U POČETKU BIJAŠE LUDILO

Zašto, svemu unatoč, ipak treba zadržati taj prezreni, anakroni, politički nekorektan pojam

U svojoj biti ludilo ostaje najzagonetnijim psihološkim iskustvom koje čovjek može doživjeti jer objedinjuje najzazornija iskustva bivanja čovjekom (otuđenja, priviđanja, sumanutosti, mahnitosti, bezumnosti, zamagljenja svijesti, radikalne samoće, strahovanja i patnje). Biti lud podrazumijeva biti čovjekom na najnerazumljiviji mogući način.
U početku bijaše ludilo. Ludilo postoji naprosto i samorodno. Psihijatrija mu tek daje ime i lik, klasificira ga i terapijski napada. Utoliko ga u pojavi i pojavnosti mijenja, ali ga svakako inicijalno ne stvara. Ludilo je postojalo i prije psihijatrije. Supostoji i uz psihijatriju, a sigurno će postojati i ako jednog dana psihijatrije ne bude. 
Po svemu sudeći, ludila je otkad je i ljudi. I najvjerojatnije će ga biti sve dok bude ljudi. Doduše, zamislive su, ali nisu poznate ljudske zajednice bez luđaka. Dakle, ludilo je tu oduvijek. Bilo ga je prije, a bit će ga i poslije psihijatrije. Zato ga valja i zvati kako ono samo sebe i kako ga narodni jezik zove – ludilom. A ne povijesno konstruiranim neologizmom “psihotičnih poremećaja”, kako ga konceptualiziramo unutar posljednjih dvaju stoljeća. Jer tko zna kako ćemo ga zvati sutra, a svakako nekako hoćemo i svakako da ti nazivi (i to ne puko terminološki) neće biti isti. Utoliko pozivam na razboritost koja će nam omogućiti komunikaciju s budućnošću, odnosno odgovorno postupanje od kojeg će imati vajde i buduće generacije. A ne kao dosad, da se cijela razdoblja razvoja psihijatrijske struke svakih nekoliko desetljeća ruše kao da nikad nisu ni bila. 

Psihijatrija je svakako najkompleksniji i najpronicljiviji povijesni odgovor na ludilo. No i psihijatriji, baš kao povijesno prethodim odgovorima, fenomen ludila ostaje i nadalje neproničan. Jer i dalje malo što mi zapravo znamo o ludilu osim o njegovoj manifestaciji u vanjskoj ovojnici.

Ludilo je izvorniji i širi pojam i od psihijatrijskih poremećaja i od psihijatrije. Ludilo može i bez psihijatrije, no psihijatrija ne može bez ludila. Reinkarniranje pojma ludila, nažalost, svjedoči i neuspjeh psihijatrije da o ludilu položi temeljne, a nekmoli posljednje istine. Psihijatrija zasad ne uspijeva definirati bit ludila. Psihijatrijski su poremećaji konstrukt psihijatrije, a ludilo nije. Ludilo je univerzalni fenomen ljudskih društava, a psihijatrija nije. 

Za razliku od pojma “psihijatrijskog poremećaja”, “ludilo” je svakako anakroničan, vulgaran, politički nekorektan, stigmatizirajući, ali zato nepripitomljen, prljav antipojam s esencijalno zagonetnim viškom značenja. Zato ga zarad generacija psihijatara koji dolaze valja sačuvati, kako bi ga možda oni sagledali očima koje mi nemamo, kroz pogled koji nama naprosto nije suđen. 
U svojoj biti ludilo ostaje najzagonetnijim psihološkim iskustvom koje čovjek može doživjeti jer objedinjuje najzazornija iskustva bivanja čovjekom (otuđenja, priviđanja, sumanutosti, mahnitosti, bezumnosti, zamagljenja svijesti, radikalne samoće, strahovanja i patnje). Biti lud podrazumijeva biti čovjekom na najnerazumljiviji mogući način.

Ludilo ne postoji kao prirodna, objektivna činjenica, to jest kao od sebe konstituiran predmet. Ono je hibridni objekt, u kojem biološko i kulturno nerazdruživo supostoje i doprinose lepezi psihopatoloških abnormalnosti. A ove se pak razlikuju od zajednice do zajednice, pa i unutar iste zajednice od jednog do drugog povijesnog razdoblja. 
U blažim i srednje teškim psihijatrijskim poremećajima kulturni kontekst je sve, a pretpostavljeni neurobiološki impuls može se naći tek u tragovima ili u potpunosti izostaje. Utoliko se blaže i srednje teški psihijatrijski poremećaji između sebe radikalno razlikuju u svim zamislivim smjerovima, u svim pomislivim društveno-povijesnim formacijama.

Otklanjanje psihičkih tegoba duševnim i/ili duhovnim alatima sastavna je praksa svih civilizacijskih skupina u svim povijesnim razdobljima. I onodobnih tzv. primitivnih i današnjih tzv. prosvijećenih ljudi i razdoblja. 
Katkad cjelidbenu karizmu imaju predmeti (amuleti/amajlije), katkad ljekovite tvari (biljke, čajevi, masti, prašci, napici, lijekovi), katkad različite simboličko-jezične tvorbe i radnje (molitve, zapisi, mantre, rituali, sugestije pozitivnog mišljenja). Katkad su nositelji cjelidbene karizme samorodni pojedinci (vidovnjaci, iscjelitelji, vješci i vještice, sveci, redovnici karizmatici), katkad dominantnom kulturom institucionalizirani profesionalci (svećenici, psihijatri, psihoterapeuti). Dakako da psihijatrija ima povijest, pa tako i sami poremećaji koje je konstruirala imaju povijest. Mnogi veliki entiteti povijesti ludila nestali su kao da nikad nisu ni postojali. Neki pak u aktualnoj suvremenosti dobivaju odredbu globalne pandemije poremećaja (afektivni poremećaji, poremećaji hranjenja, panični poremećaj, poremećaji osobnosti).

Sama psihijatrija naglašeno utječe na pojavnost i morfologiju ludila. Ali i ludilo po sebi ima svoju povijest. I u onome pretpsihijatrijskom i u ovome psihijatrijskom razdoblju te povijesti. Lica i naličja ludila doživljavaju velike epohalne mijene. 
Samo, povijest ludila velika je i duga, a psihijatrije mala i kratka. Povijest ludila svakako je dio ljudske povijesti. K tome, ludilo je veće i šire od psihijatrije. Jer psihijatrija se zapravo bavi samo medicinskim aspektom ludila. A zašto bi se i bavila njegovim izvanmedicinskim aspektima, odnosno zašto bi bila ono što nije i ne može biti.
Ali zašto uopće ludila? Što ga uzrokuje? Što bi bilo s ludilom da ga ne psihijatriziramo i pretvaramo u mentalne poremećaje? Koji su prirodni prognostički ishodi ludila? Kakav je odnos ludila prema civilizaciji? U kojoj je mjeri povijest ludila dio povijesti čovjeka?
Da je povijest psihijatrije bila drukčija, drukčije bi bilo i naše razumijevanje psihijatrijskih poremećaja. Da psihijatrije uopće nema, povijest ludila bila bi također posvema drukčija.

Ludilo ima svoju povijest u nešto drukčijoj mjeri no što svoju povijest imaju predmeti bavljenja drugih medicinskih grana. I k tome, ta se povijest kroz stoljeća mijenja. Ludilo se na jedan način konceptualiziralo jučer, na drugi danas, a na treći će sutra. Entiteti koji su jučer bili, danas više nisu, a posvema je sigurno da će i sutrašnji ukloniti današnje.
Povijest ludila unatrag dvaju stoljeća uvelike je predodređena poviješću psihijatrije i one se uvelike preklapaju. 
Pitanje je u kojoj su mjeri psihijatrija, ali i širi društveni kontekst (ne)povoljno utjecali na ishod, prognozu i pojavnost pojedinih već stoljećima poznatih duševnih poremećaja. 
Jer i danas ludilo također ima povijesno unikatnu ekspresiju. Vanjska ovojnica ludila danas je stišana, pacificirana, sedirana, neuroleptizirana, inverterirana, anestezirana. Prvi put u povijesti ludilo je “na lijekovima”. U državama industrijski razvijena zapada sve je teže naći farmakološki neliječene osobe s poremećajem. 

Utoliko, psihijatrijska povijest nije mrtva pripovijest od puke historijske važnosti, nego upravo obratno: psihijatriju ne možemo razumjeti niti znati bez razumijevanja i poznavanja njezine povijesti. A dakako da odgovori na ove teorijske dvojbe nisu tek akademske naravi, već imaju praktične posljedice po izbor ovog ili onog terapijskog postupka, odnosno po sudbinu osoba sa psihijatrijskim poremećajima.
Psihijatrija je odgovor moderne zapadne civilizacije na ludilo. Uza sve njegove manjkavosti, odgovor psihijatrije svakako je u ljudskoj povijesti najfascinantniji, najkompleksniji, najobuhvatniji i najpronicljiviji odgovor na ludilo.
Govorenjem o povijesti ludila a ne psihijatrijskih poremećaja, ludilo se demedikalizira, depsihijatrizira, što dopušta bolje sagledavanje socijalne kontekstualizacije ludila u društvu. S druge strane, pojam ludila podsjeća na jednu vrstu ljudskog iskustva koju još nedovoljno razumijemo, ni glede uzroka, ni liječenja, ni dijagnostičkih konstrukata s kojima mu prilazimo. 
Psihijatrijski poremećaji konstrukt su psihijatrije, a ludilo nije. Ludilo je, po svemu sudeći, univerzalni fenomen ljudskih društava, a psihijatrija nije. 

Ludilo poznaju sva društva, svih povijesnih razdoblja. I ne samo da se ludilo događa u društvu, nego je svakako i od društva, a dijelom zbog društva i utoliko je društveni fenomen. Zamislivi su društveni složaji u kojima ludila ima više, odnosno manje. Kako se društvo mijenja, mijenja se i konfiguracija ludila u ospoljenju. Povijest ludila prati društvenu povijest. 
Psihijatrija je fenomene ludila različito konceptualizirala i klasificirala. Prvo ih je nazivala duševnim, pa psihičkim bolestima, a zatim mentalnim poremećajima. Danas oni spadaju pod psihijatrijske poremećaje. Sve su to hibridni psihijatrijski konstrukti koji imenuju ono što ne postoji. Jedino što stvarno postoji jest ludilo. Ono je postojalo prije, i usporedno, a postojat će i po trendovskom zalasku pojedinih psihijatrijskih neologizama. Jer samo kroz taj svim narodnim jezicima izvoran, a sadržajno hotimice manjkavo definiran pojam “ludila” čuva se esencijalno neodrediv višak značenja inherentan fenomenu ludila. 

Što naš narodni jezik imenuje ludilom, Englezi nazivaju madness, Nijemci Wahnsinn, a Francuzi folie. Kao manje rabljene istoznačnice ludosti koriste se: mahnitost, sumanutost, pomama i umobolnost. Žargonsko-kolokvijalni sinonimi za ludilo jesu: zveknutost, otkačenost, munjenost, opaljenost itd. do u beskraj narodne jezične tvorbe.
Po pojavi i razvoju psihijatrije pučki nazivi ludila tijekom devetnaestog stoljeća trajno se napuštaju kao primitivni, neznanstveni, diskriminirajući i nemedicinski, u korist i danas važećeg pojma “psihoze” ili još ispravnije “kroničnoga psihotičnog poremećaja”. 
No spomenuta promjena nije puka terminološka zamjena pojma za pojam. Uvođenjem pojma “psihoze” odustalo se od ludilu inherentna značenja potpune i trajne iracionalnosti. Po inauguraciji pojma “psihoze” iracionalnost koju ona unosi u život oboljeloga počela se smatrati djelomičnom i uvelike prolaznom. Ali zato nikako izlječivom. Tko je jednom lud, uvijek je lud, ma koliko remisija lucidnog intervala trajala. Jer koliko se god odludio, luđak i dalje u sebi nosi supstanciju ludila (doduše u inaktivnom obliku). Taj se stav do danas, ni među pukom ni među strukom, nije promijenio. 

Narativi ludila iliti ispovjedna svjedočanstva poremećenih osoba izostaju iz govora o ludilu. Ili ih se pak navodi u fragmentiranu obliku unutar autoritarnih i patronizirajućih narativa psihijatrijskih teoretiziranja. Tako još uvijek čekamo na pisanje povijesti psihijatrije temeljene na dokumentiranom iskustvu osoba s poremećajem. Povijesti u kojoj bi one same svjedočile o sebi, o iskustvu ludila, o iskustvu psihijatrizacije ludila, iskustvu resocijalizacije sa stigmom poremećaja, njihova doživljaja i podnošenja različitih vrsta tretmana itd. 
Psihijatrijski narativ jest monolog razuma o ludilu. Njegov je preduvjet medikalizacija socijalnih devijacija kroz monopol socijalne kontrole i on je dodijeljen psihijatriji. Problem ludila time je prije pripitomljen, umrtvljen i stišan, nego riješen. Tako da od samoga njezina nastanka psihijatrija nikad nije bila samo dio rješenja, već uvijek i dio problema. 
No tu se stvari polako mijenjaju. Povijest ludila počela se pisati i od samog ludila. Prikuplja se, sortira i analizira pisana građa osoba sa psihotičnim poremećajima unatrag nekoliko stoljeća. Iskustvo bivanja unutar pojedinih ludnica ili umobolnica moguće je, kroz ludničke zapise, pratiti tijekom desetljeća, a gdjegdje i stoljeća. To je svakako glas koji je nedostajao jer dosadašnje povijesti ludila i psihijatrije pisali su u pravilu psihijatri. A uskoro ćemo prvi put dobiti sinteze iskustava ljudi koje smo internirali i tretirali. Bolje ćemo znati što smo radili i što radimo, ako nam i oni kažu što smo im radili i što im radimo. Utoliko, buduća teorijska literatura više neće moći ignorirati glas ludila i osoba s poremećajem. Ludilo se time uspostavlja kao radikalan vid ljudskog iskustva, dostojno samopokazivanja bez posredovanja psihijatrije i društvene stigme.

THOMAS SZASZ : MOŽE LI DUŠA BITI BOLESNA?

Psihijatrija ne dijagnosticira nego samo stigmatizira. U psihijatrijskim poremećajima nisu detektibilne strukturne lezije ili funkcionalna oštećenja. Psihijatrijski poremećaji ne otkrivaju se medicinskom dijagnostikom. Medicinska dijagnostika u psihijatriji zapravo služi upravo tome kako bi se isključili nepsihijatrijski uzroci psihopatoloških abnormalnosti

Psihijatrija nije medicinska znanost nego agentura socijalne kontrole. Psihijatri se tako ispostavljaju kao moralni agenti socijalnog nadzora društava kasnoga kapitalizma. U psihijatrijskoj dijagnostici neotklonjivo postoje i vrijednosne prosudbe o ponašanju pojedinaca, ali njih zato ne trebamo pakirati kao medicinske činjenice.

Antipsihijatrijske teze Thomasa Szasza (1920.–2012.) teorijski su neugodno čiste i jasne. Pojam “bolesti” podrazumijeva dokazan biološki proces koji zahvaća živi organizam, dok pojam “psihijatrijskog poremećaja” podrazumijeva nepoželjne misli, osjećaje ili ponašanja osobe. Pa utoliko, podvođenje nepoželjnih misli, osjećaja ili ponašanja pod bolesti podrazumijeva logičku i semantičku pogrešku. Duševnu patnju možemo nazvati bolešću samo metaforički. 
To jest, duša ne može biti bolesna u doslovnom smislu. Oboljeti mogu samo organi, organski sustavi organizma i organizam u cjelini. Duša može biti bolesna baš kao i društvo, dakle samo u prenesenom smislu. Pa utoliko, psihijatrija se igra medicine a da se takvom nije uspostavila. Pravi se da jest ono što nije. Njezina nozologija, dijagnostika, pa i terapija, oponaša i analogna je onoj u drugim granama medicine.

Konstrukt psihijatrijskih poremećaja znanstveno je neutemeljen, a istodobno društveno opasan i štetan. Psihijatrija ne dijagnosticira nego samo stigmatizira. U psihijatrijskim poremećajima nisu detektibilne strukturne lezije ili funkcionalna oštećenja. Psihijatrijski poremećaji ne otkrivaju se medicinskom dijagnostikom. Medicinska dijagnostika u psihijatriji zapravo služi upravo tome kako bi se isključili nepsihijatrijski uzroci psihopatoloških abnormalnosti. 
Psihijatrija nije medicinska znanost, već agentura socijalne kontrole. Psihijatri se tako ispostavljaju kao moralni agenti socijalnog nadzora društava kasnoga kapitalizma. U psihijatrijskoj dijagnostici neotklonjivo postoje i vrijednosne prosudbe o ponašanju pojedinaca, ali njih zato ne trebamo pakirati kao medicinske činjenice. 

Prevelik broj psihijatrijskih dijagnoza u pojedinim sastavnicama sadrži izvanmedicinske odredbe normativnih socijalnih očekivanja, subjektivnih prosudbi i vrijednosnih procjena nečijeg ponašanja (što nije slučaj u drugim medicinskim granama). Primjerice, prigovori supružnika oko uzimanja droga ili pijenja alkohola jedan su od kriterija za postavljanje dijagnoze ovisnosti o drogama, odnosno alkoholu. Iz toga proizlazi da supružnik može etiketiranjem postaviti dijagnozu. Odnosno, istu oboriti, ako se postavi tolerantnije. 
K tome, psihijatrija ima za medicinu neprimjereno naglašen forenzički aspekt, koji u perspektivi mora postati jednak onome u drugim medicinskim granama. Činjenica da između svih medicinskih disciplina jedino psihijatrija kao užu specijalizaciju ima forenzičku psihijatriju ukazuje na mjeru u kojoj je ona zapravo dio institucionalnih agentura socijalnog nadzora, a ne medicine. 
Uopće činjenica da medicinsko postupanje ima izravne pravne posljedice, i obratna činjenica da pravno postupanje za posljedicu ima mandatorne mjere tretmana, odnosno da se mjere društvene represije pretvaraju u mjere tretmana i obratno, jasno upućuju da je psihijatrija ugrađena u aparat društvenog nadzora. Ako psihijatrija drži do sebe, mora postati radikalno reduciranom i napokon početi nalikovati onima u drugim granama medicine.

Po Szaszu psihijatrija se mora sučeliti s neugodnom disjunkcijom: ili su mentalni poremećaji bolesti mozga te spadaju u područje neurologije i neuroznanosti, ili su problemi življenja te spadaju u opseg skrbi izvan medicinskih praksi. Odnosno, psihijatrijska pomoć nije genuino zahvat medicinske, nego egzistencijalne ravni. Bez obzira na to što ovdje pomoć pružaju psihijatri kao liječnici, oni tu baš ništa ne liječe, nego zapravo pomažu u rješavanju i nošenju s problemima života. 
Psihijatrijske intervencije nisu medicinske, nego socijalne, egzistencijalne i/ili moralne naravi. Psihijatrijska izvrsnost prije se očituje u razumijevanju psihičke patnje i umijeća subivanja s poremećenom osobom. I ne temelji se na tehničko-medicinskim postupcima i znanju. 

Psihijatri u značajnom dijelu svog rada ne liječe niti mogu medicinskim pristupom liječiti psihijatrijske poremećaje, nego se jednostavno bave životnim problemima. Ili u gorem slučaju, provode društvenu kontrolu nad osobama koje se vladaju u suprotnosti s društvenim normama. Problemi života nisu bolesti, nego socijalno devijantni odgovori na okolnosti života, u inače neurobiološki zdravih osoba. Problemi života nastaju i rješavaju se u polju života, a ne medicine. Sukladno tomu, antipsihijatri ne tvrde da ludilo ne postoji, nego da ono ne postoji kao bolest, kao medicinska datost, već postoji kao radikalna i socijalno nekonstruktivna egzistencijalna strategija. 

Ali ako su problemi prije nazvani psihijatrijskima zapravo problemi života, onda psihijatri ni psihijatrija kao medicinska grana nisu baš najpozvaniji ove rješavati. Jer psihijatri su liječnici, nisu socijalni radnici, ni svećenici, ni filozofi. 
Naime, Szasz je već 1961. godine prepoznao, konceptualizirao i podvrgnuo radikalnoj kritici, kako je on to pronicljivo nazvao, “medikalizaciju problema života”. Psihijatrija se od tog napada obranila na način da je “duševnu bolest” preimenovala u bitno slabiji i širi pojam “psihijatrijskog poremećaja”. Time kao da je neizravno uvažila Szaszovu kritiku, priznajući da kauzalno biologijsko, klasično medicinsko objašnjenje za psihijatrijske abnormalnosti kao bolesti ne može podastrijeti.
K tome, i sam pojam “psihijatrijskog poremećaja” po sebi je stigmatizirajući. I promijenimo li ga u ovom ili onom smjeru, opet će biti stigmatizirajući. Jedini način uklanjanja stigme psihijatrijskog poremećaja njegovo je ukidanje. 

U tom slučaju, svi oblici ljudskog očitovanja bili bi i jesu normalni. Odnosno, duša/psiha/um ne mogu biti bolesni na način na koji su to mozak i ostali organi tijela. Pojam bolesti neispravno je ozbiljno rabiti izvan ovoga njegovog doslovnog značenja. Sve ostalo su metafore, pa utoliko i pojmovi “mentalno zdravlje” i “psihijatrijski poremećaji” samo su izvanmedicinske metafore. Psihičkim poremećajima, baš kao i ostalim oblicima psihološke patnje, pristupamo nepsihološki kao problemima života.
Ono što danas nazivamo psihijatrijskim poremećajima pronicljiva je parafraza onoga što se tijekom devetnaestog i u prvoj polovini dvadesetog stoljećima nazivalo duševnim bolestima, s tim da tu zapravo ništa nije riješeno, nego tek prepakirano. Bilo “duše” ili ne, ona opet ne može u medicinskom smislu riječi biti bolesna (već samo u prenesenom). Bilo “psihe” ili ne, ona opet ne može u medicinskom smislu riječi biti bolesna (nego samo u prenesenom). Pa tako i psihički poremećaji. Bilo “mentala” i “mentalnog” ili ne, on opet ne može u medicinskom smislu biti bolestan. Pa utoliko ni mentalni poremećaji ne mogu biti postojati kao medicinska stanja. Bilo “uma” (mind) kao funkcionalne inačice mozga, iz razlomka um/mozak (mind/brain), ni on opet ne može u medicinskom smislu biti bilo bolestan bilo zdrav (to može biti samo mozak kao organ). I na kraju, iako psihijatrija postoji, iz nje izvedeni psihijatrijski poremećaji također ne mogu biti medicinska stanja nego opet i samo problemi života. 

Szaszova kritika ne osvrće se na tradicijsku psihijatriju u korist nekakve reformirane. On poput ostatka antipsihijatrijske fronte ne kritizira azilsku u korist socijalne psihijatrije. Naime, Szasz i antipsihijatriju drži tek jednom, moderniziranom inačicom psihijatrije. 
I tu je također u pravu jer je antipsihijatrija zapravo samo radikalniji podtip psihijatrije u zajednici, koji u potpunosti uvažava dostojanstvo korisnika psihijatrijske usluge kao slobodnih i autonomnih pojedinaca. Od toga se Szasz također ograđuje i dovodi u pitanje samo postojanje psihijatrije. 
Drži da bi svijet bio bolji kad psihijatrije ne bi bilo. U tom slučaju problemi života rješavali bi se kao problemi života, a ludilo u okviru neke druge, manje toksične paradigme. 

Kao liječnik, psihijatar i psihoanalitičar, Szasz odgovorno tvrdi da je bolja nikakva nego i najbolja moguća zamisliva psihijatrija. Isto tako, smatra da zlouporabe psihijatrije ne proizlaze iz njezina ovakvog ili onakvog pristupa nego naprosto iz činjenice njezine egzistencije. Ne postoji zlouporaba psihijatrije odvojena od psihijatrije. Već svaka uporaba psihijatrijskog postupka jest zlouporaba. Psihijatrija je po sebi zlouporaba. 
Szasz jednostavno ne vjeruje da brak između ludila i psihijatrije može išta dobroga donijeti ludilu, a niti medicini čija je psihijatrija disciplina. Jedna od Szaszovih ključnih, a jednostavnih postavki glasi: ludilo postoji, ali luđaci nisu bolesni ljudi. Sukladno tomu nema liječenja, pa ni psihijatrije ni psihijatara.
Szaszova pozicija jedinstvena je unutar psihijatrijske struke. Za razliku od ostalih psihijatara, maliciozno prozvanih “antipsihijatrima”, on to jedini doslovno i jest. I kao liječnik i kao psihijatar, on zagovara ukidanje psihijatrije, njezinu demedikalizaciju, te vraćanje ludila životu. Odnosno, razumijevanje psihijatrijskih poremećaja kao problema života, koje valja rješavati u okviru života, a ne u okviru medicine. 

On protiv psihijatrije istupa kao pronicljivi razorni đavolji svjedok. I neumoljivo šamara pitanjima: jesu li psihijatrijski poremećaji mit? Jesu li psihijatrijski poremećaji samo relativni povijesni socijalni konstrukti? Za koga igra i čija je agentura psihijatar, odnosno psihijatrija? 
Jesu li psihijatrijski poremećaji zapravo problemi slobode i morala ili medicinski problemi? Mogu li se psihijatrijski poremećaji shvatiti kao nešto dobro i poželjno?
Moguće je da duševne bolesti, pa ni psihijatrijski poremećaji, ne postoje, ali ponašanja i stanja koja oni konceptualiziraju itekako postoje. I to ne kao konstrukti nego upravo kao realni objekti. Moguće psihijatrijske bolesti ne postoje, ali poremećenost koju kroz njih konceptualiziramo itekako postoji. Nije ju stvorila psihijatrija, već obratno, ona je stvorila psihijatriju.

EUGENIČKA PSIHIJATRIJA 

Izravnije rečeno, luđaci su svojevrsni ljudski neurobiološki otpad koji daljnjom prokreacijom samo ugrožava vitalnost nacije. U tom smislu bolje da ih nema i da uopće ne postoje. Psihijatri eugeničke orijentacije smatrali su osobe s ozbiljnim psihijatrijskim poremećajima nesposobnima za samoodržanje osim kroz socijalne devijacije i društveni parazitizam, a ujedno društveno opasnima zbog mogućnosti da prokreacijom degeneracijom procijepe ostalo pučanstvo

Opseg pogroma psihijatrijski bolesnih od psihijatrijske struke nacističke Njemačke nije još dostatno proučen. Procjenjuje se da je sterilizirano i/ili ubijeno između 220 i 270 tisuća osoba sa shizofrenijom. Riječ je o najmanje 75 % osoba sa shizofrenijom koje su živjele u Njemačkom Rajhu između 1939. i 1945. godine. 

U posljednjim desetljećima 19. stoljeća psihijatrija je ubrzala razvoj i uspostavila se kao znanstveno utemeljena medicinska grana. U prvim desetljećima prošlog stoljeća psihijatrija je već svašta znala o fenomenima ludila. Imenovala ih je i dijelila ovako ili onako, teoretizirala o njima u svim pomislivim smjerovima. No učinkovitost psihijatrijskih terapijskih zahvata i dalje je ostala disproporcionalno niskom. Štoviše, čak se smanjila u odnosu na prvu polovinu devetnaestog stoljeća, razdoblja entuzijazmom nošenog moralnog tretmana. Sukladno tomu se iz nerealnog optimizma sredine proklizalo u terapijski defetizam konca devetnaestog stoljeća. 

Psihijatre reformatore zamijenili su psihijatri degeneracionisti. Za eugeničke degeneracioniste duševni bolesnici nisu bili drugo do infantilna i degenerirana skupina ljudskih bića. 

Budući da se za onodobne terapijske pristupe ludilo pokazalo neizlječivim, držalo se kako je onda ono ipak u krvi, odnosno u genima. Štoviše, ondašnje razumijevanje genetike sugeriralo je kako se nasljedni učinci psihopatološke degeneracije kumuliraju i transgeneracijski uvećavaju. Navedenom je psihijatrijska klinička svakodnevica uvelike davala za pravo. Naime, usprkos profesionalizaciji psihijatrije, razvoju psihopatologije kao temeljne psihijatrijske znanosti, iskoracima unutar dijagnostike i razumijevanja duševnih bolesti, na planu uspješnosti tretmana očekivanih proboja nije bilo. 
Od konca devetnaestog, pa i kroz prvu polovinu dvadesetog stoljeća vladala su desetljeća terapijskog pesimizma, pa i fatalizma glede tretmana i prognostičkog ishoda duševnih bolesti. Slijedeći onodobne progresivne evolucijske teorije, pa iz njih susljedne pseudoznanstvene teorije socijalnog darvinizma, psihijatrijska  znanstvena zajednica izašla je s eugeničkom tezom kako neuspjeh u liječenju duševnih bolesnika proizlazi iz činjenice genske zadanosti, a istim i neizlječivosti duševnih bolesti. 

S tim tezama otvara se, kroz prva četiri desetljeća prošlog stoljeća, kudikamo najmračnije razdoblje psihijatrijske povijesti. Ono započinje razvojem eugeničke znanosti i pokreta čiji su pripadnici držali psihijatrijske poremećaje zapravo genskim defektima ili degeneracijama. 
Izravnije rečeno, luđaci su svojevrsni ljudski neurobiološki otpad koji daljnjom prokreacijom samo ugrožava vitalnost nacije. U tom smislu bolje da ih nema i da uopće ne postoje. Psihijatri eugeničke orijentacije smatrali su osobe s ozbiljnim psihijatrijskim poremećajima nesposobnima za samoodržanje osim kroz socijalne devijacije i društveni parazitizam, a ujedno i društveno opasnima zbog mogućnosti da prokreacijom degeneracijom procijepe ostalo pučanstvo. 
U desetljećima eugenike genetika je bila podosta nerazvijena. Za psihotične poremećaje predrasudno se pretpostavljalo kako su posljedica genetskog defekta, odnosno da su nasljedne naravi. Sukladno tomu slijedio je jak zaključak: duševno bolesne osobe ne smiju imati potomke. 

Postupak sterilizacije i strogog aziliranja psihijatrijskih bolesnika tada je od psihijatrijske struke, ali i od javnosti industrijski razvijenih zemalja, bio prihvaćen i zagovaran kao progresivna javnozdravstvena mjera. Eugenika i iz nje proizlazeći teror rasne higijene bio je intrinzični dio modernizacije zapadnih liberalnih demokracija. Eugenička rasna higijena bila je izraz onodobno znanstveno utemeljenih zdravstvenih politika socijalnog planiranja ili socijalnog inženjeringa naprosto. 
Eugenička istraživanja bila su uvelike potpomagana kako iz državnih tako i iz privatnih izvora. Psihijatrijski kliničari s akademskim zvanjima bili su veliki promotori eugeničkog pristupa psihijatrijskim poremećajima. Kao doktrina i pokret eugenika je imala široku međunarodnu potporu vlada, institucija i utjecajnih pojedinaca. 

Koncept rasne higijene obvezuje državu da kroz javnozdravstvene službe brine za zdravlje svojih građana, promovira zdrave životne stilove, sankcionira i porezno opterećuje nezdrave te da poreznim olakšicama potiče zdrave parove na rađanje što većeg broja zdrave djece, a sve u cilju poboljšanja biološkog i socijalnog statusa pučanstva. 
Unutar psihijatrijskih službi država industrijskog zapada eugenički pokret vrhunac doseže dvadesetih godina prošlog stoljeća. Onodobni psihijatri sve su skloniji priznati kako malo toga baš mogu izliječiti. Tako se identitet psihijatrije kao medicinske grane u sve većoj mjeri svodi na djelatnosti socijalnog nadzora (internacija, čuvanje i skrb duševno oboljelih). 

Fatalističke teorije o degeneraciji kao terapijsku posljedicu rodile su mjere pozitivne eugenike. Aktivnostima pozitivne eugenike psihijatrija je tražila načine prevencije psihijatrijskih poremećaja (promocijom zdravih životnih stilova, zdrave narodne rase, gdje se mentalno zdravi pare unutar sebe), ali jednako tako i preventivnim mjerama negativne eugenike (internacija duševno oboljelih, te sterilizacija u slučaju otpusta iz umobolnice, odnosno eutanazije kao oblika konačnog rješenja i iskorjenjivanja duševnih poremećaja). 
Načela rasne higijene zavladala su početkom prošlog stoljeća prosvijećenim građanstvom zemalja industrijski razvijena zapada, osobito onim njemačkoga govornog područja, skandinavskim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama. Psihijatrijska struka bila je nositelj mjera negativne eugenike, navezanih na sterilizaciju kronično duševno bolesnih i retardiranih osoba. 

Do drugog desetljeća prošlog stoljeća eugenička politika rasne higijene najveće pobornike imala je među psihijatrima i prosvijećenim elitama SAD-a i Velike Britanije dok od trećeg desetljeća prošlog stoljeća prvenstvo, uz udivljenje i izdašno američko financiranje, preuzima Njemački Rajh. Tako se ondje 1933. godine ozakonjuje prisilna sterilizacija u cilju “prevencije nasljeđivanja hereditarnih defekata”. Sterilizacijom su u prvom redu bile obuhvaćene osobe s mentalnom retardacijom, shizofrenijom, manično-depresivnom psihozom, epilepsijom, Huntingtonovim koreom, osobe s prirođenom sljepoćom i gluhoćom te s teškim tjelesnim malformacijama. 
Opseg pogroma psihijatrijski bolesnih od psihijatrijske struke nacističke Njemačke nije još dostatno proučen. Procjenjuje se da je sterilizirano i/ili ubijeno između 220.000 i 270.000 osoba sa shizofrenijom. Riječ je o najmanje 75% osoba sa shizofrenijom koje su živjele u Njemačkom Rajhu između 1939. i 1945. godine. 

Bio je to genocidni vrh vala eugeničke misli i djelovanja koje je dominiralo zapadnom psihijatrijom od početka prošlog stoljeća do konca Drugoga svjetskog rata. 
Doduše, eugenička teoretiziranja nisu nužno kao svoju razvijenu posljedicu morala imati masovne sterilizacije i genocidne eutanazije. No jedno i drugo bile su nutarnja inherentna mogućnost eugenike i nisu se dogodile slučajno. Pored Njemačkog Rajha sterilizacija se provodila i u cijelom nizu drugih industrijski razvijenih zapadnih zemalja. 
Eugenika je toliko sramotno krahirala u Drugome svjetskom ratu da još desetljećima potom nije bilo oportuno teoretizirati o ulozi genetskih čimbenika u nastanku psihijatrijskih poremećaja. Nastali vakuum nadomjestile su teorije o socijalno-psihološkoj kauzalnosti psihičkih, pa utoliko i psihotičnih poremećaja. 

PSIHIJATRIJA U SLUŽBI MARKETINGA FARMACEUTSKIH TVRTKI 

Na opće iznenađenje, višestruki porast potrošnje psihofarmaka nije doveo do očekivana smanjenja nego do porasta pojavnosti psihijatrijskih poremećaja. Ali i povećanja udjela pučanstva obuhvaćena psihijatrijskim farmakotretmanima i višestrukog porasta stope psihijatrijske invalidnosti

Od 1955., kad je počela psihofarmakološka revolucija, do 2000. u SAD-u je učetverostručen broj psihijatrijski liječenih osoba, a stopa psihijatrijske invalidnosti i umirovljenja povećana je za nešto manje od šest puta.

Kapital vodećih farmaceutskih tvrtki veći je od BDP-a manjih država. Svota koju SAD godišnje troši na psihofarmake veća je od BDP-a većine zemalja svijeta. Između 2001. i 2007. ukupni trošak SAD-a za psihofarmake iznosio je 123 milijarde dolara. Tako da otprilike znamo o čemu govorimo kad govorimo o financijskoj snazi farmaceutskih tvrtki. 
Farmaceutske tvrtke svjesne su kako izravna promidžba njihovih proizvoda baš i nema veliku vjerodostojnost. No stvar stoji posvema drukčije obavljaju li taj posao, uz primjerenu naknadu, istaknuti stručnjaci s akademskim i kliničkim titulama. Prvake struke financijski su obvezale da laičkoj i stručnoj javnosti plasiraju pozitivnu sliku o djelotvornosti i sigurnosti njihovih proizvoda. Granica između znanosti i farmaceutskog marketinga se zamaglila, postalo je teško razlučiti što je marketing a što znanost, što je plaćeni prilog, a što stručni ili znanstveni članak. 

Farmaceutske tvrtke koruptivnim potencijalom sebi su podredile dio znanstvenih istraživanja i većinu postspecijalističke izobrazbe psihijatara. Znatan dio proračuna Američke psihijatrijske asocijacije (APA) godinama je dolazio od farmaceutskih tvrtki, sve do službenog preispitivanja pojedinih od takovrsnih transakcija pred Senatom SAD-a. Činjenica da je iznos uplaćen Američkoj psihijatrijskoj asocijaciji od farmaceutskih kuća između 1980. i 2008. godine od početnih 10 milijuna narastao do svote veće od 60 milijuna dolara, pokazuje u kojoj je mjeri koruptivni farmakomarketing urušio ugled svjetski najznačajnijega nacionalnog psihijatrijskog društva. Da i ne spominjemo koliki su članovi središnjih odbora, koji su sudjelovali u pisanju i izglasavanju različitih verzija DSM priručnika, imali suspektno koruptivne veze s farmaceutskim tvrtkama. Manjini njih djela su dokazana pa su podvrgnuti kaznenom progonu, kojem je velika većina osumnjičenih kolega, kroz pronicljivo postavljene obrane, ipak izmaknula. Brojni ugledni američki psihijatri s visokim akademskim i kliničkim titulama tuženi su zbog različitih oblika posredne korupcije za ukupne svote koje premašuju milijun dolara, dok ih je većina bila terećena za iznose manje od milijuna. (...)

Naime, obvezu trajne medicinske izobrazbe nacionalne liječničke komore ne mogu zadovoljiti proračunskim sredstvima. Time je otvoren prostor u koji kao sponzori s jasnim komercijalnim interesom ulaze farmaceutske tvrtke i pretvaraju medicinsku edukaciju u prikriveni marketing farmaka. Naravno da tko plaća izobrazbu u znatnoj mjeri diktira i njezin sadržaj. Upravo stoga je izobrazba psihijatara pod utjecajem koruptivne snage farmaceutskih tvrtki u sve većoj mjeri postala nevjerodostojnom, nekritičnom, pristranom, komercijaliziranom i neraspoznatljivom od marketinga psihofarmaka. Jer farmaceutskim tvrtkama liječenje psihijatrijskih poremećaja nije primarni cilj, već razumljivo i legitimno onaj prodaje psihofarmaka. 

Postspecijalistička izobrazba psihijatara u aktualnom opsegu ne bi ni bila moguća da farmaceutske kuće ne financiraju stručne skupove, časopise i promidžbene materijale. Stoga, glavna poluga preuzimanja uprave nad psihijatrijskom strukom bila je, i da se ne bi zavaravali i dalje će biti, posredna korupcija kroz preplaćena predavanja i plaćena sudjelovanja na kongresima i simpozijima. 
Od osamdesetih do unatrag desetak godina institucionalno pozicionirani psihijatri raskošno su putovali, odmarali se i zabavljali diljem svijeta na račun farmaceutskih kuća. Pojava se osobito raširila u zemljama u razvoju jer su njihova ciljna tržišta tada još bila neprocijepljena farmacima, zakonodavni nadzor slab, a koruptivna cijena umrežavanja stručnjaka niska. 

Za promidžbu farmaka posebno su bili važni vodeći klinički eksperti, specijalisti s akademskim titulama – voditelji klinika, zavoda, stručnih društava i nastavnih katedara. Kao institucionalni autoriteti za pojedina psihijatrijska područja, oni su bili mjerodavni opinion makeri za formatiranje terapijskih smjernica pojedinih poremećaja. A kako zauzimaju ključna mjesta u sustavu zdravstva, znanosti i obrazovanja, oni u bitnoj mjeri utječu na modeliranje i usmjeravanje budućeg izgleda tih sustava. 
Klinički profesori i docenti, a riječ je o razmjerno maloj skupini ljudi, danas su medicinska elita u čijim je rukama koncentrirana izvanredna moć. Kao takvi iznimno su zanimljivi farmaceutskoj industriji i ona s njima uspostavlja izravne i neizravne financijske veze. Honorari koje akademskim stručnjacima isplaćuju farmaceutske tvrtke nerijetko nadmašuju njihove osnovne prihode od zdravstvene ustanove i sveučilišta. Tako farmaceutska industrija postaje njihovim glavnim poslodavcem, a oni dijelom farmaceutskoga kompleksa kojem duguju svoju lojalnost i odgovornost.Mislim, povijest psihijatrije bila je i većim dijelom jest povijest psihijatrijskih zabluda te je utoliko pretpovijest. I najmanje da je tu riječ o aspektu izvanjske zlouporabe psihijatrije kao agenture državnoga socijalnog nadzora. Naprotiv, riječ je o stranputicama koje su genuino proizvod psihijatrije, odnosno kojih ne bi bilo da nema psihijatrije. No same zablude psihijatrijske povijesti redovito su nastajale iz stručnih uvjerenja koja su se onodobnim psihijatrima pričinjavala napokon dosegnutim znanstvenim prodorima. Ali i eugeničari, i kolege psihijatri koji su radili lobotomije, uvodili u inzulinske kome, oboljele podvrgavali venesekcijama, ledenim kupkama i drugim oblicima fizičkog zlostavljanja, sve navedeno poduzimali su iz duboko stručnih uvjerenja. 
No nikada u psihijatrijskoj povijesti neizravnom korupcijom dobiven novac nije bio ključni čimbenik usmjerenja psihijatrijskog djelovanja, sve do unatrag tri desetljeća. Nikada do devedesetih godina prošlog stoljeća psihijatrija nije donosila središnje stručne odluke potkupljena novcem. A upravo to se dogodilo Američkoj psihijatrijskoj asocijaciji (APA) kad je osamdesetih i devedesetih dopustila postati mjestom u koje se slijevaju milijuni dolara kojima su farmaceutske tvrtke anektirale psihijatriju, pretvorile psihijatre u pill pushere i trgovačke distributere svojih proizvoda. 

Naime, više od polovine članova odbora Američkoga krovnog nacionalnog psihijatrijskog društva (APA) koji su uređivali DSM III, IV i 5 priručnike imali su neki od oblika primanja osiguranih od farmaceutskih tvrtki. Isto tako, više od polovine od 170 autora DSM-IV izdanja priručnika primilo je financijske isplate od farmaceutskih tvrtki. U stručnim odborima za afektivne poremećaje i shizofreniju navedeno je išlo doslovno svakom članu. 
Među (pot)kupljenim stručnjacima, apsolutni kralj psihijatrijske farmakokorupcije bio je ugledni američki psihijatar prof. dr. Joseph Biederman. U šesnaest godina, od 1996. do 2011., bio je financijski potpomognut od 24 farmaceutske tvrtke. Samo jedna od njih mu je tijekom spomenuta razdoblja financijski zahvalila s 1,6 milijuna američkih dolara. 

Kad su četiri velike skupine psihijatrijskih poremećaja (anksiozni, depresivni, bipolarni i shizofreni), tijekom osamdesetih i devedesetih prošlog stoljeća, dobile “novi” psihofarmakološki odgovor, marketinški brendiran kao “druga psihofarmakološka revolucija”, biologijska psihijatrija mogla je preuzeti upravu nad psihijatrijom u cjelini. Psihotične poremećaje kontrolirala je atipičnim antipsihoticima, bipolarne stabilizatorima raspoloženja, anksiozne novim anksioliticima i inhibitorima ponovne pohrane serotonina, a depresivne SSRI antidepresivima. 
Time je otpočeo trend progresivne zamjene starih novim antidepresivima i antipsihoticima. I nije tu posrijedi bila samo puka zamjena, u smislu da oni koji su prije uzimali jedne sad uzimaju druge psihofarmake, nego se ovi otad masovno propisuju i troše. Navedeno ilustrira podatak da je 1986. prodajom antidepresiva i antipsihotika u SAD-u ukupno uprihođeno tek oko 500 milijuna dolara, dok je za istu stavku 2004. godine već potrošeno čak 20 milijardi dolara. 

Na opće iznenađenje, spomenuti višestruki porast potrošnje psihofarmaka nije doveo do očekivana smanjenja već do porasta pojavnosti psihijatrijskih poremećaja. Ali i povećanja udjela pučanstva obuhvaćena psihijatrijskim farmakotretmanima i višestrukog porasta stope psihijatrijske invalidnosti. Od 1955., kad je počela psihofarmakološka revolucija, do 2000. u SAD-u je učetverostručen broj psihijatrijski liječenih osoba, a stopa psihijatrijske invalidnosti i umirovljenja povećana je za nešto manje od šest puta. 
Posljednjih desetljeća farmaceutske tvrtke na različite načine izlazile su na kraj s onima konkurentskim i zasićenjem tržišta. Svakako da su isprva lijek plasirale bolesnima. Potom su marketinški podržavale stručne inicijative “otkrivanja” novih i proširenja dijagnostičkih kriterija za postojeće bolesti. Time su otvorile nove niše za plasman farmaka. Jer najbolji marketing lijeka jest onaj polučen kroz marketing bolesti. Ili izravnije: lakše je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest. 

Po iscrpljenju tržišta za “nove” i “proširene” postojeće bolesti, profitni interes farmaceutskih tvrtki financijski je potpomagao “javnozdravstvenu senzibilizaciju” pučanstva na platformi da farmaci nisu učinkoviti samo u manifestnoj bolesti, nego već i pri pojavi predznakova bolesti. To jest, da njegovo uzimanje onemogućuje da predznaci postanu znacima bolesti, čime se dodatno širi tržište za farmak. K tome, izuzmemo li anksiolitike, do prije tridesetak godina propisivanje psihofarmaka bilo je privilegij psihijatara. Psihofarmake je propisivao mali broj stručnjaka, isključivo psihijatara, i to u pravilu malom broju oboljelih. Farmaceutske tvrtke tada pronicljivo procjenjuju da će novu nišu za plasman svojih proizvoda otvoriti ako ohrabre, koruptivno motiviraju i “educiraju” liječnike primarne zdravstvene zaštite u propisivanju psihofarmaka osobama s blažim oblicima psihičkih tegoba. 

U cilju daljnjeg proširenja tržišta za farmake ograničavajuća postavka “jedan lijek – jedna bolest” biva prepakirana u onu “jedan lijek – više bolesti”. Dakako, u korist daljnjeg širenja indikacijskog područja primjene jednog te istog lijeka. Podsjetimo se samo kako je nova generacija antidepresiva, nakon što je osvojila i potrošila prethodno prenapuhano tržište depresivnih poremećaja, počela osvajati tržište anksioznih poremećaja. A kako bi se iz depresivnog ušlo u anksiozni spektar poremećaja, novu generaciju antidepresiva prestalo se tako nazivati, već ih se preimenovalo u “inhibitore ponovne pohrane serotonina”. 
Od pedesetih do osamdesetih godina anksioznost i njoj pripadna stanja napetosti, nervoze, nemira i stresa, po socijalnoj prodornosti bili su najrašireniji oblici afektivne patnje. Od devedesetih naovamo dogodio se zaokret u korist promidžbe depresije radi kreiranja tržišta za nove antidepresive. Sukladno čemu osobe koje su se sedamdesetih tužile na anksioznost, stres, napetost i nervozu, devedesetih su prepakirane i “prepoznate” kao depresivne. 

A nakon što je devedesetih dekonstruirana manično-depresivna psihoza u korist današnjega bipolarnog spektra, stvorilo se i proširilo tržište za masovno propisivanje atipičnih antipsihotika, SSRI antidepresiva i stabilizatora raspoloženja. 
Nadalje, farmakomarketing je devedesetih plasirao više nego neodgovornu usporedbu psihofarmaka u liječenju psihijatrijskih poremećaja inzulinom u osoba sa šećernom bolešću. Time je marketinški implicitno sugerirana obveza uzimanja psihofarmaka ne samo tijekom epizode poremećaja nego cjeloživotno. Nažalost, psihofarmaci nisu inzulini, a psihijatrijski poremećaji nisu šećerna bolest. Utoliko je “inzulinizacija” psihofarmaka znanstveno neutemeljena, a od marketinških promotora duboko neetična. 
Jer inzulin ne dajemo na osnovi kliničke intuicije nego endokrinolog inzulinom minuciozno korigira uvijek prethodno laboratorijski točno utvrđenu povišenu razinu šećera u krvi. Dotle mi, psihijatri, u osoba sa psihijatrijskim poremećajima laboratorijskom dijagnostikom u punktatu likvora ne utvrđujemo nikakav manjak ili suvišak pojedinog neurotransmitera. Nego hipotetski zaključujemo, jer su neka od istraživanja pokazala kako neke osobe s određenim oblikom psiho-patoloških abnormalnosti imaju disbalans pojedinog transmitera, i u osoba u kojih zamjećujemo sličan grozd tegoba pretpostavljamo da unutarmoždano pate od istovrsnog disbalansa. A zapravo, jedini neopozivi neurobiokemijski disbalans jest onaj koji smo jatrogeno izazvali uzimanjem farmaka. 
No čak i da pretpostavno poznajemo sve neurobiološke uzroke psihijatrijskih poremećaja, i to do razine molekularnih disfunkcija za koje smo našli idealne i djelotvorne psihofarmake, koji k tome istodobno djeluju na cijelu lepezu receptora, i to s mogućnošću individualne kvantifikacije tog djelovanja, sve to ipak tek stvara preduvjete za život bez poremećaja, a da ove istodobno ne eliminira. Dakle, čak i tada po ishod psihijatrijskih poremećaja psihofarmaci ne bi bili usporedivi s učincima inzulina na šećernu bolest. Jer dijabetičar se po ordiniranju inzulina trenutno diže iz mrtvih i besprijekorno funkcionira na svim razinama osobe. 

Nažalost, shizofrenik i po ordiniranju pretpostavljenog idealnog antipsihotika i dalje pred sobom ima višegodišnju zadaću kompletne psihosocijalne rehabilitacije. Odnosno, višegodišnjeg preslagivanja sebe. I prema unutra i prema van. 
Utoliko, ključno pitanje nije kako izliječiti aktualnu epizodu poremećaja, jer ova prolazi po sebi, liječili je mi ili ne, već kako živjeti po poremećaju. To jest, ima li života poslije psihotičnog poremećaja. 
Jer po pitanju rehabilitacije psihotičnih osoba važnija je životna nego klinička slika poremećaja. Važnije je pitanje živi li ona ili ne nego ima li simptome poremećaja ili ne. Naime, po korekciji pokretne neuralne stanice biokompjutora koji smo mi, uopće nije ni oslovljeno pitanje programskih sadržaja svijesti koje ova emitira. Primjerice, uzimanje idealnog, “pametnog” psihofarmaka naprosto nije dovoljno da bi njime popravili svoje odnose s bližnjima. Stvarnost tih odnosa rješava se na razini i unutar odnosa s bližnjima, a ne na neurobiokemijskoj razini psihofarmakološkog zahvata. 

No danas se zapravo svi psihofarmaci propisuju za sve psihološke abnormalnosti, i to svima kojima njima izazvano promijenjeno stanje svijesti odgovara. Odnosno svima koji ga narkofilski doživljavaju poželjnim. Time su se psihofarmaci premetnuli u legalne psihotropike, koje psihijatri propisuju ljudima kako bi im život bio lakši i ljepši. Pa ako im je od lijekova bolje, samo im je u tom smislu bolje. 
Namjesto da mijenjaju svijet i sebe, oni posežu za instantnim rješenjem promjenom naočala kroz koje im svijet i oni u njemu izgleda bolje. U tom dijelu pučanstva kondicioniranjem se učvrstio uvjetni refleks između životnog stresa i potrebe za rasterećenjem uzimanjem psihofarmaka. Zloćudna formula: stres + psihofarmak = rasterećenje na kraju dovodi do stanja da se već sama nesediranost lijekovima doživljava kao stres. 

A s druge strane, upravo osobe koje uspješno otklanjaju pojedine psihičke tegobe lijekovima, brzo o njima razvijaju ovisnost. Iz prve ruke doživljeno iskustvo farmakosedacije, koje kao rukom odnosi napetost, samo po sebi biva okidačem i pozitivnom potkrepom daljnjeg uzimanja psihofarmaka. A budući da je olakšanje koje lijekovi pružaju praktički trenutačno, psihički destabilizirana osoba i ne stiže se protiv tegoba boriti zrelijim mehanizmima adaptacije. I oni zbog toga polako s vremenom kopne, a daljnje uzimanje psihofarmaka učvršćuje se kao jedino sredstvo borbe protiv izazova vanjske i zazorne unutarnje stvarnosti. 
Psihofarmaci na kraju osobi s poremećajem postaju jedino sredstvo za doseg narušene psihičke ravnoteže. Time posezanje za farmacima postaje fiksiranim uvjetnim refleksom, koji se automatski reaktivira pri svakom podražaju koji imalo pobuđuje duševnu napetost. Iz tog razloga psihofarmaci nipošto nisu tek simptomatski ventili za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema nego moćna psihoaktivna sredstva s ozbiljnim profilom nuspojava i dugoročno jakim adiktivnim potencijalom. Sukladno interesima farmakokuća kao sponzora, APA-in marketing biologijske psihijatrije išao je sa sljedećim postavkama: psihijatrijski su poremećaji poddijagnosticirani, neprepoznati, pa posljedično i neliječeni. Istodobno, imamo pripravljenu cijelu paletu više nego učinkovitih psihofarmaka. Dotad se tvrdilo kako psihofarmaci samo simptomatski ublažavaju, no promjena marketinškoga koncepta nudila je ne tek simptomatsko otklanjanje tegoba nego i izravno liječenje neurobiokemijskog moždanog disbalansa. 

Nasreću, zlatno doba koruptivne sprege farmaceutskih tvrtki i psihijatrije je iza nas (barem u državama “prvog” i “drugog svijeta”). Jedino još ostaje “treći svijet” za tržišnu obradu kolonijalno prosvjetiteljskim konceptima “prava na mentalno zdravlje” za sve građane svijeta, što će se zapravo svesti na pravo na liječenje psihofarmacima. 
Dotle se u industrijski razvijenim državama posao potrošio pod teretom optužbi o štetnosti farmaka koji su još do jučer bili nositelji “psihijatrijske revolucije” u kontekstu “desetljeća mozga”. Farmaceutske tvrtke povukle su se iz igre. Sudske tužbe i medijski skandali ozbiljno su im narušili ugled. Odustale su od ulaganja u kongresni turizam stručnjaka koji su kao trgovački agenti sudjelovali u promidžbi njihovih proizvoda. Odustale su i od daljnjih ulaganja u psihofarmakološka istraživanja jer je cijela avantura postala preskupom, a profit sve manji. A i sama deklarirana djelotvornost psihofarmaka je izostala. 
Zlatno doba marketinške promidžbe SSRI antidepresiva, atipičnih antipsihotika i stabilizatora raspoloženja farmaceutske tvrtke pronicljivo su konceptualno objedinile pod nazivom tzv. druge psihofarmakološke revolucije. Ona se u zemljama razvijenoga Zapada zbivala od konca osamdesetih, a u ostatku svijeta od sredine devedesetih. 

PSIHOFARMACI UVIJEK I SVUDA 

Na koji od ometajućih načina psihofarmaci utječu na psihičke procese, nitko pouzdano ne zna. Ali da mozgu baš ne koriste, to je više nego sigurno. Psihofarmaci korigiraju pretpostavljeni neuromoždani disbalans načinom da stvaraju novi drugovrsni disbalans. On jednostavno nekima od oboljelih odgovara, a nekima ne. Nekima donosi više koristi no štete, a nekima ne. Ali šteti baš svima

Psihofarmaci djeluju. Moguće ne liječe, ali značajno pomažu. I velik dio psihijatara i velik dio osoba s poremećajem preferira ih kao instrumentalna, instantna, tehnička rješenja koja ne uključuju osobni angažman. Velika prednost farmaka pred ostalim oblicima terapije jest što ne podrazumijevaju nikakav trud oboljeloga izuzev da redovito pije tablete. Zahvati bilo koje druge razine teži su, dulji i skuplji. 

Tako su farmaci katkad učinkovitiji i od psihijatrijskih bolničkih tretmana i od sporoga višemjesečnog psihoterapijskog formata. 
A kao posthumana i transhumana bića, skloni smo egzistencijalnu patnju i kompleksne socijalno-psihološke probleme života vulgarno pojednostaviti, prevesti ih u tehničke te tražiti instrumentalno instantno rješenje, u što se psihofarmaci idealno uklapaju. 
K tome, psihofarmaci su se počeli primjenjivati radi promjene psihoemotivnih stanja u temeljno normalnih osoba, sukladno njihovu konzumerističkom zahtjevu da im “nije dobro”. Motivacija je ovdje istovjetna onoj kao pri zlouporabi droga i alkohola. Sve veći broj osoba poseže za psihofarmacima po istome modelu po kojem ljudi posežu za alkoholnim pićima, po modelu kozmetičke psihofarmakologije iliti svojevrsnoga legalnog drogiranja. 
U Sjedinjenim Američkim Državama petina odraslog pučanstva uzima neki od psihofarmaka. Karikaturalna posljedica te prakse jest činjenica da je u SAD-u više osoba smrtno stradalo zbog previše gutanja, odnosno predoziranja legalno propisanim psihofarmacima nego od overdosea ilegalnim drogama. Jedan rat, onaj protiv droga, je dobiven, a drugi je, protiv ekscesivne uporabe psihofarmaka, izgubljen. 

Pod utjecajem psihofarmaka kao psihoaktivnih supstancija ljudi drukčije doživljavaju sebe i svijet oko sebe. Poput psihoaktivnih supstancija, i psihofarmaci psihotropno djeluju i na osobe koje nisu bolesne i na one koje jesu. Alkoholom i drogama mnogi se ljudi “samoliječe” i otklanjaju neželjena emotivna stanja, a psihofarmacima ih liječe liječnici. I psihofarmaci, poput drugih psihoaktivnih supstancija, iskazuju fenomene tolerancije, navikavanja, ovisnosti i sindroma ustezanja. 
Utoliko, osobama s poremećajem po okončanju epizode poremećaja nije baš tako lako reducirati dozu, odnosno uopće prestati uzimati psihofarmake. Jer kao ostale psihotropne supstancije (ilegalne i legalne), i psihofarmaci, ako se uzimaju dovoljno dugo i u dovoljno visokim dozama, po prestanku uzimanja izazivaju znakove apstinencijskog sindroma ustezanja. Ali istodobno i pogoršanje osnovnoga psihičkog stanja zbog kojeg su uzimani. 
Neke od psihoaktivnih supstancija su ilegalne, i zato su droge, dok su druge legalne. Velika većina legalnih psihoaktivnih supstancija su lijekovi, psihofarmaci. Neke od njih prvotno su bile opojne droge, a sad su psihofarmaci. A neke su bile psihofarmaci, a danas su droge. 

Psihofarmaci prve generacije u velikoj većini otkriveni su slučajno. Kao potencijalni lijekovi ispitivani su za jednu, a potom primjenjivani za drugu, psihofarmakološku svrhu. U pravilu su njihove nuspojave iskorištene za željeni psihoaktivni učinak. 
Budući da su psihoaktivne supstancije, psihofarmaci djeluju tako da jedno, poremećeno psihičko funkcioniranje, zamjenjuju i prekrivaju drugim, umjetno izazvanim i poželjnijim. Stanje “poremećaja” zamjenjuje se stanjem “pod utjecajem”. I premnoge osobe izražavaju se pozitivno o tom umjetno farmakom izazvanom stanju svijesti. Preferiraju ga u odnosu na stanje psihičke patnje. 
Kao droge i alkohol, psihofarmaci djeluju međusobno različito i različito na različite ljude. Tako antipsihotici zatupljuju, osiromašuju, usporavaju emotivni i misaoni život, što može biti blagotvorno u osoba pod utjecajem psihotičnih proživljavanja. Anksiolitici i hipnotici izazivaju stanje opuštenosti i ugodne dremljivosti, što umanjuje nemir i tjeskobu. 

Psihofarmaci su svakako manje zlo od stanja u koja zapada psihizam pojedinih osoba. Nužno su zlo jer bolje nam je s njima nego bez njih, no opet, valja ih rabiti u što manjim dozama i u što kraćim razdobljima. Naše aktualno poznavanje psihičkog i moždanog te njihove međusobne interakcije toliko je manjkavo u odnosu na složenost interakcije u koju interveniramo da sa sigurnošću možemo reći da svaka farmakološka intervencija šteti. Kratkoročna šteti kratkoročno, a dugotrajna dugoročno. No katkad je dubina psihičke patnje osoba s poremećajem tolika da psihofarmakološka intervencija manje šteti nego neintervencija. 
Na koji od ometajućih načina psihofarmaci utječu na psihičke procese, nitko pouzdano ne zna. Ali da mozgu baš ne koriste, to je više nego sigurno. Psihofarmaci korigiraju pretpostavljeni neuromoždani disbalans načinom da stvaraju novi drugovrsni disbalans. On jednostavno nekima od oboljelih odgovara, a nekima ne. Nekima donosi više koristi no štete, a nekima ne. Ali šteti baš svima. 

Utoliko, psihofarmaci su lijekovi koji utječu na psihološko funkcioniranje na još nedovoljno poznat način, a služe liječenju psihijatrijskih poremećaja čiji uzroci također još nisu dovoljno poznati. 
No opet većina suvremenih psihijatara drži da jedino lijekovi liječe, a sve ostalo je kao bez veze. Nažalost, lijekovi su u još naglašenijoj formi bez veze. 
Prema psihofarmacima ljudi imaju načelno podozriv odnos. Boje se navikavanja i razvoja ovisnosti, navode da će biti umrtvljeni a ne izliječeni, da je uzimanje psihofarmaka legalno drogiranje, pa i da će im psihofarmak oduzeti osobnost i identitet itd. 
No sami psihijatrijski bolesnici imaju značajno pozitivnije stavove o psihofarmacima od ostatka pučanstva i podosta su zadovoljni učincima lijekova. A s druge strane, preduga je lista psihijatara čija su imena blaćena, a karijere zaustavljene jer su otvoreno artikulirali sumnju u proklamirano prenapuhanu učinkovitost psihofarmaka. 
Još ne znamo što psihofarmaci čine većini poznatih i nepoznatih neurotransmitera, neurona i interneurona. Ne znamo ni zašto oni djeluju kod jednih, a ne djeluju kod drugih osoba s istim poremećajem. Niti znamo zašto pojedini lijekovi određeno razdoblje primjene djeluju, a potom više ne djeluju u jedne te iste osobe s istim psihopatološkim abnormalnostima. Preuzetno bi bilo reći da psihofarmaci liječe nego prije da u izvjesnoj mjeri otklanjaju simptome poremećaja. No s druge strane, psihofarmaci otklanjaju psihopatološke simptome bez obzira na to jesu li ovi nastali zbog neurobiološkog impulsa, intrapsihičkoga konflikta, izvanjskoga socioekonomskog pritiska životnog polja ili pak zbog bilo koje od kombinacija među navedenima. 

Upravo zato se psihofarmaci propisuju samo kod značajnije prisutnih psihopatoloških abnormalnosti. Uz naznaku da sama dijagnoza po sebi nije indikacija za liječenje psihofarmacima. Nasreću, psihofarmaci su terapijski učinkoviti i u niskim dozama, pa su one visoke rijetko potrebne. 
U devedesetim godinama prošlog stoljeća dolazi do radikalne promjene prakse psihijatrijskog postupanja pa danas praktički svi posjeti psihijatrima završavaju propisivanjem psihofarmaka. Još u sedamdesetima tako nešto jednostavno nije bilo moguće. Primjerice, udio psihijatrijski liječenih osoba u SAD-u kojima nisu propisivani psihofarmaci od 1996. do 1997. godine iznosio je 44,4%, da bi već od 2004. do 2005. godine taj udio pao na 28,9%. Danas je i ovaj potonji postotak sigurno prepolovljen. 
Situacija u kojoj je nepropisivanje lijekova “lijek izbora”, u psihijatrijskoj kliničkoj svakodnevici više je nego rijetka. Premda bi s obzirom na narav tih lijekova trebala biti pravilo, ona je iznimka. Sve psihoaktivne supstancije štetne su svojim izravnim ciljnim djelovanjem. I štetne su svojim posrednim djelovanjem kroz nuspojave. Ne postoji supstancija koja bi bila vitaminski tonik i regenerator mozga, kako bolesnog tako ni zdravog. 
Već pri prvom susretu sa psihijatrom osobama koje psihološki pate bit će ponuđeni psihofarmaci. U drugom susretu oni su već pravilo. Trećeg susreta neće ni biti ako nema potrebe za uzimanjem psihofarmaka. Ili još gore, ako druga strana inzistira na neuzimanju psihofarmaka. 

Susret sa psihijatrom istodobno je i susret sa psihofarmakom. Izostane li susret sa psihofarmakom, izostat će i susret sa psihijatrom. Utoliko, suvremeni su psihijatri psihofarmakolozi, i premalo povrh toga. Aktualno svakako prevelik dio pučanstva uzima psihofarmake, a značajan dio njih nepotrebno. A istodobno, velik broj osoba koji ih treba ne uzima ih. Dakako da se navedenim koriste i farmaceutske tvrtke u marketingu psihofarmaka. No to opet za dominantnu posljedicu ima uvećanje udjela osoba koje ih uzimaju nepotrebno. Ili ako je to već potrebno, onda nerijetko u previsokim dozama ili pak predugo. 
Psihofarmaci su učinkoviti za mnoge, no za značajan dio osoba koje ih uzimaju baš i nisu. psihNe tako beznačajnoj manjini oni su naštetili. Moguće psihofarmaci i ne bi bili na tako zlu glasu kad bi se restriktivnije propisivali (što rjeđe, što kraće i u što manjim dozama). 

Kako god to tumačili, porast potrošnje psihofarmaka pogoduje i prati porast psihijatrijskih poremećaja. Danas već petina ukupnog odraslog pučanstva SAD-a uzima barem jedan psihofarmak, a mnogi i više njih istodobno. Psihofarmacima su pokrivene sve dobne skupine pučanstva: od preživahne djece do nemirnih staraca u domovima umirovljenika. Psihofarmake dominantno uzimaju osobe ženskog spola. U većoj mjeri se rabe u razvijenim nego u nerazvijenim zem-ljama. Više u gradovima nego u selima, više među osobama mlađe i srednje negoli starije životne dobi. Više među osobama s više nego s manje školskih godina. 
I u Hrvatskoj je potrošnja psihofarmaka vrtoglavo narasla u posljednjih tridesetak godina, ali stopa mentalnih poremećaja i psihijatrijske invalidnosti nije se nimalo smanjila. Naprotiv, ona je i dalje rasla. U tome također slijedimo trendove suvremenoga zapadnog ljudstva. 
Naime, sa svih strana zasipaju nas studije koje agresivno traže i “prepoznaju” psihijatrijske poremećaje. Marketinški se kreira “senzibilizacija” javnosti za psihijatrijske poremećaje, a tko ih “prepozna” u sebe ili u bližnjih, emancipirano promovira potražnju za psihofarmakom koji ih liječi. 

Od marketinškog brendiranja novih antipsihotika bilježimo porast psihotičnih poremećaja. Od marketinškog brendiranja novih antidepresiva bilježimo porast depresivnih poremećaja. Ali unatoč eksponencijalnom porastu potrošnje novih antidepresiva, stope suicida nisu značajnije opale. Nakon što su psihofarmaci postali obveznim dijelom liječenja osoba sa psihijatrijskim poremećajima, razina njihove kognitivne i socijalne invalidnosti počela je rasti. Stopa psihijatrijske invalidnosti u SAD-u je 1955., dakle u godini koja je prethodila komercijalnoj pojavi prve generacije antipsihotika i antidepresiva, iznosila 213 osoba na 100 000 stanovnika. Do 1987., kad se pojavila druga generacija antipsihotika i antidepresiva, stopa umirovljenja zbog psihijatrijskih poremećaja narasla je na 543 osobe na 100 000 stanovnika. Budući da je potom uporaba novih antipsihotika i antidepresiva eksponencijalno rasla, rasla je i stopa psihijatrijske invalidnosti i umirovljenja pa je 2007. u SAD-u iznosila 1315 osoba na 100 000 stanovnika. Dakle, riječ je o ukupno šesterostrukom porastu otkad se osobe sa psihijatrijskim poremećajima liječe antipsihoticima i antidepresivima.