, član HSS-a, a kasnije i ustaškog pokreta, u NDH je obnašao niz dužnosti, uključujući i ministarske.

Preko Branka Jelića povezao se s prvacima ustaškog pokreta.

Nakon rata Maks Luburić i Eugen Kvaternik sumnjičili su ga da je u emigraciji surađivao s jugoslavenskim vlastima te da je, kako bi to prikrio, dao spaliti arhiv jugoslavenskog poslanstva u Beču. Zbog supruge Austrijanke u ustaškom je pokretu slovio kao “njemačka veza”. Poslije kapitulacije Italije objavio je knjigu “Urota protiv Hrvatske” 1943., u kojoj je optužio Talijane za antihrvatsku politiku i izdaju. Početkom 1943. određen je za povjerenika pri 7. SS-diviziji “Prinz Eugen” prilikom pothvata “Weiss”. U listopadu 1943. imenovan je za državnog tajnika u MUP-u. Početkom travnja 1944. imenovan je ministrom obrta, veleobrta i trgovine i na toj je dužnosti ostao do kraja rata. U krugovima političke elite smatran je “putujućim ministrom” jer je kao posebni povjerenik odlazio u mnoga krizna područja i rješavao krizne situacije. Bio je blizak Mladenu Lorkoviću, jedini od članova Vlade imao je dopuštenje da ga posjećuje u Lepoglavi. Imao je čin bojnika Poglavnikove tjelesne bojne i bio nositelj naslova viteza. S mornaričkim časnikom Androm Vrkljanom poslan je 4. svibnja 1945. u ime vlade NDH u Casertu kako bi uručio njezin memorandum feldmaršalu Haroldu Alexanderu, zapovjedniku savezničkih snaga na Sredozemlju, u kojemu se nastojala zagovarati opravdanost opstanka NDH i isticala želja da se stavi pod okrilje zapadnih saveznika. Do Klagenfurta je putovao avionom, dalje automobilom i 6. svibnja stigao u Stožer britanske Osme armije u selu Marocco kraj Venecije. Zatražio je da mu se omogući odlazak u Casertu, što su Britanci odbili, uhitili ga i internirali u logor u Terniju, odakle je poslije premještan u druge logore (Grottaglie, Afragola), sve do bijega u travnju 1946. Nije bio izručen jugoslavenskim vlastima unatoč njihovu traženju. Početkom 1947. sklonio se u Argentinu. Objavio je knjigu “U službi domovine” 1977. i dvosveščane memoare “Branili smo državu” 1985. Umro je 25. rujna 1990. u Ramos Mejii u Argentini.

ANTE VOKIĆ

Ante Vokić rođen je 23. kolovoza 1909. u Mostaru. Bio je političar i ustaški krilnik, jedan od najviših dužnosnika NDH, koji je krajem rata s Mladenom Lorkovićem pokušao izvesti puč kako bi državu prebacio na stranu zapadnih saveznika.

U vrijeme proglašenja NDH djelovao je u domovinskom ustaškom pokretu u Zagrebu, 11. travnja 1941. naredbom Slavka Kvaternika imenovan je u Ustaški nadzorni stožer, čiji je zadatak bio “voditi postojeće ustaške borbene jedinice, formirati i izgrađivati daljnje formacije”. Ubrzo iste godine upućen je za ravnatelja željeznica u Sarajevo, bio je organizator i zapovjednik Ustaških prometnih zdrugova te je kao suradnik Jure Francetića sudjelovao u osnivanju Crne legije. Godine 1943. otišao je iz Sarajeva u Zagreb, 11. listopada 1943. imenovan je ministrom prometa i javnih radova. Na prijedlog Mladena Lorkovića, a protiv volje njemačkih predstavnika Siegfrieda Kaschea i Edmunda Glaisea von Horstenaua, kao ustaški pukovnik imenovan je 29. siječnja 1944. i ministrom oružanih snaga. Ante Pavelić ga je 13. srpnja 1944. promaknuo u najviši ustaški čin krilnika, ustaškoga generala. Postao je bliski suradnik i prijatelj Mladena Lorkovića. S Lorkovićem je vodio akciju za spašavanje NDH, prekidanje vezanosti za Njemačku i pristupanje zapadnim saveznicima. Često je obilazio jedinice i osobito pred višim časnicima govorio da treba očekivati velike događaje, da Hrvatska nije okupirana zemlja već saveznička sila, da mora biti gospodar na svom prostoru. Postupno je zadobivao sve veći utjecaj i popularnost u vojsci, stekao povjerenje viših domobranskih časnika i počeo potiskivati utjecaj ustaških pukovnika. Pregovarao je s opunomoćenikom HSS-a Ivankom Farolfijem o izvođenju puča kojim bi se uklonio ustaški režim i vlast prenijela na HSS, što je uključivalo postavljanje na zapovjedna mjesta domobranskih časnika bliskih HSS-u, uklanjanje ustaških pukovnika, razoružanje Nijemaca i neposlušnih ustaša. Pregovore je započeo sa znanjem i pristankom Ante Pavelića, o čemu ga je s Lorkovićem izvještavao.

Pavelić je 21. kolovoza 1944. o slučaju izvijestio njemačkog poslanika Kaschea, najavljujući mjere protiv svojih ministara i optužujući generala Glaisea von Horstenaua za umiješanost u aferu. Vokićev vjenčani kum i najbolji prijatelj Ante Stitić, visoki policijski službenik koji je od početka bio upućen u cijelu akciju i tijek pregovora, napisao je nakon sastanka u Lorkovićevu i Vokićevu stanu, 24. i 25. kolovoza, izvješće na četiri stranice o tim sastancima i predao ga zapovjedniku ustaških jedinica, pukovniku Ivanu Herenčiću, Vokićevu starom protivniku, koji ga je uručio Paveliću. Izvješće je poslije poslužilo kao krunski dokaz protiv Lorkovića i Vokića. Na iznenadno sazvanoj noćnoj sjednici vlade 30. kolovoza 1944., s Lorkovićem, optužen je za urotu protiv Poglavnika i saveznika Njemačke, smijenjen i stavljen u kućni zatvor. S Lorkovićem je izveden na sud Poglavnikove tjelesne bojne, koji ga je osudio na gubitak čina i isključenje iz PTB-a, potom je interniran u Novi Marof, odakle je premješten pod stroži režim u Koprivnicu, gdje je već bio interniran Lorković. Ubrzo je zatvoren u Lepoglavi, gdje su ga ustaše ubile krajem travnja 1945.

VIKTOR VIDA

Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. u Kotoru, a umro 25. rujna 1960. u Buenos Airesu. Bio je pjesnik, esejist i prevoditelj, jedan od najzanimljivijih književnih glasova hrvatske poslijeratne emigracije, čija je sudbina bila obilježena nesnalaženjem u vihoru rata i egzila. Srednju školu završio je u Podgorici, u činovničkoj obitelji koja se preselila u Zagreb kako bi mu olakšala školovanje. Diplomirao je 1937. povijest južnoslavenske književnosti te talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Sljedeće godine dobio je jednogodišnju talijansku stipendiju za Rim, gdje je boravio u Città Universitaria. Vrativši se u Zagreb, godinu je dana bio knjižničar u Talijanskom kulturnom centru, a u rujnu 1941. imenovan je predavačem na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. U lipnju 1942. bio je na Bijenalu kao novinski izvjestitelj, a od travnja 1943. u Rimu je radio kao prevoditelj i član uredništva Agenzia Giornalistica Italo-Croato, sve do pada Italije. Ostao je u Rimu sa suprugom Mirom i sinom Klaudijem, snalazeći se na razne načine - bio je i konobar u menzi savezničke vojske. Tek 1946. dobio je zaposlenje u Vatikanskom uredu za socijalnu pomoć i tako došao u priliku pomoći ljudima slične sudbine. Premda nije bio opterećen bilo kakvom političkom hipotekom - bio je suradnik Krležina Pečata i bliži liberalnim nego bilo kojim drugim tendencijama - Vida je naposljetku, premda ga je još dok je radio u menzi Jure Kaštelan nagovarao da se vrati u domovinu, s obitelji krenuo u neizvjesnost života u Argentini. Putovao je parobrodom simbolična imena “Santa Cruz” i u novu domovinu stigao 1. siječnja 1948. materijalno neosiguran. Tamo će tek u ožujku 1950. dobiti posao kao skromni državni činovnik, ali od pisanja nije nikad odustajao. Prve pjesme počeo je objavljivati u nikšićkoj Slobodnoj misli, a po dolasku u Zagreb surađivao je u Hrvatskoj reviji, Savremeniku i Matičinu godišnjaku Hrvatskom kolu. Premda sklon boemiji, Vida je, poput Tina, čijem je cenaculumu i akademiji kavanskog stola povremeno pripadao, bio potajni veliki radnik. Za života u Argentini surađivao je najviše u Glasu sv. Antuna i u Hrvatskoj reviji. Dvanaest proživljenih godina pod Južnim križem Vida je bio književno marljiv te je kroz to razdoblje objelodanio više od stotinu pjesama, četrdesetak eseja i feljtona te dvije pjesničke zbirke - “Svemir osobe” (1951.) i “Sužanj vremena” (1956.). Posmrtno, kao druga knjiga Knjižnice Hrvatske revije 1962., tiskana je zbirka Vidinih sabranih pjesama. Bio je prvi pjesnik emigracije koji je po smrti uvršten u biblioteku “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Rođen na dan Anđela Čuvara, Vida je imao svojeg anđela knjige koji je na neki način bdio nad njegovom ludičkom, a ujedno i tragičnom osobom, ali očito nije bio dovoljno moćan da ga osujeti u kobnoj odluci da se u nedjeljno jutro uspne na željeznički nasip nedaleko od mjesta gdje je živio te bez slova objašnjenja supruzi, sinu i velikoj hrvatskoj izbjegličkoj koloniji u Buenos Airesu baci pod jureći vlak.

Njemački vojnici nadiru kroz Jugoslaviju Profimedia

TIBOR VASKO

Rođen je 20. lipnja 1911. u Gradcu kraj Križevaca, a umro 1. listopada 1970. u Zagrebu. Bio je policijski dužnosnik, jedan od onih koji su tijekom NDH radili u samom srcu ustaškog represivnog aparata, a čije je ime nakon rata postalo predmetom brojnih spekulacija i optužbi. Maturirao je 1929., a zatim studirao pravo u Zagrebu. U državnu službu primljen je 1939. kao pristav u zagrebačkom redarstvu.

Nakon proglašenja NDH u travnju 1941. preuzet je na rad u Opći politički odsjek Ustaškog zaštitnog redarstva, a u jesen je premješten u referadu C istog odsjeka, koja se bavila protukomunističkom djelatnošću. Sredinom veljače 1942. imenovan je za voditelja takozvanog komunističkog pododsjeka Političkog odsjeka Zaštitnog redarstva. Na toj je dužnosti bio prvi istražitelj početkom 1942. uhićenom Andriji Hebrangu, pa će se nakon rata jugoslavenske vlasti pokušati koristiti njime u istrazi protiv Hebranga. Nadstojnikom Političkog odsjeka imenovan je u svibnju 1942. Rasformiravanjem Zaštitnog redarstva radio je u Odsjeku B-2, obavještajnom, u GRAVSIGUR-u. U lipnju 1944. premješten je u Odsjek B-1 na mjesto referenta i na tom je mjestu dočekao slom NDH. Nije se povlačio iz Zagreba, već se krio sve do kolovoza 1945., kad je uhićen. Okružni sud u Zagrebu osudio ga je 15. siječnja 1946. na smrt. Na intervenciju nekih komunističkih dužnosnika ta je kazna preinačena u 20 godina zatvora s prisilnim radom. Nakon 17 godina zatočenja pušten je 1962. iz KPD-a Stara Gradiška i od tada je živio u Zagrebu. Navodno je tijekom rata činio usluge pojedinim komunistima, a za njega se osobito zalagao Josip Kopinič.

IVO ROBIĆ

Ivo Robić rođen je 29. siječnja 1923. u Garešnici, a umro 9. ožujka 2000. u Rijeci. Bio je pjevač i skladatelj zabavne glazbe, najuspješniji hrvatski glazbenik druge polovice 20. stoljeća i prvi s ovih prostora koji je ostvario veliku međunarodnu karijeru. Gimnaziju je polazio u Bjelovaru, gdje je i maturirao. Glazbenu karijeru započeo je 1943., prošavši uspješno audiciju na Radio Zagrebu s pjesmom “Sniježi” Maria Kinela. Najčešće je pjevao uživo u radioemisijama u ranim jutarnjim satima, a navečer je nastupao u zagrebačkom “Kolu”. Ubrzo je postao stalni pjevač u “Grill-Roomu”, noćnom lokalu Gradskog podruma, gdje ga je pratio orkestar Kalmana Kočija. Na njegovu su repertoaru bili prepjevi stranih šlagera i popularnih skladbi N. Grčevića, tad najplodnijega hrvatskog skladatelja zabavne glazbe.

Snimao je za najpoznatije svjetske diskografske tvrtke: Polydor, Supraphon, Laurie i druge, a ploče su mu se prodavale u milijunskim nakladama. U inozemstvu, posebice u Njemačkoj i Austriji, Robić je bio najpoznatiji hrvatski pjevač, poznat kao “Mister Morgen”, po pjesmi “Morgen”, s kojom je krajem pedesetih godina postigao svjetski uspjeh. Godine 1959. singlica s pjesmom “Morgen” prodana je u oko 1,7 milijuna primjeraka, a pjesma se popela na drugo mjesto njemačke top ljestvice i ušla na Billboardovu Top 40 ljestvicu u SAD-u. Bio je suradnik i pjevač glasovitog skladatelja Berta Kaempferta, s kojim je surađivao pri nastajanju svjetskog hita “Strangers in the Night”, koji je izvorno nastao iz Robićeve pjesme “Ta ljetna noć”, odbijene na Splitskom festivalu. Nastupio je u TV emisiji Perryja Coma u SAD-u i u mnogim televizijskim emisijama diljem Europe. Bio je oženjen Martom, s kojom je živio mirno i povučeno, a djece nisu imali.