Ako mu je nedostajalo pažnje i ljubavi, predsjednik Republike ih sad ima za izvoz. Istraživanja javnog mišljenja pokazuju kako popularnost Zorana Milanovića raste paralelno s povjerenjem građana, dok su reakcije internetlija na njegove istupe uglavnom na rubu divljenja. Kao šef države, Milanović ima oko tri i pol ovlasti pa je koristeći jednu - pravo predlaganja predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda - ušao u sukob s HDZ-ovom saborskom većinom, predsjednikom Vlade Andrejem Plenkovićem, međunarodnim majstorom spletkarenja Vladimirom Šeksom, zastupnikom Miloradom Pupovcem... Zapravo, dok piše ili govori, a jedno od to dvoje radi neprekidno, Milanović se nije posvađao samo sa samim sobom. Suštinski, predsjednik je u pravu: hrvatsko je pravosuđe neovisno točno koliko je snijeg plav i takvo je najprije zbog HDZ-ove mreže isprepletene od najviših sudskih institucija pa sve do najmanjeg općinskog suda, onoga u kojem je najsloženiji proces vezan za pomicanje ograde kokošinjca. Zlata Đurđević, koju Milanović želi vidjeti na mjestu Đure Sesse, sadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda i favorita vladajuće stranke, sve i ako bude izabrana, ne može ni brzo ni lako promijeniti sustav, ali ga može dovoljno protresti i odmaknuti od politike kojoj služi kao istureno odjeljenje. Svjestan da mu je kandidatkinja bez nekih šansi - sve i da ih je imala, nestale su u konfliktu između Milanovića i Plenkovića - predsjednik je storiju o njoj proširio koliko god je mogao pa je ova ugledna pravnica sad sporedna rola u priči u kojoj je trebala biti glavna.

Kad se iz Milanovićevih istupa izbace sitni tračevi, osobne uvrede i pokušaji lošeg humora, dolazimo do onoga zbog čega ćudljiva javnost trenutačno podržava predsjednika koji se pokazuje i kao idealan čitatelj, onaj za kojeg ozbiljni autori pišu iako u njegovo postojanje vjeruju koliko i u kravu s krilima. Ništa to, da ne bude kakve zabune, lošega ne govori o predsjedniku, sasvim suprotno, ali o famoznoj javnosti govori štošta. Tko god je htio, imao je i kad i odakle saznati sve što sad Milanović adresira na svoje suparnike. 
 

Nije, drukčije rečeno, predsjednik sam, koristeći se različitim investigativnim metodama, otkrio da na većini hrvatskih sudova i kod značajnog broja sudaca više vrijedi ono što Šeks kaže od onoga što ovdašnji zakoni propisuju. Nije, zatim, nikakva tajna da najteže optužnice padaju sukladno bliskosti optuženog s vladajućom strankom, kao što nije novost da su izmišljane proceduralne pogreške kako bi na čistom zraku bili i ratni i mirnodopski zločinci. O svemu tome su, naime, pisale hrvatske novine - ne sve i ne od prvog sata neovisnosti, ali to sad nije najvažnije - kao što su pisale o političkoj eliti kod koje principi traju do prvog interesa ili diplomaciji u kojoj je za uspješnu karijeru poželjno biti sposoban, ali je neophodno biti podoban. Ustašluci i udbašluci, nesrazmjer primanja i imetka dužnosnika, tumačenje Ustava slobodnim stilom, epska pljačka javnih dobara i kapilarna korupcija, izmišljanje problema kako se stvarni ne bi rješavali, pa tako redom, nisu bile povremene, nego redovne, uobičajene teme u svim onim medijima čiji se sadržaj ne uređuje na Trgu žrtava fašizma, nego na adresama navedenim u impresumima. Sve, dakle, o čemu Milanović govori prije nego što mu se misli otmu kontroli pisalo je u novinama od prije nekoliko dana, godina i desetljeća, ali uzalud: HDZ je izbore u Hrvatskoj gubio samo u izvanrednim okolnostima kojih i nije bilo puno. Jednom je morao umrijeti Franjo Tuđman, drugi put je Ivo Sanader sam sebe smijenio, dok je treći... E, treći put ne postoji. 

Ovdje je, čisto da se prisjetimo, HDZ formirao saborsku većinu čak i dok joj je predsjednik bio Tomislav Karamarko! Istina, on nije bio premijer - na sadašnjoj Plenkovićevoj stolici sjedio je karikaturalni Tihomir Orešković - ali mu oponenti svakako nisu mogli ništa, sve dok ga vlastita stranka nije odlučila srušiti. Među tim oponentima je, što vrijedi ponoviti, bio i Zoran Milanović, kao što je bio još nešto: prvi ministar u Vladi koja se pravosuđem uglavnom nije bavila, ali zato jest svime što sa socijaldemokratskom agendom ima veze koliko i s ribljim fondom rijeke Ganges.

Predsjednička popularnost i povjerenje koje Milanović uživa posljedica su njegove opće informiranosti, ali i slabog demokratskog kapaciteta društva koje, očigledno, više vjeruje političkom autoritetu, nego izvorima bez službenog vozača, tjelohranitelja i uredskog pročelnika. Zajednica u kojoj se novinare i novinarke zbog njihova rada naziva pogrdno, da bi se nešto kasnije euforično klicalo državnom dužnosniku dok prepričava informacije koje su prikupili i objavili isti ti novinari i novinarke, krasan je repromaterijal za, i to u boljem slučaju, autokraciju u kojoj je prihvaćanje istine proporcionalno akumuliranoj političkoj moći onoga tko je izgovara.

Nije to uvijek, ali najčešće jest loše. U politici su, naime, dojmovi puno važniji od činjenica pa istina nije sve ono što je točno, nego samo ono što je korisno. S druge strane, u ozbiljnim, profesionalnim medijima zna se da ne postoji mjerna jedinica za poželjnu količinu istine, kao što ne postoji pogodan trenutak za njezino iznošenje jer je takav svaki. Bez obzira na to je li društvo u ratu, miru, predizbornoj kampanji ili, eto, procesu izbora čelne osobe Vrhovnog suda.