Pravo ljeto u Hercegovini, u pozadini su se čuli cvrčci, neki od okupljenih podno povećeg križa od sunca su se štitili suncobranom, a sa zvučnika dopiralo je: "... zdravo Marijo milosti puna..." Vjernici su za njim ponavljali u monotonom mantričnom stilu i sve bi bilo u savršenom redu da glas koji je dopirao bez ikakve sumnje nije pripadao trenutno najnepopularnijem bjeguncu pred pravosuđem Republike Hrvatske Zdravkom Mamićem.

"Maminjo" je s trona najnepopularnijeg bjegunca iz Hrvatske svrgnuti uspio čak i "Gazdu", Ivicu Todorića, nakon bijega u Bosnu i Hercegovinu kako bi izbjegao nepravomoćnu presudu od šest i pol godina zatvora po slovu optužnice po kojoj su on i još trojica optuženih kao članovi organizirane skupine iz GNK Dinama izvukli 116 milijuna kuna na transferima nogometaša u inozemstvo. Plus ona sitnica od 12 milijuna neplaćenih davanja državi na ime poreza i sličnog.

Šest i pol godina nepravomoćno značilo je da bi Zdravko Mamić pravomoćnu presudu, kakva god ona bila, morao čekati u istražnom zatvoru, a kako je na vrijeme zbrisao u Međugorje, on je danas bjegunac pred zakonom. To što Zdravko Mamić u tome ne vidi nikakav problem po svoj obraz, sve je samo ne vijest.

U domenu egzotičnog, doduše, već spada to što se iz vatikanski nepriznatog i spornog marijanskog svetišta javio pun dojmova o svom novoprobuđenom duhovnom iskustvu predanosti vjeri, Bogu i svemu ostalom.

Bjegunac Zdravko Mamić je siguran - u BiH tko ima novca ni ne mora u zatvor

Ono što bode u oči mjesec dana nakon objave nepravomoćne presude po čemu bi Mamić morao u zatvor čekati daljnju sudbinu, jest to da je oko sebe u susjednoj državi uspio okupiti vjerničku de facto sljedbu koja je nekakvim logičnim slijedom uspjela doći do toga da čovjek kojega se tereti za kriminal od više od 100 milijuna kuna, što je tek jedan od pravosudnih postupaka oko njega, izabrala da im vodi molitvu.

Snimka s portala Dalmacija danas koja traje samo nekoliko sekundi otkriva mnoštvo detalja o patologiji dijela društva koje se gravitacijski vrti oko Mamića, a postavlja i svu silu pitanja. Uopće to što se u Međugorju toga dana vjernicima umjesto Gospe na razglasu i preko zvučnika ukazao Mamić kako moli krunicu, znači da nije mogla biti riječ o nečijoj šašavoj ideji na koju su u datom trenutku okupljeni vjernici nasjeli po inerciji.

Netko je morao osigurati pojačala, mikrofon, zvučnike, morao je sve to tamo dovući, u krajnjoj liniji morao je osigurati izvor električne energije za svu tu aparaturu. Nadalje, unatoč ne baš najboljoj vizualnoj kvaliteti snimke, među okupljenima se mogu primijetiti i pripadnici klera, primjerice, u prvom redu u odnosu na mobitel s kojega je snimano, vidi se korpulentniji gospodin odjeven ili u kostim ili u svoju službenu franjevačku odoru.

A i inače, okupljeni vjernici koji se vide uglavnom odaju dojam sasvim pristojnog, običnog svijeta kakav se ne bi moglo niti zamisliti da su skloni druženjima s makar i nepravomoćno osuđenima za megamilijunski organizirani kriminal. Mamić stariji u srijedu je, inače, bio glavnom temom i pravosudnih tijela u BiH.

Državno odvjetništvo BiH tog je dana Sudu BiH proslijedilo svoje mišljenje o zahtjevu hrvatskog pravosuđa da ga se izruči svojoj hrvatskoj domovini i, prema tom mišljenju, Mamića BiH ne bi trebala izručiti Hrvatskoj zato što donedavni gospodar nogometa u Hrvatskoj, pa i šire, a navodno i ne samo nogometa, ima i hrvatsko i BH državljanstvo. Hoće li Sud BiH na kraju zaključiti da ne može izručiti svog državljanina, po istoj formuli po kojoj je u toj zemlji utočište svojedobno pronašao i Miroslav Kutle, tek će se vidjeti.

Za Kutlu se u ona doba nije čulo da je pronašao Boga. Svakako se nije reklamirao u javnim molitvama u Međugorju, za razliku od Zdravka Mamića. A onda se postavlja pitanje, uz svo poštovanje magičnoj privlačnosti vjernika u Međugorje, o kakvom je fenomenu riječ da pravosudno, zakonski kako god to nazvali problematični ljudi upravo tamo tako često doživljavaju svoju renesansu popularnosti u javnosti?

Soli na rep Mamić se slučajno sjetio čekati presudu u Međugorju

I zašto se ne prvi put događa da se oko osuđenih za neka od najgorih kaznenih djela, pravomoćno ili nepravomoćno, baš određeni dio zajednice vjernika i katoličkog klera u Hrvata okuplja u tolikom broju? Je li problem u relativiziranju pojedinih zapovijedi od onih 10 koje se naprosto po nikakvoj vjeri ili filozofskom učenju ne može i ne smije relativizirati ili o nečemu drugom?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Prethodno je poput mesije dočekan i Dario Kordić, čovjek koji je na demokratskom Zapadu odrobijao nimalo kratku zatvorsku kaznu kao odgovoran za ratni zločin ubijanja civila u Ahmićima. Od 16. travnja 1993. tom je čovjeku na duši 116 ljudi, od beba do penzića, naprosto zato što su se ovi izjašnjavali kao Bošnjaci i muslimani. Što će se događati s Kordićem bilo je jasno već onog trenutka kad se 2014. na aerodromu Pleso u Zagrebu pokazao po izlasku iz carinske kontrole nakon što je doputovao sa služenja zatvorske kazne za ratne zločine.

Zločinac, ne heroj Četvrt stoljeća od pokolja u Ahmićima - Kordić se ne kaje

U mnoštvu od 100 ili 200 ljudi koji su ga dočekali bilo je i nekoliko biskupa svjetonazorski krajnje konzervativne, a politički ekstremno desne orijentacije, ljudi koji bi po Zapadu, od Njemačke do Skandinavije, pa i južnije, već godinama imali za sobom svu silu pravosudnih problema zbog svojih revizionističkih javnih izjava o Drugom svjetskom ratu.

Na Plesu je Kordić prije četiri godine zahvaljivao Bogu, Gospi, Naciji, Domovini, a narednih godina o njemu se pisalo kao o "generalu Dariu Kordiću na Brdu Ukazanja sa suprugom i prijateljima", o svjedočanstvu kako je "u zatvoru pronašao Boga", o "oprostu onima koji su nas izdali"... Najnoviji cirkus vezan oko ratnog zločinca osuđenog zbog masovnog pokolja civila možda je i najveći do sada.

U travnju je Kordić, kao "simbol uspona i posrnuća hrvatskog naroda", hrvatskom narodu poslao poruku, i to, Bože nam prosti, u stilu propovijedi ili čak i poslanice. "Najpogubniji su grijesi korupcije, nepotizma i zapošljavanja samo podobnih u javnim poduzećima s hrvatskim hercegbosanskim predznakom. Grijesi su to koji vapiju do Neba", pisao je između ostalog Kordić.

Nije tu više riječ samo o civilizacijski i kršćanski katastrofalnom reklamiranju čovjeka osuđenog za pokolj 116 civila, često baš u Međugorju, što je nakaradno bez obzira  na to koliko je to marijansko svetište sporno u smislu autentičnosti ukazanja majke Sina Božjeg. Nije riječ niti samo o pukoj devijaciji etnokršćanstva do takve razine krvi i tla da se u takvom doživljaju stvarnosti duhovnim pastirom može postati unatoč ili baš zbog etničkih pokolja u ratu.

Zamislimo na trenutak da u tom Kordićevom duhovno novoprobuđenom imidžu ne postoji niti onaj moment u kojem se kod tog čovjeka ozbiljno može posumnjati u mesijanski kompleks u kliničkom smislu.

Unatoč svemu tome i uvažavajući činjenicu da čak niti organizirani kriminal vrijedan više od 100 milijuna kuna, kad bi se uspoređivalo, nije niti do gležnjeva ratnim masakrima nad civilima, neke stvari u Međugorju više se niti ne pokušavaju sakriti. 

Jasniji je nego ikada međugorski sindrom beatificiranja novovijekih krupnih kriminalaca, pri čemu su najviše rangirani obožavatelji savršeno kadri neobazirati se na totalni logički sukob sa samim sobom. Primjerice na logički kratki spoj o raskolu između teorije i prakse 10 zapovijedi Božjih, pri čemu bi se na Mamića imalo odnositi ono nepravomoćno "ne ukradi", a na Kordića ono pravomoćno i odsluženo "ne ubij".

Unatoč najtvrđem kršćanskom tabuu, Kordić se četvrt stoljeća poslije pojavljuje kao duhovna i pravednička ikona koja drži propovijedi; lako za to što je laik, nego usprkos tome što ga povijest od onog dana 1993. pa do kraja civilizacije pamti kao kompromitiranog u svjetskim razmjerima po jednoj od najgorih osnova. Pa ako tako beatificirani Kordić može propovijedati o "korupciji" i sličnim "grijesima koji vapiju do Neba", zašto onda podno onog istog brda na kojem se onomad ukazao Kordić, Mamić danas ne bi barem vodio molitvenu zajednicu?

Ispao naivan Praljak: U Haagu je štitio Tutu i time zakopao sebe

Kod Kordića je jasno o čemu je riječ; o tako patološkoj verziji etnokatoličanstva da je po logici krvi i tla on doista vrijedan štovanja, koliko god u suštini kršćanskog i katoličkog učenja bio vrijedan najgoreg prijezira, i to ne samo zbog 10 zapovijedi i "onoga što biste da drugi učine vama", nego i zbog univerzalne suštine Kristovog učenja, namijenjenog svim ljudima svijeta. A o čemu je riječ u slučaju Zdravka Mamića?

Riječ je o istoj pojavi, o sindromu zatvaranja jednog uskog kruga ljudi iz jednog etniciteta, slučajno Hrvata, na uskom području, iz uske svjetonazorske i vjerske interpretacije svijeta, Neba i društva, dozlaboga ekstremističke i posljedično totalno suprotstavljene univerzalističkom kršćanskom duhu. Baš zato ovdje i jest riječ o "najvećim Hrvatima", bilo da se oni nalaze u Hercegovini ili u Zagrebu, baš i jedino na ovaj način ovdje i može biti riječ o "najvećim vjernicima katolicima", bilo da živog Boga traže u Međugorju ili na Trgu bana Jelačića.

S Kordićem kao propovjednikom i širiteljem "Riječi" Kordićem, te s Mamićem kao voditeljem molitvene zajednice u nepriznatom marijanskom svetištu, svjedočimo ekstremno oportunističkom PR-u s iste razine na kojoj su mogući američki propovjednici multimilijunaši. Kao i tamo, i ovdje je sadržaj toliko redikuliziran kontekstom da može predstavljati samo duboku uvredu vjernicima na čiju se religiju takvi tipovi pozivaju.

Problem je, međutim, što dovoljno priprosti, očajni ili zbunjeni na takve pojave lako nasjedaju. Koliko takve stvari mogu biti opasne i izvan ekstremističkih krugova, povijest nas učini sa svim onim tragičnim epizodama bogoštovanja samozvanih nacionalnih i vjerskih mesija.