Potrošnja političkih opcija i osoba poprilično se ubrzala u hrvatskim izbornim ciklusima. Na parlamentarnim izborima 2015. iznenađenje se zvalo Most. Već 2016. (na prijevremenim parlamentarnim izborima) svoju šansu koristi Živi zid. Na lokalnim izborima 2017. hit su razni nezavisni. Europarlamentarne izbore 2019. obilježava enigma Kolakušić. 

A na tek završenim predsjedničkim izborima zamalo je uspio Miroslav Škoro. Naravno, sve su to pokušaji trećih putova naspram dviju konstanti hrvatske politike - HDZ-a i SDP-a. I svi su, osim nepoznanice što će biti s političkom sudbinom Miroslava Škore, završili svoje putanje, nestali u irelevantnosti ili se zadržali u trajanju koje više ne jamči povratak u točku svojeg početnog uzleta. Da nam ne bi bilo dosadno bez politike, ušli smo u godinu izborne kulminacije u kojoj će se odigrati “majka svih bitaka” (barem kad je o hrvatskoj politici riječ) - parlamentarni izbori. 

Kao što smo, nakon desetljeća nedodirljivosti Tuđmanova HDZ-a, 2000. ušli u dvadesetogodišnju eru “duopola”, tako bismo se nakon izbora 2020. mogli naći na nekom novom neistraženom političkom kontinentu i u nekom sad nepredvidivom razdoblju. Ubrzanje potrošnje trećih opcija i njihov startni anketni reset (svi osim SDP-a i HDZ-a su od praga naniže!) na početku 2020. godine mogla bi biti samo najava političke bure koja će slijediti u ostatku godine, jer treće opcije nisu trošile i ne troše samo sebe, nego pogađaju statiku i dviju naoko vječnih stranaka. 

Kojoj od njih prijeti veća opasnost od urušavanja? Kako bi se gubitak sljedećih parlamentarnih izbora mogao odraziti na jednu, a kako na drugu? A (najmanje) jedna - logično - mora izgubiti! Ili obje zajedno završiti u velikoj koaliciji. Kakvi su scenariji mogući i u kojem slučaju?

HDZ je u problemu, kako god ih okreneš nije im baš dobro

HDZ u ključnu izbornu godinu ulazi gubitkom izbora svoje predsjedničke kandidatkinje, gubitkom izbora koji mu uopće nisu trebali i gubitkom funkcije koja im je bila više balast nego poluga. No gubitak je gubitak pa stvara negativan teret koji sad treba nositi do parlamentarnih izbora. Već prva ovogodišnja anketa najavljuje moguće trčanje “uzbrdo” s pogledom u potiljak ključnom političkom protivniku, što se Andreju Plenkoviću još nije dogodilo od pobjede na prijevremenim izborima 2016. godine. 

S teretom kiksa na europarlamentarnim i gubitka na predsjedničkim izborima, Plenković ulazi u riskantne unutarstranačke izbore. Na tim izborima jedino HDZ nije trebao biti gubitnik, ma koja struja pobijedila i dalje ga vodila. No sad to više nije tako. Sad se otvaraju i sasvim izgledne varijante za scenarije (više njih!) prema kojima, ma tko pobijedio, HDZ može završiti kao gubitnik. Gubitnik parlamentarnih izbora na kraju godine.

Čak ni premoćna unutarstranačka pobjeda Plenkovića s čvrstom polugom Vlade u rukama više ne mora jamčiti parlamentarni izborni dobitak. Jer u slučaju baš takve pobjede moguć je scenarij snažnijeg homogeniziranja na desnom krilu oko Miroslava Škore. Dapače, to bi za takvo homogeniziranje bilo pogonsko gorivo dovoljno zapaljivo da bi moglo zahvatiti i dio samog HDZ-a. I dio tradicionalnijih HDZ-ovih birača. Dovoljan dio da HDZ više nema kapacitet za pobjedu. 

A možda ni za koalicijski potencijal koji bi mu tu pobjedu vratio postizbornom kombinatorikom dok je na njegovu čelu Plenković. Naivno je misliti da bi nekakvo snažno desno okupljanje s osvojenih 15-20 zastupnika trčalo u naručje takvom HDZ-u s njegovih 45-50 zastupnika. Pa da sa zajedničkih maksimalnih 70 moraju u svoju suverenističku većinu kooptirati manjinske zastupnike SDSS-a.

Takav desno-centristički HDZ, s nekakvih maksimalnih 25% rejtinga, kako sad stvari stoje, mogao bi u koaliciju jedino s lijevo-centrističkim SDP-om, koji ni sam, a ni sa svim svojim partnerima, ne bi uhvatio više od 50 do 55 mandata. HDZ Andreja Plenkovića, prema sadašnjem rosteru političkih igrača i na terenu i na klupi, uz dodatno vlastito unutarstranačko “desno pucanje”, nema izgledni tim za buduće pobjede. 

Pogotovo ako do kraja tekuće Vladine utakmice mora u igri držati igrača preko kojega mu padaju svi golovi i idu ključne šanse protivnika, igrača Milana Bandića s brojem 365 na leđima. A da taj igrač više nije ni za klupu za rezerve sve izravnije govore i neki Plenkovićevi ministri i eurozastupnici. 

No taj se problem više ne može sanirati jednostavnom zamjenom “starog” igrača “mlađim”, jer da se to i učini, pa čak i da svi njegovi “žetončići” nastave servisirati vladajuću većinu, problem će eskalirati i s njegovim “crvenim kartonom” i isključenjem za sljedeću utakmicu. Jer takav “crveni karton”, prema istim kriterijima, trebat će provoditi i u vlastitim redovima. 

A HDZ-ovih igrača s grubim političkim faulima u sadašnjoj saborskoj garnituri i terenskoj lokalnoj postavi ima previše.

I tu dolazimo do Davora Ive Stiera koji u unutarstranačku utakmicu ide s taktikom antiklijentelizma. Na koliki se postotak stranačke baze tu uopće može računati? Koliko bi zastupnika, župana i gradonačelnika uopće prošlo visinske pripreme koje bi nametnuo takav trener Stier? Bi li u travnju uopće više imao ikakvu ekipu za vladajuću većinu ili bi raspisao trenutačne parlamentarne izbore pod izgovorom da nema dovoljno zastupnika ni za relativnu, a kamoli natpolovičnu koalicijsku većinu? 

Takav provedbeni (a ne tek deklaratorni) antiklijentelistički HDZ Davora Ive Stiera imao bi kapacitet zajedništva s “projektom Škoro”, pa tu opasnosti od napada s “desnog krila” više ne bi bilo. Samo je pitanje koliko bi u takvom scenariju ostalo od HDZ-a i bi li to što je ostalo bilo dovoljno za postizbornu većinu s onim udruženim oko “projekta Škoro”. Takav HDZ, pojačan takvim “desnim krilom”, morao bi do parlamentarne većine bez manjinskih zastupnika i bez previše slobodnih “igrača” za poslijeizborni prijelazni rok.

Ostaje za HDZ treći unutarstranački scenarij. To je “desno skretanje” bez proljetnog pospremanja u saborskoj svlačionici. Recimo da takav scenarij ponudi Miro Kovač. Nešto najbliže Karamarkovu HDZ-u s domoljubnom koalicijom kao vanjskim omotačem. U tom bi se slučaju HDZ solidno homogenizirao (otpali bi vjerojatno tek pojedinci koje takav HDZ više ne želi, jer su ga previše riskantno vodili “ulijevo” - prema procjeni onih koji izriču sankcije, a ne onih koji ih dobivaju), ali je upitno bi li zadovoljio baš sve ukuse koji se sad miješaju u “projektu Škoro”. Takav HDZ ne samo da ne bi mogao do većine s manjinskim “igračima”, nego bi ih poslao suprotnoj strani na terenu. I teško da bi ikoga novog namamio u postizbornom “mini prijelaznom roku”.

Iz svega što se sad vidi kroz ključanicu HDZ-ove svlačionice, čini nam se da scenarij “sve glave na kup” radi pobjede nad vanjskim protivnikom u HDZ-u više nije moguć. Ulozi međusobnih podjela i viđenja stranačke budućnosti, komuniciranih i prema vanjskoj javnosti, preveliki su za resetiranje “mira u kući”. A posebno stoga što je “izvan kuće” prevelik i prezainteresiran vanjski faktor (“projekt Škoro”), koji na budućnost HDZ-a kao stranke koja je u stanju doći do parlamentarne većine može i želi utjecati sad potpuno otvoreno, a ne više tek kao naknadno vidljivi “crni labud”.

TREĆI CENTAR. što bi to bilo i kako je ‘umro’ Bandić 

Prva ovogodišnja anketa potpuno je propuhala “treće” opcije pa se padom rejtinga (!) na treće mjesto popeo - Most. Ispada da smo tekst posvećen HDZ-u i SDP-u potpuno fulali, jer ako nema ozbiljnijeg “trećeg igrača”, onda će dvije vodeće ekipe ionako sve podijeliti, pa će većinu lako dobiti onaj tko dobije mandat više. No to je sigurno koliko i oklada da će ovogodišnje Europsko rukometno prvenstvo osvojiti Francuska. 

Baš zato što su nakon europarlamentarnih i predsjedničkih izbora privremeno implodirale sve treće opcije, nije zgoreg na pučinu usmjeriti dalekozor i tražiti smjer iz kojeg nas može zapljusnuti tsunami. Ili više njih.

BM365 se tijekom predsjedničkih izbora resetirao na BM000. Ni prije nije na izvanzagrebačkim izborima dosezao više od 1 do 2 koalicijska mandata (a onda skupljao postizborne “žetončiće”), pa neće ni sad. 

Štoviše, s utjecajem Milana Bandića na parlamentarnu scenu završili smo u smjeru “miraza” pa je sad ostao još samo utjecaj nekontrolirane štete. Njegov parlamentarni utjecaj već je prošlost, samo je pitanje koliko će ga brzo HDZ poslati u zaborav. A htjeli bi, sad kad su izračunali sinergiju predsjedničke potpore, da mogu - još jučer. Bez torte.

Karlo Ressler Od malog kraljevića do podlaca: Zabio je Plenkiju nož u leđa

HNS višestruko više ne postoji. Njega ni u kojoj kombinaciji ne želi SDP, a još manje mali SDP-ovi partneri (što manji, to ga više ne žele!). Njega ne želi više ni HDZ u barem dva od tri gornja scenarija. I na sjeveru je pitanje koliko ga žele otkad tamo nema Matije Posavca u HNS-u.

HSLS je primjer kako se ništa u politici ne može resetirati, u što ne vjeruju birači, ma koliko vjerovali članovi s ugrađenim sentimentom. Da bi neka vrijednost ostala vrijednost barem u sjećanju, nekad treba hrabrosti pritisnuti “off” na vrijeme. Taj dragovoljan prijelaz iz životarenja u udžbenike netko je u ime HSLS-a trebao učiniti davno. 

Nikakvo centrističko okupljanje oko kratice kojoj ni stare generacije više ne znaju puno ime, a nove ne znaju ni za kraticu, nije moguće. Brend Darija Hrebaka, gradonačelnika Bjelovara (“a-ha, to je onaj koji provodi brutalnu transparentnost”), vrijedi to više koliko manje bude vezano uz brend Darija Hrebaka, predsjednika HSLS-a (“je l’ to ono..., a što je to zapravo?”).

Centar je u hrvatskoj politici u ovom trenutku toliko puta profulan koliko ni prošle godine nije bilo “u ništa” na sinjskoj Alki. Ali baš ta potpuna trenutačna pustoš na centru zvoni na pitanje je li to mrtvi kapital koji će iznenada oživjeti?

TREĆI ULIJEVO, je li to jedan ili dva bloka

SDP je stoga u jednom zanimljivom problemu. Koliko od onih 13 stranaka koje su dale potporu pobjedničkoj kampanji Zorana Milanovića čini optimalnu sinergiju za parlamentarne izbore. I koje su to? HSS, HSU... Što sa svima drugima? U novu Amsterdamsku koaliciju (pri čemu bi se trebao uzeti neki drugi grad u naziv, jer ni stari nije donio sinergiju nigdje osim u Istri)? 

Burno u HDZ-u Kolinda želi osvetu: Vaso će je podržati u ratu protiv Plenkija?

Hoće li sve to što ostane sa strane kad SDP probere ono što želi, onda s Pametnim, Startom, Možemo..., u jedan jedinstveni blok lijevo od SDP-a ili ćemo ih imati dva: stari i novi? Čini mi se da je sve ono što preostane od SDP-a, a bilo je uz Milanovića, kao i ono što nije bilo uz Milanovića, još u raspršenom stanju iz kojega se ne vidi formiranje političkog čvrstog planeta. Još je to više prašina nego tlo na kojemu se može nešto graditi.

I tu je sad fenomen Juričan. Fenomen koji izvrsno razgrađuje politički mainstream, ali baš zato ne može ni stvarati vlastitu političku grudu snijega. Jer Darija Juričana kao “zabranjenog” Milana Bandića nije moguće pretvoriti u posudu za nekakvo stranačko članstvo. Jer bi već prvi “član” mogao unijeti u taj fenomen neki grijeh iz svoje prošlosti koji bi Juričana učinio Bandićem kakvog već imamo. 

“Korupcija” kao temelj kampanje nemoguća je u slučaju da prvi “član” Juričanove stranke/platforme zaista ima dokaz koruptivnosti. Juričanova politička agenda traži svece koji teže “korumpiranosti”, a ne korumpirani politički polusvijet koji teži svetosti. Zapravo je nejasno može li na Juričanovoj potencijalnoj parlamentarnoj listi biti itko doli Juričan sam, a da se fenomen ne razvodni i nestane u istom trenutku!?

Juričan je manje moguć kao tim i od samog Mislava Kolakušića, koji je dokazao da je i za njegove političke performanse tim bio nezamisliva opcija. I povukao se, a da nikome osim samome sebi nije ni dopustio da išta pokuša graditi na rejtingu koji je kreiran s porukom parlamentarnih izbora kao ključnih, a svih drugih samo kao predigrom. 

A za parlamentarne izbore trebaš startnih 140 individua s imenom i prezimenom. A Mislav Kolakušić taj politički identitet nije dopustio ni jednoj jedinoj osobi pored samoga sebe. I onda se povukao u Europski parlament bez borbe za promjene u Hrvatskoj koja za njega još nije sazrela. I tako svojim povlačenjem prepustio Mostu treće mjesto na anketnom tržištu.

TREĆI NADESNO, koliko može Škoro  

I tako smo došli do “projekta Škoro”, čiji je potencijal bitno ovisan o unutarstranačkim scenarijima u HDZ-u. I tu se zasad skriva potencijal najvećeg tsunamija koji može uzdrmati i HDZ, ali i zapljusnuti Hrvatsku. Desna scena (izvan HDZ-a) manje je sad raspršena od lijeve (izvan SDP-a). Ima i točku okupljanja (Škoro), dok lijeva ima samo točku (Juričan). 

No kad bi lijeva scena urodila dodatnim mandatima, a SDP ostao ovakav kakav je, ti bi se mandati mogli zbrojiti s SDP-ovima. S druge strane, ostane li HDZ takav kakav je sad, a desna scena pobere na desetke mandata, oni ne samo da neće biti zbrojivi s HDZ-ovim, nego će im biti ključni protivnici. Ili da se izrazim terminološkim kombinatorikama usporedivim s neuspješnim zbližavanjima predsjedničkog drugog kruga, oni mu neće biti su-zastupnici, nego suza-stupnici (bit će suza, makar iz inata)!

Daleko od toga da je okupljanje oko Škore jednostavan proces. Uzmimo samo jedan delikatan primjer. Onog trenutka kad “projekt Škoro” odluči postojati kao parlamentarna opcija, trebat će krenuti u kampanju s koalicijskim ili nekim hibridnim imenom. I tad će nestati s anketnog radara i Most i Hrvatski suverenisti kao mjerne jedinice. 

Utopit će se u nešto zajedničko i jedinstveno mjerljivo. A što ako se nakon toga dogode promjene u HDZ-u koje taj projekt (barem za neke, pa i samog Škoru) čine suvišnim? Što će tad biti s pojedinačnim rejtingom onih opcija koje ni s kakvim HDZ-om ne mogu biti zadovoljavajuće nagrađene izglednim mjestima za Sabor pa se vrate u svoju staru samostalnost? A ona tad bude daleko od praga koji je prije ulaska u “projekt” bio tako parlamentarno potentan.

Previše je pitanja...

SDP, rejting iz snova kao neki vic 

SDP kreće u 2020. godinu rejtingom iz snova. Prije samo pola godine to ne bi prošlo ni kao osrednji vic. Zato treba biti i pomalo oprezan. A da to i nije neki vic? Naravno, SDP i Davor Bernardić imaju pravo na pokušaj. I to će im biti jedini “metak u cijevi”. Ne pogodi li Davor Bernardić cilj koji se zove parlamentarna pobjeda (ma s koliko okolnih partnera - nebitno!), pokušaj će ostati samo pokušaj. A onda će SDP natrag u spiralu samoranjavanja.

SDP-u je problem kako od relativne većine doći do apsolutne, natpolovične. On možda i može širiti svoj koalicijski potencijal (pa ćemo imati situaciju “nije do nas”), ali je pitanje hoće li na ostatku političkog terena biti ikoga kompatibilnoga SDP-ovoj većini. Naime, ako se Plenkovićev HDZ pozicionira centristički, a homogenizirani suverenisti dignu na 20-ak i više mandata, pa s HDZ-om zauzmu i malo više od pola terena, s kim će SDP (i cijela “13-stranačka koalicija”) do većine? Sa Suverenistima? Ili ipak s nereformiranim HDZ-om? 

SDP-u nije dosad ni bila problem vlastita koalicijska otvorenost, nego pitanje ima li izvan onoga što su već prijeizborno koalicijski okupili išta s čim i a kim se još može koalirati? Velika koalicija dosad nije bila opcija, jer nije bilo velike nužde da se u nju ide. A što ako se 2020. otvore samo dvije mogućnosti - velika koalicija (pa makar i kao prikrivena verzija kroz “manjinsku vladu”) ili novi izbori? 

A novi izbori završe s još većom mogućom podjelom mandata za nemoguće koalicije (nešto poput nedavnih španjolskih scenarija) - hoće li se mantra “nećemo nikad u veliku koaliciju” pretvoriti u “žrtvu za stabilnost države”?