Top News
12358 prikaza

Lakše je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest

1/11
Sandra Šimunović/PIXSELL
Express u ovom broju donosi izvadak iz nove, epohalne knjige dr. Roberta Torrea ‘Ludilo uzvraća udarac’. Torre na jedinstven način govori o postojanju ludila kroz epohe

U POČETKU BIJAŠE LUDILO

Zašto, svemu unatoč, ipak treba zadržati taj prezreni, anakroni, politički nekorektan pojam

U svojoj biti ludilo ostaje najzagonetnijim psihološkim iskustvom koje čovjek može doživjeti jer objedinjuje najzazornija iskustva bivanja čovjekom (otuđenja, priviđanja, sumanutosti, mahnitosti, bezumnosti, zamagljenja svijesti, radikalne samoće, strahovanja i patnje). Biti lud podrazumijeva biti čovjekom na najnerazumljiviji mogući način.
U početku bijaše ludilo. Ludilo postoji naprosto i samorodno. Psihijatrija mu tek daje ime i lik, klasificira ga i terapijski napada. Utoliko ga u pojavi i pojavnosti mijenja, ali ga svakako inicijalno ne stvara. Ludilo je postojalo i prije psihijatrije. Supostoji i uz psihijatriju, a sigurno će postojati i ako jednog dana psihijatrije ne bude. 
Po svemu sudeći, ludila je otkad je i ljudi. I najvjerojatnije će ga biti sve dok bude ljudi. Doduše, zamislive su, ali nisu poznate ljudske zajednice bez luđaka. Dakle, ludilo je tu oduvijek. Bilo ga je prije, a bit će ga i poslije psihijatrije. Zato ga valja i zvati kako ono samo sebe i kako ga narodni jezik zove – ludilom. A ne povijesno konstruiranim neologizmom “psihotičnih poremećaja”, kako ga konceptualiziramo unutar posljednjih dvaju stoljeća. Jer tko zna kako ćemo ga zvati sutra, a svakako nekako hoćemo i svakako da ti nazivi (i to ne puko terminološki) neće biti isti. Utoliko pozivam na razboritost koja će nam omogućiti komunikaciju s budućnošću, odnosno odgovorno postupanje od kojeg će imati vajde i buduće generacije. A ne kao dosad, da se cijela razdoblja razvoja psihijatrijske struke svakih nekoliko desetljeća ruše kao da nikad nisu ni bila. 


Psihijatrija je svakako najkompleksniji i najpronicljiviji povijesni odgovor na ludilo. No i psihijatriji, baš kao povijesno prethodim odgovorima, fenomen ludila ostaje i nadalje neproničan. Jer i dalje malo što mi zapravo znamo o ludilu osim o njegovoj manifestaciji u vanjskoj ovojnici.

Ludilo je izvorniji i širi pojam i od psihijatrijskih poremećaja i od psihijatrije. Ludilo može i bez psihijatrije, no psihijatrija ne može bez ludila. Reinkarniranje pojma ludila, nažalost, svjedoči i neuspjeh psihijatrije da o ludilu položi temeljne, a nekmoli posljednje istine. Psihijatrija zasad ne uspijeva definirati bit ludila. Psihijatrijski su poremećaji konstrukt psihijatrije, a ludilo nije. Ludilo je univerzalni fenomen ljudskih društava, a psihijatrija nije. 

Za razliku od pojma “psihijatrijskog poremećaja”, “ludilo” je svakako anakroničan, vulgaran, politički nekorektan, stigmatizirajući, ali zato nepripitomljen, prljav antipojam s esencijalno zagonetnim viškom značenja. Zato ga zarad generacija psihijatara koji dolaze valja sačuvati, kako bi ga možda oni sagledali očima koje mi nemamo, kroz pogled koji nama naprosto nije suđen. 
U svojoj biti ludilo ostaje najzagonetnijim psihološkim iskustvom koje čovjek može doživjeti jer objedinjuje najzazornija iskustva bivanja čovjekom (otuđenja, priviđanja, sumanutosti, mahnitosti, bezumnosti, zamagljenja svijesti, radikalne samoće, strahovanja i patnje). Biti lud podrazumijeva biti čovjekom na najnerazumljiviji mogući način.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Robert Torre, dr. med., spec. psihijatar Sandra Šimunović/PIXSELL

Ludilo ne postoji kao prirodna, objektivna činjenica, to jest kao od sebe konstituiran predmet. Ono je hibridni objekt, u kojem biološko i kulturno nerazdruživo supostoje i doprinose lepezi psihopatoloških abnormalnosti. A ove se pak razlikuju od zajednice do zajednice, pa i unutar iste zajednice od jednog do drugog povijesnog razdoblja. 
U blažim i srednje teškim psihijatrijskim poremećajima kulturni kontekst je sve, a pretpostavljeni neurobiološki impuls može se naći tek u tragovima ili u potpunosti izostaje. Utoliko se blaže i srednje teški psihijatrijski poremećaji između sebe radikalno razlikuju u svim zamislivim smjerovima, u svim pomislivim društveno-povijesnim formacijama.


Otklanjanje psihičkih tegoba duševnim i/ili duhovnim alatima sastavna je praksa svih civilizacijskih skupina u svim povijesnim razdobljima. I onodobnih tzv. primitivnih i današnjih tzv. prosvijećenih ljudi i razdoblja. 
Katkad cjelidbenu karizmu imaju predmeti (amuleti/amajlije), katkad ljekovite tvari (biljke, čajevi, masti, prašci, napici, lijekovi), katkad različite simboličko-jezične tvorbe i radnje (molitve, zapisi, mantre, rituali, sugestije pozitivnog mišljenja). Katkad su nositelji cjelidbene karizme samorodni pojedinci (vidovnjaci, iscjelitelji, vješci i vještice, sveci, redovnici karizmatici), katkad dominantnom kulturom institucionalizirani profesionalci (svećenici, psihijatri, psihoterapeuti). Dakako da psihijatrija ima povijest, pa tako i sami poremećaji koje je konstruirala imaju povijest. Mnogi veliki entiteti povijesti ludila nestali su kao da nikad nisu ni postojali. Neki pak u aktualnoj suvremenosti dobivaju odredbu globalne pandemije poremećaja (afektivni poremećaji, poremećaji hranjenja, panični poremećaj, poremećaji osobnosti).


Sama psihijatrija naglašeno utječe na pojavnost i morfologiju ludila. Ali i ludilo po sebi ima svoju povijest. I u onome pretpsihijatrijskom i u ovome psihijatrijskom razdoblju te povijesti. Lica i naličja ludila doživljavaju velike epohalne mijene. 
Samo, povijest ludila velika je i duga, a psihijatrije mala i kratka. Povijest ludila svakako je dio ljudske povijesti. K tome, ludilo je veće i šire od psihijatrije. Jer psihijatrija se zapravo bavi samo medicinskim aspektom ludila. A zašto bi se i bavila njegovim izvanmedicinskim aspektima, odnosno zašto bi bila ono što nije i ne može biti.
Ali zašto uopće ludila? Što ga uzrokuje? Što bi bilo s ludilom da ga ne psihijatriziramo i pretvaramo u mentalne poremećaje? Koji su prirodni prognostički ishodi ludila? Kakav je odnos ludila prema civilizaciji? U kojoj je mjeri povijest ludila dio povijesti čovjeka?
Da je povijest psihijatrije bila drukčija, drukčije bi bilo i naše razumijevanje psihijatrijskih poremećaja. Da psihijatrije uopće nema, povijest ludila bila bi također posvema drukčija.


Ludilo ima svoju povijest u nešto drukčijoj mjeri no što svoju povijest imaju predmeti bavljenja drugih medicinskih grana. I k tome, ta se povijest kroz stoljeća mijenja. Ludilo se na jedan način konceptualiziralo jučer, na drugi danas, a na treći će sutra. Entiteti koji su jučer bili, danas više nisu, a posvema je sigurno da će i sutrašnji ukloniti današnje.
Povijest ludila unatrag dvaju stoljeća uvelike je predodređena poviješću psihijatrije i one se uvelike preklapaju. 
Pitanje je u kojoj su mjeri psihijatrija, ali i širi društveni kontekst (ne)povoljno utjecali na ishod, prognozu i pojavnost pojedinih već stoljećima poznatih duševnih poremećaja. 
Jer i danas ludilo također ima povijesno unikatnu ekspresiju. Vanjska ovojnica ludila danas je stišana, pacificirana, sedirana, neuroleptizirana, inverterirana, anestezirana. Prvi put u povijesti ludilo je “na lijekovima”. U državama industrijski razvijena zapada sve je teže naći farmakološki neliječene osobe s poremećajem. 


Utoliko, psihijatrijska povijest nije mrtva pripovijest od puke historijske važnosti, nego upravo obratno: psihijatriju ne možemo razumjeti niti znati bez razumijevanja i poznavanja njezine povijesti. A dakako da odgovori na ove teorijske dvojbe nisu tek akademske naravi, već imaju praktične posljedice po izbor ovog ili onog terapijskog postupka, odnosno po sudbinu osoba sa psihijatrijskim poremećajima.
Psihijatrija je odgovor moderne zapadne civilizacije na ludilo. Uza sve njegove manjkavosti, odgovor psihijatrije svakako je u ljudskoj povijesti najfascinantniji, najkompleksniji, najobuhvatniji i najpronicljiviji odgovor na ludilo.
Govorenjem o povijesti ludila a ne psihijatrijskih poremećaja, ludilo se demedikalizira, depsihijatrizira, što dopušta bolje sagledavanje socijalne kontekstualizacije ludila u društvu. S druge strane, pojam ludila podsjeća na jednu vrstu ljudskog iskustva koju još nedovoljno razumijemo, ni glede uzroka, ni liječenja, ni dijagnostičkih konstrukata s kojima mu prilazimo. 
Psihijatrijski poremećaji konstrukt su psihijatrije, a ludilo nije. Ludilo je, po svemu sudeći, univerzalni fenomen ljudskih društava, a psihijatrija nije. 

 | Author: Media bar Media bar

Ludilo poznaju sva društva, svih povijesnih razdoblja. I ne samo da se ludilo događa u društvu, nego je svakako i od društva, a dijelom zbog društva i utoliko je društveni fenomen. Zamislivi su društveni složaji u kojima ludila ima više, odnosno manje. Kako se društvo mijenja, mijenja se i konfiguracija ludila u ospoljenju. Povijest ludila prati društvenu povijest. 
Psihijatrija je fenomene ludila različito konceptualizirala i klasificirala. Prvo ih je nazivala duševnim, pa psihičkim bolestima, a zatim mentalnim poremećajima. Danas oni spadaju pod psihijatrijske poremećaje. Sve su to hibridni psihijatrijski konstrukti koji imenuju ono što ne postoji. Jedino što stvarno postoji jest ludilo. Ono je postojalo prije, i usporedno, a postojat će i po trendovskom zalasku pojedinih psihijatrijskih neologizama. Jer samo kroz taj svim narodnim jezicima izvoran, a sadržajno hotimice manjkavo definiran pojam “ludila” čuva se esencijalno neodrediv višak značenja inherentan fenomenu ludila. 


Što naš narodni jezik imenuje ludilom, Englezi nazivaju madness, Nijemci Wahnsinn, a Francuzi folie. Kao manje rabljene istoznačnice ludosti koriste se: mahnitost, sumanutost, pomama i umobolnost. Žargonsko-kolokvijalni sinonimi za ludilo jesu: zveknutost, otkačenost, munjenost, opaljenost itd. do u beskraj narodne jezične tvorbe.
Po pojavi i razvoju psihijatrije pučki nazivi ludila tijekom devetnaestog stoljeća trajno se napuštaju kao primitivni, neznanstveni, diskriminirajući i nemedicinski, u korist i danas važećeg pojma “psihoze” ili još ispravnije “kroničnoga psihotičnog poremećaja”. 
No spomenuta promjena nije puka terminološka zamjena pojma za pojam. Uvođenjem pojma “psihoze” odustalo se od ludilu inherentna značenja potpune i trajne iracionalnosti. Po inauguraciji pojma “psihoze” iracionalnost koju ona unosi u život oboljeloga počela se smatrati djelomičnom i uvelike prolaznom. Ali zato nikako izlječivom. Tko je jednom lud, uvijek je lud, ma koliko remisija lucidnog intervala trajala. Jer koliko se god odludio, luđak i dalje u sebi nosi supstanciju ludila (doduše u inaktivnom obliku). Taj se stav do danas, ni među pukom ni među strukom, nije promijenio. 


Narativi ludila iliti ispovjedna svjedočanstva poremećenih osoba izostaju iz govora o ludilu. Ili ih se pak navodi u fragmentiranu obliku unutar autoritarnih i patronizirajućih narativa psihijatrijskih teoretiziranja. Tako još uvijek čekamo na pisanje povijesti psihijatrije temeljene na dokumentiranom iskustvu osoba s poremećajem. Povijesti u kojoj bi one same svjedočile o sebi, o iskustvu ludila, o iskustvu psihijatrizacije ludila, iskustvu resocijalizacije sa stigmom poremećaja, njihova doživljaja i podnošenja različitih vrsta tretmana itd. 
Psihijatrijski narativ jest monolog razuma o ludilu. Njegov je preduvjet medikalizacija socijalnih devijacija kroz monopol socijalne kontrole i on je dodijeljen psihijatriji. Problem ludila time je prije pripitomljen, umrtvljen i stišan, nego riješen. Tako da od samoga njezina nastanka psihijatrija nikad nije bila samo dio rješenja, već uvijek i dio problema. 
No tu se stvari polako mijenjaju. Povijest ludila počela se pisati i od samog ludila. Prikuplja se, sortira i analizira pisana građa osoba sa psihotičnim poremećajima unatrag nekoliko stoljeća. Iskustvo bivanja unutar pojedinih ludnica ili umobolnica moguće je, kroz ludničke zapise, pratiti tijekom desetljeća, a gdjegdje i stoljeća. To je svakako glas koji je nedostajao jer dosadašnje povijesti ludila i psihijatrije pisali su u pravilu psihijatri. A uskoro ćemo prvi put dobiti sinteze iskustava ljudi koje smo internirali i tretirali. Bolje ćemo znati što smo radili i što radimo, ako nam i oni kažu što smo im radili i što im radimo. Utoliko, buduća teorijska literatura više neće moći ignorirati glas ludila i osoba s poremećajem. Ludilo se time uspostavlja kao radikalan vid ljudskog iskustva, dostojno samopokazivanja bez posredovanja psihijatrije i društvene stigme.

  • Stranica 1/5
  • BESTpartizan 10:20 25.Travanj 2021.

    svjetska zdrav organizavija je zaradila na koroni dobro