Winston Churchill dobio je Nobelovu nagradu za - književnost. Na našoj političkoj sceni takva opasnost ne prijeti nikome. U retorikama naših političara prevladavaju klišeji, povremeno zamijenjeni frazama, katkad potisnutima općim mjestima.

Predsjednički kandidat Dragan Primorac ovih je dana plasirao promotivni video uradak kojim dominira rečenica: “Hrvatska može i mora bolje”. Uz malo guglanja, radi ispitivanja povijesti sentence, dobivamo masu rezultata. “Hrvatska može bolje”, rekli su na nekoj davnoj presici Socijaldemokrati i Laburisti. Potom je tu gotovo istu frazu ispalila esdepeovka Biljana Gaća: “Hrvatska zaslužuje bolje”. Nakon toga upotrebio ju je Pokret za modernu Hrvatsku, bog te pita tko je to - “Hrvatska zaslužuje bolje”.

Narod.hr, portal simpatične gospođe Markić, piše pak ovako: “Tko ulazi u politiku radi svojih interesa, već je učinio štetu Hrvatskoj i hrvatskomu društvu... Hrvatska zaslužuje bolje i više od ovoga što se trenutno nudi”. Frazu potom dohvaća dr. Ivo Josipović. “Josipović o Karamarku: HDZ i Hrvatska zaslužuju puno bolje”, čitamo u novinama. Potom se u ženskom društvu pojavljuje na protestu koji se zove... ma, pogađate već. Evo naslova: “Josipović i Holy na prosvjedu ‘Hrvatska može bolje’.”

Josipovićeva protivnica na predsjedničkim izborima, Kolinda Grabar Kitarović, poručila je biračima Ive Josipovića: “Zaslužujete bolje!”.

Ovakvih je primjera u hrvatskoj politici bezbroj. Iz ciklusa u ciklus, desni plagiraju lijeve, lijevi prepisuju od desnih, Hrvati prepisuju od Srbijanaca, ovi od Engleza ili Amerikanaca. Dobro, i tamo ima nemaštovitih - frazu “Make America Great Again” Donald Trump pokrao je Ronaldu Reaganu, koji se naspram današnjih republikanaca i neokonzervativaca doimlje kao George Washington. No u Americi je to izuzetak ili tribute prethodnicima - kod nas je pravilo i dokaz lijenosti uma.

Poznat ćete ih, daklem, po jeziku.

Ako hrvatski političar ne može smisliti ništa originalno već na razini rečenice, onda je teško povjerovati da može plasirati nešto svoje na razini politike. Iz ciklusa u ciklus ovdje uočavamo pravilnost. Političari, kao kandidati, obećavaju promijeniti svijet (realističnije je govorio pokojni profesor Vanja Sutlić: “Ako ne možete promijeniti svijet, promijenite birtiju”).

A onda se, kad dođu na vlast, čude: gle, zimi pada snijeg!? To treba očistiti? Krajem zime navale proljetne vode - ha, potrebni su nasipi? Zagreb je pun smeća - gle, trebamo Pripuza. Ljeti opale žege. Možda bi dobro došlo navodnjavanje, Izrael je u pustinji postao izvoznik voća i povrća, a mi ga, u ovoj maloj Kaliforniji, u ovom božjem raju, uvozimo: Pa kako, pobogu? Ne zaslužuje li Hrvatska bolje, ne može li bolje?

Ne. Hegel je jednom davno napisao kako svaki narod ima vladu kakvu zaslužuje. Izuzmemo li diktatorske režime, to je posve istinit sud. Iz ciklusa u ciklus Hrvatska bira istu momčad, podijeljenu u dva tima, kao na vojnoj vježbi, u crvene i plave. Svi fingiraju bitku, glume razlike. Anton Pavlovič nije bio u pravu - puška koja visi na zidu u prvom činu naše drame nikad ne opali u trećem. Posezanje za frazama, izlizanijima od kamena na Stradunu, dokaz su indolencije, nezainteresiranosti i bezidejnosti naše političke klase. Oni koji govore da “Hrvatska može i zaslužuje bolje” dokaz su da naša zemlja niti može niti zaslužuje bolje - dobiva točno prema zaslugama. Sorry, ali tako je.