Ruski pisac Vitalij Šentalinski svojedobno je objavio knjigu "Zločini bez kazne - iz književnih arhiva KGB-a". Nakon dolaska boljševika na vlast u Oktobarskoj revoluciji 1917. godine nezakonito je likvidirano oko 3000 pisaca. Mnogi su u zatvore i logore dospjeli zbog - cinkarenja, otkucavanja, dojava njihovih bližnjih... Proučavajući u vrijeme Gorbačova deklasificirane dosjee strijeljanih umjetnika, Šentalinski je sakupio toliko materijala da je objavio knjigu pod naslovom "Potkazivanje kao žanr socijalističkog realizma". Cinkerske bilješke policiji uspostavljene su, naime, kao posebna književna vrsta, sa svojim zakonitostima, stilom, sintaksom, načinom upotrebe... Polazište mu je bila stanovita Astrovska, koja je bila glavna u istrazi i praćenju pjesnikinje Ane Ahmatove, pa je o Ahmatovoj čak objavila knjigu - a knjiga se uglavnom temeljila na tekstovima njenih otkucavanja!

I u Hrvatskoj se zadnjih godina pojavila nova književna vrsta. Ona još nije podvrgnuta pedantnoj analizi književnih teoretičara i stilista, premda daje dovoljno materijala za diplomske radove, ako već ne i magisterije ili doktorate. To su SMS-ovi naše političke elite. Nakon objave mnogih tih poruka, čak su, naime, i književno-teoretski neupućeni ljudi naslutili da iz njih izbija neki poseban duh, da imaju karakterističan stil, leksik, sintaksu, da se iza njih nazire neka dublja arhitektonika Plenkovićeve Hrvatske... Ovih dana sud je odbio potvrditi optužnicu protiv Josipe Rimac jer su odbili njezine SMS-ove prihvatiti kao zakoniti dokaz. U SMS književnosti Rimac je bila ono što je u romanu bila Zagorka - prvakinja žanra. Iz njezina mobitela izvučeno je više od 300.000 poruka - Homerova Ilijada ima samo 15.696, a Odiseja 12.103 stiha. Da se bavila književnošću, Rimac bi sad bila pošteđena optužnice, premda se od beletristike baš ne bi kruha najela. Ona piše kao da nikad nije čula za prisluškivanje, TKTR (tajnu kontrolu telefonskih razgovora) i druge metode djelovanja tajnih službi. Rimac vjeruje da je pod zaštitom moćne stranke - konačno - preživjela je četiri, pet šefova pa otvoreno piše "kad vitar puše, nama se džepovi pune". Iz mnogih poruka doslovce kipti euforija, nesputana radost života. Takav je život vječiti blagdan. U jednoj prepisci vidimo obrazac "Seksa i grada" (ili možda - Seksa i sela?) "Bila sam s Ruškom i slažemo pakleni plan", piše Rimac. "Ajde!", uzvraća Žalac. "Otet ćemo te od 6. do 9. kolovoza." Žalac: "Otmite me". Rimac: "Nas dvije smo to smislile. I brod i sve, i nitko neće znati gdje smo. Bit će nam super". Žalac: "Luda si ko šiba...".

U vrijeme kad su poruke počele masovno izlaziti, činilo se da je intonacija koju su dale Josipa i Gabrijela bila idiomatska - specifičan stil karakterističan za dvije mlade žene. To je prpošno dopisivanje o privatnom korištenju javne imovine.

"Srećiceeee... Samo hrabro. Vidim da su i ovi u javnoj nabavi išli kontra... Ako ti tamo nešto treba samo me zovi. Za tebe sve... pusaaa...", piše Josipa Rimac Gabrijeli Žalac.

"Hvala ti Josipa!", odgovara joj Žalac.

"Srećo, šta god treba tu sam!!!... Pokazat ćemo im..."

Tako je nekako bilo i sa svima ostalima - Josipa je zavodila, šarmirala, osvajala.

A onda dolazimo do kratke rečenice koja je izmijenila sudbinu Hrvatske. Rimac: "Pitao me AP kako me je Lovre dočeka, ja kažem sve ok, to nije tvoja briga...".

Hrvatska čeka svog Šentalinskog. Naslov "SMS dopisivanje kao žanr hrvatskog postsocijalističkog realizma" - nameće se sam od sebe.