Tuđman se pojavio ‘80-ih u emigraciji i motao se cijelo vrijeme po Kanadi i Torontu, tvrdio je svojevremeno srpski udbaš Božidar Spasić. 

Jugoslavija se raspala kad je ukinut nadzor nad 150 ljudi

"Ondje je upoznao Gojka Šuška koji je vodio prodavaonicu pečenih pilića, a postao je ministar obrane u Tuđmanovoj vladi. To je samo znak da je iza Hrvata stajala američka obavještajna služba. Tuđmana smo smatrali za šarlatanom i budaletinom. Nismo ga smatrali opasnim inače bi ga već likvidirali. Na jednom susretu Hrvata u Stuttgartu, ja sam osobno donio odluku o napadu na skup kako bi ih sve zaplašio. Nisam tražio ničije odobrenje. Cilj je bio postaviti jedan automobil bombu koji bi razorio sve ostale automobile. U posljednji sam tren od toga odustao kad sam vidio kako ondje govore političari iz Centralnog komiteta Hrvatske, Ivica Račan i ostali. Shvatio sam da je gotovo kad je došlo naređenje da se ukine mjera nadzora nad 150 ljudi iz emigracije i da im se dopusti dolazak u zemlju. Tad se raspala Jugoslavija..."

"Udbaši su u prevratnim okolnostima morali pronaći nekoga koga će podržati, a taj je morao biti pobjednik. Račan ne bi pobijedio pa su odabrali Tuđmana. Oni su njemu bili potrebni zbog putovnice. Dali su mu putovnicu koja mu je trebala za pobjedu. Bilo mu je važno da ode među iseljenike i od nas dobije potporu. Uz sve to, Tuđman je njima kao partizanski general bio prihvatljiviji nego da dođe netko iz emigracije... ", govorio je Nikola Štedul, hrvatski emigrant.

Ključni je čovjek ove mirne tranzicije Josip Perković, i priča o Udbi danas se može pratiti preko njega.

Udba (skraćenica od: Uprava za državnu bezbednost) posljednjih je mjeseci jedan od središnjih pojmova hrvatskog društvenog života. 

Na svakom koraku susrećemo frenetične tvrdnje prema kojima Hrvatskom vladaju “Udbin sinovi”; suradnike tajne policije kolokvijalno se naziva udbašima, brojni forumi na internetu pokušavaju dokazati da je “Udba osnovala HDZ”, dok je “korištenje udbaških metoda” postala standardna difamacija političkih protivnika koju rabe svi, od desnice do ljevice.

Udbaši navodno i danas vladaju Hrvatskom

Najdalekosežnija među svim teorijama o Udbi dokazuje kako je “Udba stvorila Hrvatsku”. Zagovornici te teorije tvrde kako su ljudi bivše Službe državne sigurnosti, sredinom ‘80-ih godina prošlog stoljeća, suočeni s propašću jednopartijskog sustava, sami sebi proizveli nove gospodare, kako bi izbjegli snositi odgovornost za široku političku represiju i brojna kaznena djela. 

Prema tvrdnjama ljubitelja te teorije, udbaši i danas vladaju Hrvatskom, raspoređeni na strateške položaje ekonomske i političke moći, s koje su uspjeli preuzeti političku kontrolu nad cijelom državom. 

Udba je, kako bi rekao Joseph Conrad, “srce tame”. Tajne službe bave se, već prema definiciji, najmračnijim poslovima: one uhode, ucjenjuju, objavljuju dezinformacije, bave se propagandnim i psihološkim ratom, ubijaju, djeluju na rubu ili izvan zakona. Zagonetka hrvatstke priče jest - kako mogu djelovati nakon svoje smrti?

Za jednu mrtvu organizaciju, koja pod tim imenom ne postoji od 1966. godine kada su sve republičke Udbe preimenovane u Službu državne sigurnosti, bivša tajna policija - kako vjeruje dio javnosti - pokazuje, naime, izvanserijske znakove života. 

Jugoslavija se nakon Titove smrti počela raspadati iznutra

Neupućen čovjek koji bi se informirao na internetu, pomislio bi, doslovno, da je riječ o djelatnoj službi, koja i danas vuče sve konce. Ipak, ako to ne čini mrtva služba, čini se da neki njeni živi pripadnici nisu sasvim nevažni članovi našeg društva. 

Udbu je u fokus javnosti, dakako, vratila afera Lex Perković, odnosno, priča o Josipu Perkoviću. Oko nje se pletu sve najvažnije pozadinske hrvatske priče. Raspad socijalizma, likvidacije emigranata, likvidacije pojedinih ljudi početkom devedesetih, silasak Saveza komunista s povijesne pozornice, politička tranzicija, uspon HDZ-a, šverc oružja početkom devedesetih, INA, tajkunska privatizacija, uspostava hrvatskih tajnih službi... 

Iako zagonetna priča o Udbi ne može biti razriješena bez ostatka, neki su elementi ove priče prilično izvjesni. Jugoslavija se nakon Titove smrti počela raspadati iznutra i taj je proces godinama bivao sve vidljiviji. U Ljubljani, Beogradu i Kosovu opozicija režimu bila je nakon 1981. sve oštrija. 

Velik se dio srpske inteligencije počeo spremati za redefiniranje jugoslavenskog prostora, koji bi bio izložen osjetnijoj srpskoj dominaciji. Dvije opcije - unitarizacija federacije, ili stvaranje velike Srbije, praktički je zagovarao najveći dio srpske političke i intelektualne scene. 

U tim je okolnostima u hrvatskoj Službi državne sigurnosti sazrelo uvjerenje da treba tražiti hrvatsku alternativu. Bilo je jasno da se raspada socijalizam. Bilo je, također, jasno da se raspada i Jugoslavija. Pripadnicima hrvatske tajne policije bilo je jasno da će, pobijede li u zemlji, na višestranačkim izborima, predstavnici ljutite desnice - uglavnom iz emigracije, ali i zemlje - pripadnici i suradnici Službe nastradati. 

Samo tijekom ‘70-ih i ‘80-ih godina pobijena su, recimo, 22 hrvatska politička emigranta. Lustracija je bila najmanje zlo koje je udbaše moglo zadesiti. S desecima ili stotinama tisuća ljudi opsjednutih osvetom, mogli su računati na mnogo gore opcije. 

Dio javnosti Udbine pipke vidi danas u svim važnim institucijama u zemlji

To se, međutim, nije dogodilo. Socijalistička služba države sigurnosti mirnom je tranzicijom transformirana u tajnu službu Republike Hrvatske. Prvi višestranački izbori prošli su mirno i bez većih incidenata, dok je Služba državne sigurnosti nastavila, uglavnom, lojalno služiti novim šefovima. 

Dio javnosti Udbine pipke vidi danas u svim važnim institucijama u zemlji. Pojedini mediji višekratno su objavljivali duge popise suradnika vojne objavještajne službe JNA (KOS-a) i Udbe. 

Prvi popis ima gotovo 1800 imena, a popisi Udbinih suradnika broje nekoliko stotina imena. Mnoštvo je javnih osoba dovođeno u taj kontekst. No valja reći da ni za jednu prozvanu osobu u Hrvatskoj, od 1991. do danas, nitko nije objavio vjerodostojne dokaze o suradnji sa Službom.

Služba državne sigurnosti vodila je, naime, poseban karton za svakog suradnika. Osoba u službi SDS-a morala je staviti potpis kojim pristaje na suradnju. U kartonu je pisao status suradnika, njegovo tajno (kodno) ime, motivi za suradnju, psihološki profil. 

Modeli te suradnje lijepo se vide u njemačkom filmu “Život drugih”, koji je višekratno prikazivan i na našim televizijama. Nijedan medij nije u nas objavio suradnički karton bilo koje istaknutije prozvane osobe. Najčešće napadan bio je Sjepan Mesić. 

Mesić je bio pozivan na informativne razgovore

Neki su mediji objavili zapisnike Mesićevih razgovora, iz vremena disidencije, s djelatnicima Službe državne sigurnosti, ali iz njih se vidi samo to da je Mesić bio pozivan na informativne razgovore kao osoba nad kojom se vodi operativna obrada i da tu nikakve doušničke suradnje nije bilo. 

Nikakav karton nije objavljen. Isto vrijedi i za mnoge članove vrha HDZa, SDP-a, HSLS-a i drugih stranaka, koji su ne jednom bili izloženi napadima da su udbaši... 

Nedvojbeno je, dakako, da su Udbaši bili Josip Manolić i Josip Boljkovac. No oni nisu radili za Udbu, nego je Udba radila za njih. Najvažnija poveznica stare i nove službe, starog i novog sustava, Udbe i SZUP-a odnosno SOE, ipak je Josip Perković. 

Njemačka tv-postaja ARD je zaključila da su “bivši jugoslavenski tajni agenti nakon 1991. jednostavno ostali na sličnim pozicijama u MUP-u i promijenili stranu, ali obavljajući iste brutalne zadatke”. Izvođenje Perkovića - čovjeka koji zna sve tajne Službe, kako za vrijeme socijalizma tako i pod Tuđmanom - pred njemački sud, zato je prestrašilo mnoge ljude u Hrvatskoj.

Oni su, naime, živi i zdravi, najčešće i bogati i moćni, a sada im umjesto mirne mirovine prijete sudovanja i zatvori. Ubojstvo Stjepana Đurekovića zato bi moglo predstavljati razdjelnicu u hrvatskom političkom životu. Zašto je Đureković važniji od, recimo, Brune Bušića ili dr Branka Jelića, vođe hrvatske emigracije u Njemačkoj? 

Slučaj Đureković je posebno težak

Slučaj Đureković je posebno težak jer čak nije ni riječ o klasičnom političkom ubojstvu nego o eliminaciji svjedoka koji je svjedočenjem o kriminalu u naftnoj industriji mogao stajati političke karijere Miku Špiljka, člana predsjedništva SFRJ, a od svibnja 1983. i njezina predsjednika. Barem je tako utvrdio Zemaljski sud u Münchenu u obrazloženju pravomoćne presude. 

Sud je, naime, utvrdio da je 1982. njegov sin Vanja Špiljak, dok se vozilo par-nepar zbog nestašice benzina u Jugoslaviji, istraživan zbog uzimanja basnoslovnih provizija na isporuke nafte koje je na svoju ruku i za svoj račun naplaćivao od stranih dobavljača. Đureković je, kaže sud, kao direktor marketinga Ine u manjoj mjeri sudjelovao u uzimanju postotka od narodne imovine. 

Stoga se Mika Špiljak pobojao da će Đureković kriminalističkim istražiteljima sve ispričati kako bi se izvukao uz što manju kaznu, a što bi značilo njegov trenutačni izgon sa svih pozicija u političkoj i partijskoj eliti. Špiljak je nakon Bakarićeve smrti bio suvereni gospodar Hrvatske, komunistički guverner, a vrlo utjecajan i na saveznoj razini. 

Sud tvrdi da je Špiljakov pokušaj da to “riješi” na teritoriju Jugoslavije propao, jer nitko nije bio lud počiniti takvo što, te je stoga pala odluka da se Đurekovića zastraši tvrdnjama da će ga kriminalna istraga potpuno uništiti, kako bi ga se natjeralo na bijeg u Njemačku, gdje mu je živio sin. 

S pravom se pretpostavljalo da će se tamo baviti hrvatskim nacionalističkim temama kojima je bio sklon od ranije, pa će to poslužiti kao sasvim zgodan paravan za likvidaciju preko II. odjela SDS-a. Tako je i bilo. 

Prema obrazloženju pravomoćne presude Vrhovnog zemaljskog suda u Münchenu od 16. srpnja 2008., za organizaciju svega toga bio je zadužen čovjek kojega različite hrvatske vlade i sve moguće institucije već godinama štite od njemačkog pravosuđa.

Perković je smjenu vlasti prošao neokrznut

Josipa Perkovića posljednjih mjeseci šira hrvatska javnost doživljava kao personifikaciju Udbinih struktura koje su preživjele 1991. i tranziciju iz SRH u RH. Riječ je o čovjeku koji je godinama vodio II. odjel republičke Službe državne sigurnosti (SDS), odnosno Udbe, a koji je bio mjerodavan za praćenje rada nacionalističke hrvatske emigracije, pa tako i za pripremanje političkih ubojstava.

1990. godinu Perković je dočekao kao politički šef u SDS-u, ali je smjenu vlasti ipak prošao neokrznut te je postao najprije zamjenik ministra, a potom i savjetnik za sigurnost u MORH-u. Riječ je o bivšem načelniku hrvatske Sigurnosnoinformativne službe (SIS), o čovjeku koji je 1991. elegantno zamijenio stranu, sudjelovao u kreiranju mnogih struktura i mehanizama u mladoj Republici Hrvatskoj i koji je bio blizak suradnik i Gojka Šuška. 

Već suho kronološki posloženi podaci oslikavaju osobu kadru preživjeti u svim vremenima i svim sustavima. Pomalo poput neuništiva ministra financija iz Magnus & Bunkerova stripa Maxmagnus. 

A kad se tome doda aktualni sukob hrvatske Vlade s Bruxellesom i Berlinom zbog odbijanja izručenja Perkovića Njemačkoj kao osumnjičenog za organiziranje ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića iz 1983., onda je jasno da životni put bivšeg visokog Udbina službenika vrijedi istražiti. 

Jedina osoba koja je do sada izišla u javnost s detaljima o Perkoviću, a silom prilika je neko vrijeme s njim nakon 1990. blisko surađivala, jest Dragutin Frančišković, umirovljeni brigadir HV-a, koji je prije osamostaljenja Hrvatske bio major u zrakoplovstvu JNA, i to kao specijalni vezist, zadužen za kriptozaštitu. On je, zapravo, bio i prvi koji je organizirao neku hrvatsku tajnu službu. 

"Imao sam ured u malom sobičku u Saboru, nije mi bilo na kraj pameti da tražim za sebe posebne uvjete, zemlja je bila u ratu, nije bilo sredstava. Ali on je odmah otišao u Sabor i tražio i dobio dvije sobe za svoj kabinet. To je trajalo tijekom svibnja i lipnja, dobio je čajnu kuhinju, sekretaricu, hladnjak... Tako je, kaže, počelo, a ubrzo je zaiskrilo." 

Počeo davati intervjue kad je čuo da se sprema njegova likvidacija

"Polovicom kolovoza 1991. dobio sam jednu vrlo važnu, jednu ključnu informaciju na pet stranica. Odmah sam je poslao predsjedniku, predsjednicima Vlade i Sabora, ministrima obrane i unutarnjih poslova. Već me je sutradan Tuđman pozvao da dođem do njega. A Perković, kad je čuo za to, jako se zabrinuo", ispričao je jednom Frančišković, ne želeći otkriti o čemu je točno bila riječ. 

"Vidio je da ta informacija koju sam slao zadire i u njega ili što već. Njegova mi je tajnica poslije rekla da se tijekom cijelog mog sastanka s Tuđmanom raspitivao kod nje jesam li se vratio, a za tri dana su me on i Šušak smijenili i poslali u Zbor narodne garde na Tuškanac, gdje je već bio prije smijenjeni Špegelj. To je bio stožer ZNG koji je postojao samo na papiru." 

No Frančišković se ni tu nije zadržao. Upravo je bio u pripremi Glavni stožer HV-a, čiji mu je novi načelnik general Antun Tus, kao raniji poznanik, ponudio da bude pomoćnik načelnika za sigurnost i vojnu policiju. Ni tu ga, kaže, Perković nije ostavio na miru nego je tražio da ga svakodnevno informira o tome “što tamo rade one oficirčine”. 

"A ja ga slušam i kažem: ‘Josipe, ja nikada nisam bio ničiji doušnik pa neću biti ni tvoj’. Tako smo se posvađali i razišli", opisivao je odnos koji je nakon još jednog sličnog pokušaja Perkovića potpuno pukao.

Nije pomagalo ni to što je Perković po terenu slao obavijesti da Frančišković nije mjerodavan za primanje informacija koje je skupljao. Na kraju, 1992., Šušak je, prema Perkovićevoj sugestiji, postavio za novog glavnog inspektora Josipa Lucića. "Sve su nas ili otpustili ili poslali u mirovinu", tvrdio je Frančišković koji se tada počeo vrlo ozbiljno raspitivati o Perkoviću. 

No to je imalo i posljedice. 

"Kad sam čuo da se sprema i moja likvidacija, počeo sam davati intervjue. Ako mi se nešto dogodi, da se zna tko iza toga stoji. Pokrenuo sam pitanje da se procesuiraju svi koji su počinili zločine i kriminal u Domovinskom ratu. Prema mojim je informacijama, likvidirano 16 ljudi. Prvi je bio Miro Barešić, nisu ga ubili četnici nego naši. Onda dalje Zoran Udiljak, zatim u Mostaru Blaž Kraljević, Paradžik. Za njega sam tu ekipu osobno ulovio u pola deset. Bili su u uniformama, s heklerima, u kancelariji. Vidio sam da su bili preplašeni kad su me vidjeli, a u 15 do deset Paradžik je ubijen", rekao je tada Frančišković.

 Hrvatska je pokradena u privatizaciji

Valja napomenuti da su u Hrvatskoj uglavnom bili likvidirani pripadnici HOS-a, koji je bio oporba vladajućoj stranci. Frančišković je imao i odgovor na pitanje gdje su na kraju završili Udbini dosjei. 

"Prema mojim informacijama, prije nego što se stara država ugasila, kompletna SDS-ova dokumentacija je snimljena na mikrofilmove i jedan primjerak je odvezen u Beograd. Odvezao ju je jedan čovjek iz Ogulina. S njime smo razgovarali Boljkovac i ja. On nam je rekao da je jedan primjerak u arhivi tu u Zagrebu, a da se za treći pretpostavlja da je kod Perkovića. U tome leži sva njegova moć. On sigurno ima i drugu pisanu dokumentaciju kod sebe, pa se oni koji su se bavili kriminalom i sve to znaju, boje za sebe. Za njih je opasno slati ga u Njemački jer će on tamo progovoriti, braniti se, skidati krivnju sa sebe i prebacivati na druge. Pa, Hrvatska je pokradena u privatizaciji. Govorimo o tajkunima iz prvog ešalona privatizacije, a to uključuje ne sve, ali većinu, kao i političare. Sljedeći zanimljiv detalj vezan je pak uz navodne Perkovićeve crne fondove. On je uvijek imao tzv. crnu torbu. Od njihove službe, od njihova čovjeka (Udbina, op.a.) čuo sam da je on tu crnu torbu, nakon višestranačkih izbora, s crnim fondom odnio u 5. vojnu oblast kod “organa bezbednosti” i tamo je čuvao nekih tri mjeseca jer nije bio siguran hoće li ta vlast opstati. Kada je imenovan za načelnika sigurnosti u MUP-u, tu je torbu vratio nazad. To je bio novac za specijalne zadatke." 

Frančišković se složio da je SDS-ova struktura preživjela s Perkovićem sve do danas, pa i da se utkala u hrvatske obavještajne službe. 

"To se može prepoznati po tome što su hrvatske službe nastavile raditi prema istim metodama kao nekoć Udba. Ti su se ljudi stali i nepropisno bogatiti", rekao je i pojasnio da su njegovi suradnici u pravilu oni za koje posjeduje podatke kojima ih može kompromitirati ako mu okrenu leđa. 

A da je bilo tako od prvih dana hrvatske neovisnosti, pokazuje i slučaj s puštanjem Arkana na slobodu nakon uhićenja u Hrvatskoj 1991. 

Cenzura pošte, prislušna telefonska služba, prisluškivanje s pomoću mikrofona...

"Pušten je uz znanje Tuđmana, a inicijator je bio Perković, da ne progovori o mnogim stvarima koje ne bi bile ugodne. Te likvidacije iz komunizma i one poslije opterećuju hrvatsku državu. Mesić je za Sašu Perkovića rekao da ne mogu djeca ispaštati grijehe otaca. Ja se s time slažem, ali se to onda mora odnositi na sve očeve i sve sinove. Sve je to držao njegov ćaća. Ja nemam ništa protiv tog Saše, ali to nije logično. Kažu da je on sinu sredio ispite na Pravnom fakultetu, nakon što sam to izjavio u jednom intervjuu, nitko nije rekao ni jednu riječ protiv toga. Perković je u nedavnom intervjuu izričito rekao da je on nedužan, da sam ja na njegovu mjestu, ne bih imao razloga ne odazvati se Nijemcima. Ne znam čega bih se imao bojati. A on je angažirao cijeli državni aparat da ga ne izruče Njemačkoj. A nedužan je. To ne ide jedno i drugo."

U internoj brošuri “Principi rada i sredstva rada UDBA-e” izdanoj 1947. godine, navedeno je da kao osnova operativnog rada i postavljane operativne mreže postoje tri ključna principa: objektni, linijski i teritorijalni. U objektni su pripadale obavještajne službe, antinarodni elementi i osiguranje državnih objekata.

Linijski rad obuhvaćao je obavještajne službe, neprijateljsko djelovanje građanskih stranaka, banditiziam, neprijateljsko djelovanje vjera i sekta i nacionalističkih organizacija. Sredstva kojima se služila Udba “u svakodnevnoj borbi protiv antinarodnih elemenata i agenata inozemnih obavještajnih službi” pripadalo: “agentura, evidencija u koju ulazi i kartoteka, praćenje, operativna tehnika, provjeravanje, uhićivanje i pretres”. 

U opis operativne tehnike ulazili su cenzura pošte, prislušna telefonska služba, prisluškivanje s pomoću mikrofona i hvatanje razgovora na gramofonskim pločama, primanje radioizvještaja, otkrivanje nevidljivog “mastila” putem kemijskih sredstava i drugo. 

"U Udbinim dokumentima, ne piše, dakako kako je to izgledalo u životu, niti piše kako su prolazile žrtve torture. Bilo je zlo i naopako. Zlostavljali su nas na sve moguće načine. Upotrebljavali su i električnu struju. Čupanje brkova. Izbijanje zubi. Lomljenje rebara. Cipelarenje na sve mile i nemile načine. Naravno, mi smo bili vezani. Pet partizana tuklo je svezanog ustaškog sina. Heroji - kao njihovi tate", rekao je jednom prilikom za Express Đuro Perica dok se s neugodom prisjeća rujna davne 1975. godine. 

Jedan od utemeljitelja HDZ-a tada je uhićen, a poslije osuđen i zatočen 14 godina pod optužnicom da je sudjelovao u podmetanju bombe u Paromlinskoj ulici namijenjene koloni u kojoj je tijekom svog posjeta Zagrebu bio Tito. 

Dani u istražnom u Đorđićevoj Perici su najgori dani života, kad su ga, kako tvrdi, udbaši neljudski prisiljavali ne bi li priznao nešto što nije učinio. Iza svega je, govori nam Perica, zapravo bila Udba, koja je na taj način morala opravdati svoju ulogu. Dan uoči uhićenja Perici je bio jedan od najljepših u životu.

 Inicirali afere kako bi hrvatski narod držali u strahu

"Supruga i ja smo s društvom bili na izletu u Vugrovcu. Bilo je fantastično. Po povratku u Zagreb veselje smo nastavili kod jedne kolegice i zadržali se do dva sata u noći. Taman sam došao kući i zaspao kad su me ovi probudili. “Otvaraj vrata. Milicija”, vikali su. Pretresli su cijelu kuću, tražili eksploziv, mine, granate. Nisu našli ni lovačku pušku, kamoli što drugo. Bili su to zadnji izdisaji komunizma. Ne samo kod nas nego u čitavoj Europi, zadnji trzaji krepavajuće kobile", prisjetio se Perica. 

Ondašnja milicija odvela ga je u istražni zatvor u Đorđićevoj ulici. Ukupno su uhitili 13 ljudi. 

"Jedni su mi ispričali zašto bih morao biti kriv, a drugi tražili da to priznam. Shvatio sam da se neki vrag kroji. Oni su svake dvije godine inicirali afere kako bi hrvatski narod držali u strahu. Tko bi se pobunio, završio je tamo gdje sam ja bio", ispričao je i dodao kako su ljudi bili zastrašeni još od kraja Drugog svjetskog rata. 

"To što sam proživio u istražnom neće neće vjerovati nitko tko sam nije proživio. Poslije, u Domovinskom ratu izravni su izvršitelji prešli na onu drugu stranu. Otišli su u četnike, gdje im i jest mjesto, a oni koji su naređivali ostali su u Hrvatskoj. Za ništa nisu odgovarali. Njihovi sinovi ponovno su u nekim državnim službama za sigurnost. Dobro su umreženi, jako se lijepo paze i dobro Hrvatskom gaze. Kad su u vrhu politike sinovi bivših udbaša, pitate se tko je tu lud." 

Uvijek je, kaže, bio poklonik lustracije. U vrijeme kad se stvarala država smatrao je da treba maknuti “tipčine koje su do ramena krvarili ruke”. No mnogi su ga od te ideje odgovarali.

"Manolić mi je tada rekao: ‘Đuka, nećeš valjda prljati ruke’. Jer to je prljav posao. A onda sam shvatio da će tatini sinovi opet uživati plodove rada svojih otaca, a to što smo mi izgubili mladost nikome ništa. No zločin ne zastarijeva. Sad ćemo vidjeti što će učiniti ova vlast s tim cirkusom, nekakvim Lex Perkovićem. To se zove Lex glupost hrvatska. Htjeli bi biti pošten i je.., a to ne ide. Ili jedno ili drugo."

Tijekom godina u zatvoru shvatio je da osveta nema smisla. Ipak, potreba za revanšizmom ostala je do danas. 

"Osveta je plod primitivnog, a revanšizam promišljenog duha. Stoga, revanšizam - da, ali na pravnoj strani s pravnim efektima. Treba se povesti računa da ti ljudi odgovaraju, jer pozivali su se na neke svoje izmišljene zakone. Ubijali su Hrvate da bi potencirali nekakvu opasnost od hrvatske političke emigracije, a bili su svjesni da ta emigracija nije mogla ništa. Do dana današnjeg nitko nije odgovarao. Stalno govore da nije vrijeme. A kad će biti vrijeme? Jer kad me ne bu, nek me grebu." 

Udbin arhiv, onaj dio koji je ostao MUP-u, danas je dopstupan u Hrvatskom državnom arhivu. U najopsežnijoj seriji Dosjei građana ističu se skupine: prebjezi preko državne granice, pripadnici odmetničkih grupa, pripadnici masonskih organizacija, dužnosnici bivših građanskih stranaka te pristalice rezolucije IB-a, a sadrže različite biografije i podatke o pojedincu pod paskom SDS-a koji sadržavaju i kronologiju djelovanja praćene osobe, kaznene prijave, zapisnike saslušanja, odluke sudova protiv okrivljenih, presude, tzv. službene zabilješke operativaca kao i razgovore s osobama u vezi s praćenom osobom.

Kako je, uopće, radila Služba državne sigurnosti? Kako su angažirali suradnike? Čime su se sve bavili? Danas je moguća cjelovita rekonstrukcija metoda rada tajne jugoslavenske političke policije. 

“Do suradnika koji su pomagali operativcima se dolazilo jako teško”, opisao je novinarima Božidar Spasić, kontroverzni srpski šef SDB-a, Perkovićev pandan. Spasić rado i često govori o službi, pa se čini otvoren kao Crvenkapica..

Imena suradnika i njihovi kodni nazivi vođeni u jednoj “Delovodnoj knjizi”

“Svega su tri-četiri suradnika u mom životu dobrovoljno pristala na to. Jedan od načina za dolaženje do suradnika bio je da ih se lijepo zamoli da kažu informacije, a zauzvrat će im Udba učiniti neku uslugu, na primjer, dobit će putovnicu preko veze, zaposliti ženu, omogućiti da završiš neku školu, novac, pomoć pri otvaranju obrta. Primjer je taj kad sam radio u Sarajevu, u BiH, mnogo kafića smo baš mi otvorili ljudima koju su nam pomagali. U Bosni su se morali pratiti gotovo svi jer je stanovništvo jako izmiješano, pravi bosanski lonac”, kazao Spasić. 

U Udbi su postojale tri vrste suradnika: Informator - on bi signalizirao o neprijateljskoj djelatnosti. Rezident - bio je Udbin tajni suradnik, koji ima informacije i kontaktira određen broj informatora i rukovodi njihovim poslovima. Rezidenta je na terenu odredio operativac (agent). Agent - Udbin tajni i kvalificirani suradnik čija je uloga raditi u “antinarodnoj sredini”. 

Zbog vlastitih osobina i sposobnostima ima mogućnost infiltrirati se u neprijateljsku sredinu i razotkriti je. Njihov broj je bio malen, ali su bili najkorisniji jer su mogli dostaviti velik broj korisnih informacija i imali su visoke rezultate rada. 

Imena suradnika i njihovi kodni nazivi vođeni u jednoj “Delovodnoj knjizi”. Praksa je bila takva da operativci međusobno ne znaju što rade, ali šef obavještajnog sektora je bio upućen u rad svih. Udbini su se zaposlenici morali obvezati kako neće nikad odati nijednu tajnu svog rada. 

Sve prikupljene informacije odlazile su u sektor analitike koji ih je obrađivao. O sumnjivim osobama vođeni su dosjei po sovjetskom modelu kategorizacije osoba: 

A – osobe koje aktivno djeluju neprijateljski (odmetnici, pripadnici ilegalne organizacije); B – osobe koje su u vezi s neprijateljski aktivnim osobama (suradnici ili pripadnici ilegalne grupe); C – osobe koje su bile pasivne kao neprijatelji, ali su za vrijeme Drugog svjetskog rata bile u neprijateljskim strukturama; D – uhićene ili osuđivane osobe; E – osobe sumnjive političke prošlosti, kažnjene društveno- korisnim radom. 

Sve u svemu, Udba je pod nadzorom držala desetke tisuća ljudi, za što je bilo angažirano oko pet tisuća profesionalaca u Jugoslaviji, i deseci tisuća doušnika... Udbaši su dobrim dijelom stvarali HDZ, rekao je jednom Nikola Štedul, hrvatski emigrantski političar, koji je u listopadu 1988. u Škotskoj, gdje je živio, preživio Udbin atentat. 

Štedul je napisao i objavio knjigu “Križar ili duh slobode” koja govori o križarima koji su ostali u Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskog rata. 

"Tog jutra - priča nam bivši predsjednik HDP-a - sačekao ga je Vinko Sindičić i šest puta pucao u njega. Sindičića su poslije uhitili te je za pokušaj ubojstva služio kaznu." 

Udba je stvorila i HDZ

Tko je bio naručitelj, Štedul nije znao do povratka u Hrvatsku 1991. godine. Tada se sastao s Franjom Tuđmanom. 

"Tražio sam da mi da neki posao. Nisam tražio namještenje i plaću nego sam htio pomoći. Tuđman me tada uputio na Perkovića. Rekao mi je da pomognem oko nabavke oružja, a da će Perković riješiti dokumente i prijelaz granice", prisjetio se Štedul. 

Odmah je Tuđmanu prigovorio suradnju s Perkovićem, a ovaj mu je rekao da će te probleme riješavati nakon rata. Nikad ih nije riješio, a danas Perković zna i zašto. 

"Udbaši su u tim prevrtnim okolnostima morali naći nekoga koga će podržati, a taj je morao biti pobjednik. Račan ne bi pobijedio pa su odabrali Tuđmana. Oni su njemu bili potrebni zbog putovnice. Dali su mu putovnicu, koja mu je trebala za pobjedu. Bilo mu je važno da ode među iseljenike i od nas dobije potporu. Uz sve to, Tuđman je njima kao partizanski general bio prihvatljiviji nego da dođe netko iz emigracije. Prema mojim informacijama, 1987. su odlučili da je njihov izbor Tuđman", govorio je Štedul. 

Upravo zbog toga zaključuje da je HDZ stranka koju je dobrim dijelom stvarala tajna policija bivšeg režima. - Tuđman se nije mogao oduprijeti. Bez njih ne bi pobijedio, a možda bi ga i ubili da im se odupirao – smatrao je Štedul, koji je na početku rata počeo suradnju s Perkovićem, ali je brzo i odustao.

"Za Tuđmana su se komunističke strukture odlučile smatrajući da im treba netko tko je sposoban organizirati stranku, neovisno o tome postoji li i netko popularniji od njega, potom i netko koga će moći kontrolirati te tko će biti u stanju osigurati podršku i emigracije i partijskih krugova stradalih u hrvatskom proljeću te Crkve. Znali su da Tuđman ima kontakte s emigracijom, s Crkvom, znali su da on ima najozbiljnije kontakte. Perković je bio operativac. Ako nije bila donesena neka odluka, onda Perković to nije mogao provesti. Isto tako tumači krijumčarenje oružja", kaže jedan naš sugovornik, odlično upućen u problematiku Službe, koji podržava teoriju kako je Služba podržala novi sustav.

Tuđman je s lustracijom mislio krenuti nakon rata

”Perković je bio Udbin operativac i za vrijeme Jugoslavije i poslije” pripovijeda nam jedan insajder. 

“On je izvršavao zadatke koje je netko drugi naredio. Partija, CK, cijeli establishment počeo se još 1986. pripremati za višestranačje, a poslije i za osamostaljenje Hrvatske. Uvidjeli su da će Jugoslavija morati prijeći na tržišno gospodarstvo te da neće moći opstati kao jednopartijska država. Znali su da konfederacija neće moći opstati već potkraj 1988. U svakoj republici nastaju inicijative koje rade svoje planove. Tako i u Hrvatskoj određene strukture počinju pripremati sustav u kojem bi one zadržale svoju dominaciju; političku, gospodarsku, obavještajnu, pa i medijsku, sudsku itd. Planirali su da zadrže vlast u toj novoj samostalnoj višestranačkoj državi od straha od revanšizma i istraga zločina koje su radili. Upravo od straha od istrage zločina smatrali su da moraju ostvariti još veću dominaciju nego za vrijeme Jugoslavije”. 

Naš sugovornik odgovara potvrdno da zbog toga nije došlo ni do lustracije...

“Oni su znali” nastavlja, “da svoje planove neće moći ostvariti ako ne uključe i druge dijelove društva, pa tako i hrvatske političke emigracije i Katoličke crkve, zbog planova Miloševića i velikosrba. I oni najavljuju jedno savezništvo s disidentima i crkvima. U to vrijeme disidenti, gdje se najsposobnijom pokazala frakcija oko Tuđmana, uključujući i Crkvu to prihvaćaju. Tuđmanu, Crkvi i disidentima je to jasno, ali prihvaćaju tu igru, smatrajući da će ih moći nadigrati. Potkraj Jugoslavije i rata bilo je nezgodno za to jer bi na taj način oslabili mogućnosti otpora. Tuđman je ipak pokušao zadnjih godina rata 1992. 1993. pokrenuti to pitanje lustracije, ali se povukao i ostavio to za iza rata. Međutim, iza rata je već došla bolest, a čekalo se vjerojatno i mirna reintegracija istočne Slavonije i već je bilo gotovo. To se vidi i iz transkripta u Slobodnoj Dalmaciji, iz razgovora s Vicom Vukojevićem, gdje je rekao da se makne Perkovića....”

Služba državne sigurnosti nadgledala je, inače, sa zapanjujućom preciznošću svaki segment društvenog i privatnog života. Ministarstvo unutarnjih poslova Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) prihvatilo je 1947. godine Uputstva za rad organa Udbe po čijoj osnovi je tajna služba dobila dozvolu za progon ljudi u devet grupa kaznenih djela. 

Taj je akt dao pravo Udbinim službenicima da ljude liše slobode, privode ih, pritvaraju, provode postupake nad uhićenima. Uhićenom je otvoren dosje, registar podataka o osobi, predmetu progona i ostalo. Dokumentacija je vođena kronološki, od službenih bilješki do papira iz postupka, istrage, presude, a u njoj su bili putovnica, osobna iskaznica i drugi dokumenti. 

Prema internom Udbinom klasifikacijskom sustavu s početka 1962. služba je bila orijentirana na 37 osnovnih djelatnosti i pojava, među kojima su bili: neizvršavanje odluka tijela samoupravljanja, zapostavljanje komunista i simpatizera društveno-političkog uređenja, nenamjensko trošenje sredstava, reagiranje na niske osobne dohotke, nagrade i honorare, odnosi u kolektivima, kretanje cijena i stanje tržišta, lokalizmi i partikularizmi, reakcije na privredne i političke mjere, iizražavanje nezadovoljstva radnika kroz obustave rada itd. 

Posebno su praćene djelatnosti u znanstvenom sektoru, kulturi i umjetnosti (osobito filma), najviše u većim kulturnim središtima. Postojali su posebni referenti za određene dijelove društvenog, znanstvenog i kulturno-umetničkog života. Jedan referent u Službi državne bezbednosti (SDB) Beograd pratio je gradsku skupštinu sa zadatkom da “otkriva i prati antisocijalističku i drugu djelatnost u službama gradske skupštine”.

Metoda unošenja nesnošljivosti među emigrante nazvana je kodnim imenom “Pismo”

U pojedinim su općinama Udbini pripadnici povremeno pratili rad predstavničkih tijela Saveza komunista Jugoslavije (npr. na Cetinju 1959. – 1963.). Služba državne bezbednosti skupljala je zapisnike, slala izvještaje o međuljudskim odnosima i o pojedinim lokalnim političarima. 

Pratila je predizborne aktivnosti, komentare o pojedinim kandidatima, načine utvrđivanja kandidacijskih lista političkih ogranaka i društveno-političkih foruma. Stalna djelatnost obuhvaćala je kadroviranje, ocjene o moralno-političkoj podobnosti i izboru pojedinih kandidata na određenu dužnost i njihovo praćenje. 

U Informaciji o stanju kadrova 1964. godine u saveznim ustanovama ustanovljeno je da od 7882 osoba u 14 sekretarijata i 35 drugih saveznih ustanova, za 905 osoba postoje određeni negativni podaci, a aktivno ih je praćeno 359. 

Djelatnosti Udbina djelovanja sužene su nakon kasniji reformi sustava. Od 1970.: Svatko tko želi raditi u službi mora proći provjeru. Ona se radi dugo, traži se što više izvora koji mogu dati informacije o čovjeku. Provjere prolaze kroz policijske dosjee i tajne dosjee. 

Tajna služba se dijeli na dva glavna segmenta - operativu i analitiku. Operativci rade na terenu i prikupljaju se informacije koje šalju analitičarima na obradu. Operativci ne znaju međusobno tko je za što zadužen. 

Što se zapravo događa u državi zna jedino direktor ili načelnik na vrhu zapovjednog lanca i on je jedini koji može nekom dostaviti cjelokupni opus informacija. Još od početka ‘60-ih godina Udba je počela sustavno razvijati svoje djelovanje među iseljeništvom i ljudima na privremenom radu. 

U tim su uvjetima trebali primjenjivati “finije metode” od onih zasnovanih na gruboj sili i zatvorima u domovini (Goli otok). Manipulacije, spletke i podvale bile su najuspješnije oružje u sprečavanju svake kolektivne akcije u iseljeništvu. Hrvati u iseljeništvu s vremenom su izgrađivali mehanizme zaštite od njihovih podvala i infiltracije agenata. 

Kad je Hrvatska postala samostalna i demokratska država, nije poznavala metode infiltracije i manipulacija bivših Udbinih agenata, pa su bivši operativci bili u prednosti. Ljudi nisu imali izgrađen sustav zaštite od njih, a vjerovali su kako su se mnogi udbaši promijenili zbog ponuđene pomirbe i oprosta.

Jedna od metoda unošenja nesnošljivosti među emigrante nazvana je kodnim imenom “Pismo”. Sljedeći tekst o metodi zapisan je u dokumentu “Suprotstavljanje djelatnosti stranih obavještajnih službi i neprijateljske emigracije”, sa savjetovanja viših Udbinih djelatnika održanom u Sarajevu u travnju 1987. godine, a tiskanom kao “državna tajna – strogo povjerljivo”. 

Što je sadržavalo "Pismo"?

“Kroz akciju ‘Pismo’ dosad smo postigli značajne rezultate, koji se mogu posmatrati iz dva ugla”, stoji u dokumentu. “Najprije smo, blagovremenim reagovanjem u datim momentima, kada je teroristička i druga djelatnost određenih grupacija bila u usponu, plasirali kompromitirajuće podatke za poznatije ekstremiste, kao što su Vidović Mirko, Mijatović Janko, Butković Tvrtko, Bradvica Branko, Dragoja Ljubomir, Kovač Ivan, Sopta Marin, Eljuga Miljenko i drugi, čime smo u rukovodstvima HDP-a (Hrvatski državotvorni pokret), HNV-a (Hrvatskom narodnom vijeću) i nekih drugih emigrantskih organizacija uspjeli da stvorimo klimu podozrenja, nepovjerenja, međusobnih sumnjičenja, i primorali ih, na izvjestan način, da se pozabave sami sobom. Ovo je, uz druge mjere Službe, znatno doprinijelo otupljivanju oštrice njihove neprijateljske djelatnosti. Nakon toga, uslijedilo je otvoreno međusobno optuživanje ekstremista, koje je s vremenom eskaliralo i rezultiralo smjenjivanjem navedenih emigranata sa rukovodnih funkcija. Za naš budući rad u akciji “Pismo” , veoma je poučan primjer kompromitacije Vidović Mirka, koji je dugo godina bio član najužeg rukovodstva HNV-a. Naime, kroz nekoliko kontrapropagandnih letaka u jednom kontinuitetu, počev od 1981. godine, u njegovo ime i ispred HNV-a, napadali smo terorističku orijentaciju HDP-a i pojedinih terorista, čime smo stalno produbljivali postojeće sukobe. U aprilu 1985. godine distribuirali smo letak, potpisan njegovim imenom, u kojem se HNV ograđuje od “obilježavanja Blajburga”, što je u redovima ustaške emigracije izazvalo oštre komentare, kako unutar samog HNV-a, a pogotovu i HOP-u i HDP-u, čiji je predsjednik Štedul Nikola oštro reagovao. Letak je bio tako koncipiran, osmišljen i tehnički izveden, da Vidović, i pored pokušaja, nije uspio dokazati da nije njegov autor. Ovo nam je bio povod da ubrzo uputimo i drugi letak u kojem se napada Vidović u ime ustaške emigracije i traži njegovo javno izvinjenje, a također mu se imputira da je glavni krivac za polarizaciju u HNV-u. Nakon ovoga Vidoviću je naglo pao ugled i uticaj, što se naročito moglo zapaziti za vrijeme njegovih posjeta prekomorskim zemljama, da bi na izborima za VI sabor HNV-a bio odstranjen iz rukovodstva te organizacije. Želim da istaknem da se smjenjivanje Vidovića ne može posmatrati kao isključivi rezultat naše kontrapropagande, ali cijenimo da je to sigurno bio jedan od elemenata emigraciji i obavještajnim službama, koje stoje iza HNV-a, da ga uklone...”

Za gradivo dosjea građana u MUP-u RH su izrađeni poimenični popisi dosjea. Serija tematskih cjelina analitički je obrađena 1998. Za seriju dosjea Hebrang izrađen je analitički sadržaj pohranjenih spisa. Dio tematskih cjelina čuva se pri MUP RH.

Sve drugo je u Arhivu. Najveći dio njega ovog gradiva čine spisi i dokumenti različite provenijencije koje je Služba državne sigurnosti prikupljala za vlastite potrebe. Dio gradiva nastao je neposrednom djelatnošću službe, a čine ga uglavnom izradci (elaborati) kojima se elaboriraju određeni problemi i pojave, pa i osobe, zapisnici sa saslušanja i fotografije. 

Posebnu seriju čine dosjei Alojzija Stepinca

Elaborate su pisali ili djelatnici SDS ili uhićenici u istražnom zatvoru, odnosno osobe koje su najbolje poznavale pojavu o kojoj treba napisati izradak. Svaka pojedina tema za koju su u SDS bili prikupljeni bilo spisi i dokumentacija drugih stvaratelja, bilo gradivo nastalo djelatnošću same službe, bila je označena određenom šifrom. 

Od cjelina koje se tu nalaze izdvajamo: građanske stranke, vjerske organizacije, masoni, ustaški pokret i ustanove, terorističke grupe i organizacije, emigracija. Serija Dosje Andrije Hebranga, izuzeta je iz opće skupine dosjea zbog svoje posebne vrijednosti i rezervatnosti, a broji 27 kutija izvornih spisa te 35 kutija kopija. 

Za nju je izrađen poseban popis sadržaja materijala za godine 1924. - 1984. Gradivo je prikupljeno i stvarano tijekom istrage vođene nad A. Hebrangom i ima karakter specijalne dokumentacije. Posebno Povjerenstvo za preuzimanje dosjea Andrije Hebranga 1991. izradilo je popis pojedinačnih spisa koji se izuzimaju od korištenja.

Gradivo je i mikrosnimljeno. Posebnu seriju čine dosjei Alojzija Stepinca s podacima o praćenju Stepinca, materijalu sa suđenja i dr. Fondu su priključene i knjige-izvorne Udbine evidencije, koje se tiču evidencije suradnika 1945. - 1955. 

Gradivo fonda je označeno kao rezervatno. Radi utvrđivanja načina korištenja pohranjene dokumentacije dosjea građana, 20. svibnja 1993. donesen je Pravilnik o načinu davanja na uvid dosjea nastalih radom Službe državne sigurnosti koji su čuvaju u Arhivu Hrvatske, na temelju kojega građani mogu ostvariti pravo na uvid u dosje. 

Dio gradiva dosjea Hebrang, izuzet je od korištenja, na temelju odluke Povjerenstva za preuzimanje dosjea iz 1991. Povijest jedinice: Prva skupina gradiva, koja se tiče dosjea Hebrang, pristigla je 1991. godine, po službenoj dužnosti iz Ureda predsjednika RH (akv. 11/1991). Ministarstvo unutarnjih poslova RH predavalo je od 1993. - 2006. više puta gradivo koje se najvećim dijelom ticalo dosjea građana (akv. 18/1993; 25,26,30,31/2001; 1,2,3/2002; 10/2006), te tematske cjeline izrađene u UDBi/SDSu preuzete 1993. (akv. 46,47/1993). 

Otkupljivanje dragocjenih dosjea Udbe

Protuobavještajna agencija predaje dio gradiva dosjea (akv. 9/2006). Od Franje Bošnjaka otkupljena je 2001. knjiga Udbinih suradnika (akv. 14/2001). Godine 2008. otkupljeni su dokumenti vezani uz dosje Andrije Hebranga (akv. 45/2008) te predmet iz skupine tematskih cjelina (akv. 36/2008). Ta je dragocjena arhiva, sjajan izvor za uvide u jednu epohu i jedan režim, srećom očuvana u značajnoj mjeri. 

Kad je “pao” Berlinski zid, tajna policija Njemačke Demokratske Republike (istočna Njemačka) Stasi počela je uništavati svoju dokumentaciju. Ukupno je ručno pokidano 40.000 vreća različitih papira, a sada ih njemačka vlada pokušava rekonstruirati. Svaki dio poderanih papira će skenirati i uz pomoć računalnih programa probat će ih sastaviti... 

Velik broj zahtjeva za pregled Udbinih dosjea koji su u Hrvatskom državnom arhivu, davali su stanovnici Kosova. Prema Propisu o novčanoj naknadi za političke zatvorenike Jugoslavije koji je donijela vlada Kosova, ona iznosi oko 110 kuna po danu. Tu zadovoljštinu, dakako, nastoji iskoristiti široki krug ljudi koji na nju ima pravo.

Dokument je donesen 2012. godine, a samo je Kosovo zaprimilo više od 1500 zahtjeva za novčanu naknadu koju će isplaćivati iz proračuna, a potpomaže ga Europska unija. Za sad su uspjeli pronaći dokumentaciju za 80 posto prijava, a za ostalih 20 posto podataka nema ili su nestali. Takva naknada postoji i u Hrvatskoj i iznosi 54 kuna po danu.