Nakon više desetljeća suzdržanosti, Vatikan je konačno dao zeleno svjetlo Međugorju, prepoznajući njegov duhovni i pastoralni značaj. No ispod površine ove naizgled čisto duhovne odluke leži mnogo složeniji fenomen – ekonomija koja pulsira u lokalnom ritmu, a čiji su učinci duboko ukorijenjeni u društvenu strukturu BiH.

U društvu gdje bogatstvo jednih postaje prepreka za pristup osnovnim životnim resursima drugih, siromaštvo i socijalna isključenost polako se pretvaraju u novu normalnost. Bosna i Hercegovina, bivša socijalistička republika koja je prije gotovo 30 godina ušla u tranzicijski kaos, danas je žrtva ekonomskog modela koji joj je obećao prosperitet, ali isporučio nešto što se jedva može nazvati kapitalizmom – barem ne u pravom, liberalno-demokratskom obliku. Umjesto slobodnog tržišta, građani su dobili partitokraciju, pljačkašku privatizaciju i korupciju koja postaje sustav sam za sebe i koja u konačnici funkcionira kao neka vrsta postmodernog feudalizma, piše Dalibor Milas, doktor pastoralne teologije i socijalne etike. 

U ovom kontekstu, religija, umjesto da pruži otpor tim sustavima, u slučaju Međugorja postaje element koji šutke podržava ekonomske strukture moći. Ekonomija i religija, unatoč nominalnoj autonomiji, u međugorskom kontekstu ne mogu se odvojiti. Vjerski turizam, koji od 1981. kontinuirano raste, pretvorio je Međugorje u globalnu destinaciju koja ne privlači samo pobožne katolike nego i one koji traže čuda i odgovore na egzistencijalne krize.

No s tim duhovnim potrebama dolaze i vrlo konkretni, materijalni zahtjevi. Hodočasnici ne traže samo duhovnu obnovu nego i smještaj, hranu, suvenire – a sve to utječe na ekonomiju. No ono što je počelo kao duhovno utočište ubrzo je postalo epicentar ekonomske eksploatacije.

Od skromnih početaka 1981., kad je Međugorje bilo malo selo bez ikakvih smještajnih kapaciteta s izraženom dobrodošlicom, mjesto je ubrzo postalo žarište ekspanzivne urbanizacije. Godine 1983. počinje masovna izgradnja smještajnih objekata, no bez adekvatne infrastrukture. Nedostatak kanalizacije i druge osnovne komunalne infrastrukture postaje ozbiljan problem ne samo za turiste nego i za ekološku održivost regije. Danas, 43 godine kasnije, Međugorje je domaćin milijunima posjetitelja, no gradnja nastavlja cvjetati izvan zakonskih okvira. Prema nekim procjenama, 57% svih objekata izgrađeno je bez potrebnih dozvola. U međuvremenu, vjerski turizam je postao ključni element regionalne ekonomije, ali s ogromnim udjelom u sivoj zoni. Razvoj Međugorja postao je priča o improvizaciji, u kojoj su interesi privatnoga kapitala, lokalne vlasti i Crkve često u konfliktu, ali istodobno usklađeni kad je riječ o profitu.
Mjesto koje je počelo kao skromno duhovno utočište sad je simbol kapitalizma u njegovoj najčišćoj formi, gdje se i duhovnost mora pokoriti zakonima tržišta. Otvoreno je pitanje može li jedan takav sustav iznjedriti duhovnu obnovu ili će ostati tek još jedan zaboravljeni kutak u povijesti kapitalističkih pothvata.