Nakladnik Hena com nedavno je objavio roman "Bambusova stabljika" nagrađivanog kuvajtskog pisca i novinara Sauda Al Sanusija, nevjerojatno zabavnu, izvrsno pisanu i pitku priču koja kroz izvanredno duhoviti prikaz prilika i neprilika njezina simpatičnog junaka, čiji je otac nasljednik ugledne kuvajtske obiteljske loze, a majka filipinska sluškinja, zadire duboko i bespoštedno u kuvajtsko društveno tkivo, udara ravno u srce čitavog niza tabu tema i bolnih točaka kuvajtskoga života i arapske kulture općenito, u ozbiljnoj, kompleksnoj i iznad svega provokativnoj knjizi koja se čita kao najnapetiji triler. Saud Al Sanusi (1981.) jedan je od najsnažnijih glasova mlade arapske proze, dobitnik niza nagrada, među kojima kuvajtske Državne nagrade za književnost te prestižne Međunarodne nagrade za arapsku književnost IPAF, tzv. arapskoga Bookera, za roman "Bambusova stabljika" (2012.), a knjiga je 2016. dobila i nagradu Saif Ghobash Banipal Prize za arapsku književnost u prijevodu. Bestseler je postao i njegov roman o ratom zahvaćenu Kuvajtu budućnosti "Mamma Hissa's Mice" (2015.), koji su kuvajtske vlasti stavile na listu zabranjenih knjiga. Objavio je i romane "The Prisoner of Mirrors" (2010.) te "Pigeons of the House" (2017.). Kraljevina Bahrein proglasila je ovoga književnika osobom godine 2016. Knjige su mu prevedene na 13 jezika. Saud Al Sanusi živi u Kuvajtu i piše za novine Al Qabas. Junak njegova hvaljenog romana "Bambusove stabljike" José Mendoza, čije je ime također i Isa Al Taruf, na Filipinima je Arabo, u Kuvajtu Filipinac, i s tom će se dvojnom dijagnozom boriti od rođenja. Iako je plod legalna braka, sklopljena između filipinske sluškinje Josephine i Rašida Al Tarufa, nasljednika kuvajtske obitelji, ni priznanje ni ljubav neće ga milovati. Sjajna, istodobno ludo zabavna i prepuna veličanstvene, istinski ljudske tuge, "Bambusova stabljika" fascinantna je knjiga u kojoj se ovaj mladi i progresivni kuvajtski pisac ne bavi samo temama identiteta i pripadanja, nego prodire mnogo dublje, neustrašivo pišući o potlačenima, nacionalnim, rasnim, klasnim i vjerskim pitanjima. Odvažan i dirljiv roman koji pruža izrazom vrlo jednostavan, ali duboko emotivan, insiderski uvid u stroge kuvajtske društvene norme i običaje prikazane kroz perspektivu jednog potpunoga outsidera, "Bambusova stabljika" pravi je književni dragulj i iznimna prilika za hrvatske čitatelje da iz prve ruke upoznaju jedno društvo čiji su nam običaji uglavnom strani i nepoznati, i pritom se nauživaju dobre, sočne, prvoklasno duhovite proze. Knjigu je s arapskoga prevela Antonia de Castro Burica, čije su prevoditeljske sposobnosti omogućile i ovaj razgovor koji smo u povodu hrvatskoga izdanja vodili s autorom.

BestBook: Mi u Europi jako slabo poznajemo kuvajtsko društvo i zapadnoazijska društva općenito. U svojoj knjizi 'Bambusova stabljika' prilično se kritički odnosite prema kuvajtskome mentalitetu i njegovim krutim društvenim pravilima. Kakvo je to društvo, zapravo? Što ga ponajviše obilježava?
Kuvajtsko je društvo, poput svih drugih, mješavina prednosti i nedostataka. Vjerujem da je ispravljanje mana nekog društva jedna od funkcija književnosti, čime se te mane dekonstruiraju i ponovno iščitavaju u pokušaju njihova razumijevanja. Sukob identiteta vjerojatno je jedan od najistaknutijih problema u našem društvu, koji me u isto vrijeme muči i opsjeda i prisutan je u gotovo svim mojim djelima. Kuvajt je po definiciji zemlja imigranata - po svojoj prirodi, to je jedno multietničko društvo koje čine kuvajtski Arapi, Perzijanci, Afrikanci i druge narodnosti. Uz Arape i strane stanovnike, veliki dio stanovništva čine Kuvajćani biduni, apatridi. To multietničko, vjerski i kulturno raznoliko kuvajtsko društvo u prošlosti je bilo puno otvorenije i lakše je prihvaćalo druge. Danas se, međutim, različitosti više ne toleriraju, bile one vjerske, sektaške, plemenske, društvene ili kulturne. Nesumnjivo je to posljedica niza faktora, ali u tome svakako prilično veliku ulogu ima politika, kao i zastrašujući pad razine obrazovanja, te slabi zakoni i nemar u njihovoj primjeni. Posljedica je da pojedinac pribjegava utjecaju plemena, sekte ili vlastitog društvenog statusa kako bi ostvario svoja zakonska prava. Naše društvo, usprkos prividu otvorenosti, zapravo je prilično zatvoreno. Paradoksalno, na takva društva, koja su po svojoj prirodi zatvorena, revolucija komunikacije koju je donio internet i iznenadno otvaranje prema svijetu zbunjujuće utječu: umjesto da im te promjene pomognu da se približe drugima, one su samo pojačale njihovu izolaciju i strah za vlastiti identitet, a obrana im postaje napad na druge identitete. To je ono što me najviše muči: zatvorenost, neprihvaćanje drugih i uvjerenje da je rasizam oblik obrane identiteta.

BestBook: Čitam da čak 70 posto kuvajtskog stanovništva čine stranci. Važan aspekt vaše knjige je odnos Kuvajćana prema imigrantima - Kuvajćane prikazujete kao prilično samodopadne i ignorantski nastrojene prema tuđincima. Dolazi li ipak do nekakve diversifikacije društva pod utjecajem imigranata, mijenja li se društvo ipak polako, s vremenom, ili postoje jasne linije razgraničenja? Je li asimilacija imigranata uopće moguća? I poželjna?
Prema statistici za 2022. godinu, 65 posto stanovništva Kuvajta čine strani državljani, što je mnogo i svakako više od potreba tržišta rada. Pitanje asimilacije stranaca u društvu nije jednostavno. Da, linije su jasno razgraničene, pogotovo zadnjih godina, kad je status stranca postao vruća tema predizbornih kampanja za parlamentarne izbore, pri čemu su neki kandidati demonizirali sve strance i prikazivali ih kao velike skupine ljudi koji su došli u Kuvajt kako bi se natjecali s Kuvajćanima u poslovima i privilegijima koje nudi država. Vladajućima odgovara da ljudi nisu usredotočeni na stvarne probleme jer su umjesto toga zaokupljeni pitanjem stranaca. Nekad su ih zaokupljala sitna rivalstva sa svima različitima od njih, ali bliskima: suniti protiv šijita, stanovnici gradova protiv pripadnika plemena itd. Odjednom su se građani višestrukih identiteta našli pred novim izmišljenim neprijateljem - strancem. Možda je iznenadni kaos uzrokovan pandemijom COVID-19 razotkrio sve probleme koji su sad samo isplivali na površinu, pa je rasizam postao izraženiji i preuzeo je najgori od svojih oblika, onaj populistički.

BestBook: Spomenuli ste bidune, ljude bez nacionalnosti. U svojoj knjizi taj ste status dali liku Gasana, koji je presudan za sudbinu vašega glavnog protagonista. Kuvajt je nedavno potresen viješću da se jedan mladi bidun iz očaja samozapalio. Kuvajćani mi se čine, sudeći po vašoj knjizi, gorljivi patrioti - s druge strane, tu je 100.000 biduna. Kako se kuvajtska vlada odnosi prema tom problemu? A Kuvajćani? Je li ikoga briga?
Pitanje biduna jedno je od najvažnijih humanitarnih pitanja u Kuvajtu. Nema naznaka skorom rješenju ovoga problema, unatoč tome što se to pitanje neprekidno postavlja i stalno raspravlja u lokalnim medijima, parlamentu, institucijama civilnog društva i organizacijama za ljudska prava. Iako zakon daje pravo na kuvajtsko državljanstvo onima koji su registrirani popisom stanovništva 1965. godine, 35.000 biduna još ne može ostvariti to pravo. Za populaciju biduna, koja danas čini oko deset posto društva, pravo na državljanstvo pravi je luksuz. Potrebno im je prvenstveno osigurati najjednostavnije životne potrebe, od identifikacijskih dokumenata koji bi im olakšali kretanje do temeljnih ljudskih prava propisanih kuvajtskim Ustavom, prema kojemu nema razlike između građana s državljanstvom i onih s dozvolom boravka. Umjesto toga, nameću im se dodatna ograničenja.

BestBook: Iako ste topli prema svojim protagonistima Kuvajćanima, knjiga je puna suptilne autoironije. Je li vas brinulo kako će na vašu knjigu reagirati kuvajtski čitatelji? Vide li Kuvajćani sebe tako kako ih vi opisujete? Je li autoironija također dio kuvajtskog mentaliteta?
Ironija je samo književni trik, pokušaj kritiziranja postojeće situacije koju ne možete popraviti, pa se - jer ste preslabi da riješite problem - osvetoljubivo izrugujete problemu, čak i ako je to izrugivanje subjektivno. U Kuvajtu ljudi se protiv problema koje ne mogu riješiti bore sarkazmom i šalama. Da budem sasvim iskren, kao pisac, ja nekima od naših problema i ne mogu pristupiti bez sarkazma - nitko ne želi čitati o turobnim temama. Zbog toga se radije tragičnim temama bavim kroz prizmu humora, u pokušaju da sebe potaknem na pisanje, a svoje čitatelje na čitanje. Ne želim da čitatelj zbog stila pisanja pobjegne od teme. Želim da zavoli likove, da se smije s njima, a kad počne suosjećati s njima, oni dobivaju moć objektivne kritike. Nikad nisam osjećao tjeskobu u vezi onoga o čemu pišem, ali i ne pretvaram se da je to što ja pišem uopće nešto novo niti da, kako neki kažu, razotkrivam nešto što se u društvu ne smije naglas reći. Svi naši problemi glasno vrište iz naših dnevnih novina, jasno su vidljivi na javnim i privatnim skupovima, čak i unutar zgrade parlamenta. Novost je da su ti problemi sad opisani u književnom djelu koje ne čitaju samo domaći, nego i strani čitatelji, što je možda naljutilo neke koji me zato optužuju da svoje inozemne uspjehe postižem 'razotkrivanjem i osuđivanjem vlastite zemlje'.

 

BestBook: Priče o srazu mentaliteta obično se odnose na onaj koji postoji između istoka i zapada, no odabravši Filipine, vi se odlučujete za onaj između istoka i istoka, barem iz perspektive Europe. Kako to da ste odlučili svojem glavnom liku dati filipinsko-kuvajtski identitet? Što vam je to omogućilo?
Ovo je vrlo važno pitanje. Prvo, moramo se složiti da jedan Arapin u većini slučajeva vjeruje u superiornost Zapada gotovo u svemu. Domaćeg čitatelja neće previše pogoditi ako kritika dolazi od onih za koje misli da su nam superiorni. Navikli smo se na to. Ali ono što kuvajtskog čitatelja svakako uznemiruje jest ako kritika dolazi od onoga kojeg on smatra inferiornim, od društvene klase koju mi tretiramo samo kao kućne pomoćnice, konobare u kafićima, medicinske sestre u bolnicama ili dostavljače u restoranu. Šokantna stvar u romanu jest da je kritika ovoga puta došla od ljudi koji inače šutke uslužuju, čiji se glasovi prije nisu mogli čuti, od onih prema kojima se domaći postavljaju superiorno, a zapravo su im superiorni samo po zaradi. Postoji dobar razlog zašto sam za glavnog lika odabrao nekoga tko je napola Kuvajćanin i napola Filipinac. U vrijeme kad se događa radnja romana, radnici u domaćinstvu dolazili su iz triju zemalja: Indije, Šri Lanke i Filipina. Bilo mi je važno da glavni lik bude izgledom jasno drugačiji od svoje okoline. Ne bih to postigao da je napola Indijac - da Indijac nosi tradicionalnu kuvajtsku odjeću nitko ne bi ni primijetio da je drugačiji jer, naprosto, ne postoje velike razlike u crtama lica. Trebao mi je lik kojega bi društvo osudilo i odbacilo na prvu, čim mu vidi facu. U tome su mi pomogle filipinske karakteristike. U početku sam htio da glavni lik bude kompletan stranac, ali takav ne bi mogao ući u kuvajtsku kuću, zbog čega sam pribjegao triku da bude napola Kuvajćanin. Ta kuvajtska polovica dala mi je priliku da ga uvedem u kuvajtsku kuću, bakinu sobu i dnevnu sobu. Njegovo prisustvo na tim privatnim mjestima u kuvajtskoj kući dalo mi je priliku da nastavim pisati, promatrajući samoga sebe kroz Joséove oči.

BestBook: Na kraju se ispostavlja da obećana zemlja nije bogati Kuvajt, nego su to siromašni Filipini, sa svojim teretom bijede, prostitucije, korupcije i kaotičnosti. Što time želite poručiti?
To je bio kompromis koji je José Mendoza postigao sa samim sobom, Isom Al Tarufom, kompromis između Kuvajta i Filipina. Otkrio je da mu je u Kuvajtu dostupno sve osim obitelji, a na Filipinima mu nije dostupno ništa osim obitelji. Obitelj je sigurna veza koju je José odabrao, jer mu je trebalo priznanje za vlastito postojanje, koje mu novac u Kuvajtu nije donio.

BestBook: Očekivali bismo da Isa/José u nekom trenutku pokaže malo grublji otpor, da se možda barem poželi osvetiti svojoj kuvajtskoj obitelji. No, dapače, on je vrlo 'jednostavan', naivan, blagonaklon, nimalo osvetoljubiv. Zašto ste ga tako modelirali?
Najprije se moramo složiti da svako djelo bira svoj stil i alate, a moji su čitatelji teški i ćudljivi. Ulazim u ono što Kuvajćanin ne voli znati o sebi, u ono što poriče i tvrdi da ne postoji. Joséova naivnost i slabost poslužila je kao poziv na primirje između mene i čitatelja, čime sam dobio priliku da ga zadržim do posljednjega retka i da pritom Joséu omogućim da može reći što god želi. Natjerao sam čitatelja da se osjeća superiorno u odnosu na nekoga tko je jednostavan, i tako sam se polako probijao. Da sam odabrao snažnog i buntovnog protagonista, čitatelju koji živi u stanju poricanja to bi bilo teško i komplicirano, i moglo bi završiti potpunim odbijanjem. Zbog toga sam se oslonio na Joséa, uz čiju sam pomoć morao otpočetka graditi odnos između njega i čitatelja. Htio sam da ga čitatelj upozna, da proživi s njim neke njegove životne situacije, da ga razumije i prihvati. Zatim sam mu dao priliku da kritizira čitatelja nakon što je ovaj već razvio simpatije prema njemu. U tom sam se trenutku potpuno odmaknuo od ideje bilo kakve osvete, jer ona u javnoj svijesti učvršćuje stereotipnu, negativnu sliku o drugome, koja ga predstavlja kao zla i opasna. Ideja osvete čitatelju je utješna i dala bi mu izgovor da mrzi Joséa i izgubi suosjećanje za njegovu patnju, za razliku od miroljubivog naivca koji je u čitateljevoj zemlji proveo dvije godine, a onda se vratio odakle je došao nakon što je blagonaklono zaključio: 'Na ovom se mjestu ne može živjeti'. To potvrđuju i čitatelji kojima se nikako nije svidio lik Gasana, pogotovo kad su otkrili da je pomogao Joséu da dođe s Filipina ne da bi pomogao dječaku da dođe do svoje kuvajtske obitelji, nego da se osveti obitelj Al Taruf, koja je odbila njegovu prošnju, iako su imali unuka koji je sin filipinske sluškinje. Ovakvo je pisanje svojevrsna bitka: pobuna nije dovoljna za postizanje cilja, on se postiže i stilom. Joséova naivnost i nevinost bili su moje nježno oružje kojim sam pristupio čitatelju osjetljivom na kritike. José je sve što je htio reći izrekao smirenim glasom, da čitatelj ne bi zatvorio uši kad počne vikati.

BestBook: Mlade Kuvajćane prikazujete kao mahom dekadentne bogataše koji se izvan Kuvajta ponašaju potpuno raskalašeno, a kod kuće paze na reputaciju i, iznad svega, poštuju starije. Kakvi su mladi u Kuvajtu, jesu li progresivni? Pokazuju li otpor prema tradiciji ili joj se samo pokoravaju i perpetuiraju društvene nepravde? Vide li oni te 'nepravde' uopće kao nepravde?
Nemoguće je sve mlade Kuvajćane strpati u jedan koš. Postoje istaknuti progresivci koji utječu na javno mnijenje o političkom i društvenom životu te ljudskim pravima u Kuvajtu. Mnogi su uključeni u rad institucija civilnog društva i uspjeli su pokrenuti raspravu o osjetljivim pitanjima. Nažalost, nije sve tako jednostavno. Zbog urušavanja državnih obrazovnih institucija i prodora fundamentalističkih političkih pokreta u sve pore države i medija, Kuvajt više nije inkubator za prosvjetiteljske pokrete, kao uostalom ni većina arapskih zemalja. Mladi ljudi s vizijama bolje, sigurnije i stabilnije budućnosti ne suprotstavljaju se tradiciji i smatraju da ona sadrži mnoge vrijednosti i ideale koje je potrebno ojačati, umjesto da se drže običaja lišenih smisla. Pet mladića koje José naziva 'luđacima iz Boracaya' nisu izgubili svoj kompas. Iako se ne slažu u svemu, oni dijele san o boljoj domovini. A samo oni koji su izgubljeni i koji ne pripadaju mogli bi u Kuvajtu asimilirati Joséa Mendozu.

BestBook: S jedne strane, kako pokazuje vaš roman, najvažnija osoba u jednoj obitelji (bez muške glave) je žena-najstarija majka, čijoj se volji pokoravaju sve druge žene. One, pak, kao da nemaju apsolutno nikakvo pravo odlučivanja o svojim životima. Kakva je stvarna pozicija žena u kuvajtskom društvu? Je li to nešto što mislite da bi se moglo promijeniti u bliskoj budućnosti?
Žena koju predstavlja Ganima Al Taruf simbol je društva koje djeluje i donosi odluke u korist običaja koje i ne razumije. Čak su i neki progresivni članovi obitelji Al Taruf - Isin pokojni otac Rašid i njegova sestra Hind, aktivistkinja za ljudska prava - bili žestoki borci za obranu načela pravde i jednakosti, ali pred prijetnjom skandalom koji bi nastao zbog braka sa sluškinjom, i intelektualac i aktivistkinja pokorili su se autoritetu bake Ganime, napuštajući sve svoje principe iz straha od osude društva. Što se tiče statusa žena u Kuvajtu, 2005. godine su im, sa zakašnjenjem, priznata politička prava. Unatoč pokretima koji im žele ta prava ponovno oduzeti, žene u Kuvajtu danas zauzimaju neke od najviših pozicija. Velika pobjeda dogodila se kad im je omogućen pristup radu u pravosuđu i ulazak u vojnu službu 2021. godine, što je naišlo na veliku osudu fundamentalističkih struja, koje još pokušavaju opstruirati tu odluku. Ne tvrdim da je položaj žena idealan, ali to je početak puta na kojemu one trebaju spoznati važnost svoje uloge u društvu. Brojni pozitivni pokazatelji dozvoljavaju osjećaj optimizma, od čega je važno istaknuti zakon koji je ženama omogućio da potpišu dozvolu za liječničke operacije svoje djece. S obzirom na to da je donedavno samo otac bio ovlašten potpisati takvu dozvolu, čak i ako su roditelji rastavljeni, ovakav zakon predstavlja veliku pobjedu.

BestBook: Vi ste novinar. Što znači biti novinar u Kuvajtu? Postoje li teme kojima se ne smijete baviti? Postoji li cenzura? Koje su to ključne tabu teme arapskoga svijeta?
Nisam novinar u pravom smislu, ali sam objavljivao članke u novinama. Ne mogu vam dati općeniti odgovor za arapski svijet, ali mogu opisati kakva je situacija u Kuvajtu. Ne postoji cenzura novina, a granica slobode govora prilično je velika u odnosu na zemlje regije, no jasno se zabranjuje vrijeđanje vjerskih svetinja i Njegova Visočanstva kuvajtskog Emira, kao i svako poticanje na nasilje, izazivanje kaosa i kršenje zakona. To nije samo po sebi problem, ali problem je u dvosmislenim upozorenjima i nejasnim zakonima koji se mogu tumačiti na više načina, kao na primjer kad je riječ o standardima javnog morala i vrijeđanju javnih osjećaja skromnosti. Možete li zamisliti što to konkretno znači ako vam kažem da svaki cenzor ima vlastite moralne standarde i vlastita mjerila vrijeđanja javnoga morala koji mogu biti potpuno drugačiji od standarda vas kao pisca?

BestBook: Vama je jedan roman tako i završio na listi zabranjenih knjiga u Kuvajtu, iako ste u svijetu prevođen i poznat pisac. Što u Kuvajtu znači - biti piscem? Je li to prestižno zanimanje? Cijene li Kuvajćani svoje književnike, slušaju li ih?
Ne mislim da je posao pisca sam po sebi nešto prestižno. Ljudi nekoga pisca poštuju zbog njegova stila i mišljenja, a ne zato što je 'pisac'. Ne bih rekao da je biti piscem ni osobito privilegirano zanimanje, jer to je naporan posao za svakoga tko pokušava slobodno pisati u minskom polju zabrana. Ipak, moj roman u Kuvajtu je privukao priličnu pozornost mlađih generacija i rekao bih da je općenito dobar postotak ljudi uopće zainteresirao za čitanje. No kad pitate cijene li Kuvajćani svoju književnost, rekao bih da Kuvajćani cijene svoje nasljeđe, običaje i povijest, ali ne mislim da književnost u očima države i pojedinca ima mjesto koje zaslužuje.

BestBook: Kakva je suvremena kuvajtska književna scena? Kakvim se temama bave mladi književni glasovi? Jesu li politični? Koliko među njima ima žena? Gdje smještate sebe - prepoznajete li sebe kao dio nekakvoga 'modernog' kanona?
Suvremeni književni pokret u Kuvajtu bogat je i snažno prisutan u arapskome svijetu. Nakon posrnule ere kuvajtskoga stvaralaštva, mislim da dobar broj književnih imena potpisuje zrela književna djela. Dok su prethodne generacije iznjedrile tek nekoliko spomena vrijednih imena koja se mogu pobrojiti na prste jedne ruke, kuvajtska književna scena danas ima obećavajuću književnu budućnost. Kuvajt je u relativno kratkom vremenu doživio nekoliko transformacija, od vremena uspostavljanja emirata i plemenskih ratova prije više od dva stoljeća, preko otkrića nafte i stvaranja moderne države, što je dovelo do društvenih i političkih promjena, pa sve do iračke okupacije 1990. godine i događaja koji su uslijedili. Svi ti događaji još traže pisce koji će im dati mjesto koje im pripada u književnosti, iako su mnoge teme već našle svoj put do fikcije, uključujući političke, društvene, vjerske i romantične. Optimističan sam i u pogledu udjela autorica u mojoj generaciji književnika. Možda ih je manje nego autora, ali prisutne su na književnoj sceni i njihov je utjecaj kroz romane, kratke priče, poeziju i kazalište doista značajan.

BestBook: Kakvi su književni ukusi Kuvajćana - što se najviše čita u vašoj zemlji? Čita li se, primjerice, prijevodna književnost? Mi u Hrvatskoj nemamo baš često priliku doći u dodir s književnošću Kuvajta - u tom smislu, vaša je knjiga pravo osvježenje i otkriće. Jeste li vi možda već imali priliku čuti za nekog hrvatskog pisca?
Iako je poezija temelj arapskoga nasljeđa i kuvajtskoga folklora, roman se kao forma proširio i postao popularniji od svih ostalih književnih žanrova te je danas najprisutnija i najraširenija književna vrsta u Kuvajtu. Veliku bazu čitatelja u Kuvajtu ima i prijevodna literatura, iako, da budem iskren, mislim da nemamo puno hrvatskih romana u prijevodu. Tako da nisam do sada imao zadovoljstvo čitati hrvatska djela, osim jednog lijepog romana moderne književnosti američke autorice hrvatskog podrijetla - Sare Nović 'Girl at War'.