Tog 26. ožujka pisala se povijest. Nešto malo prije podne strpali su je u crni kombi, onaj isti kojim su iz zatvora u Scheveningenu koji sat ranije na Haški sud dovezli Radovana Karadžića na izricanje kazne od 40 godina zatvora za genocid u Srebrenici. Uz tu razliku što su nju odvezli u suprotnom smjeru, s Haškog suda u pravcu Scheveningena, na izdržavanje sedmodnevne kazne zatvora. Zločin Florence Hartmann, bivše glasnogovornice tog istog suda i bivše savjetnice tužiteljice Carle Del Ponte, bio je to što je prije devet godina objavila imena sudaca koji su na zahtjev Srbije proglasili tajnima ratne dokumente iz Beograda koji su se koristili na suđenju Slobodanu Miloševiću. To je objavila kao novinarka, a dokumenti su upućivali na direktnu umiješanost državnog vrha Srbije iz 1995. u genocid u Srebrenici i kao takvi su žrtvama Srebrenice bili potrebni kao dokaz. Hartmann je u 12.30 u zatvoru u Scheveningenu pregledao zatvorski liječnik i pitao ju je li na nešto alergična. "Samo na nepravdu", odgovorila je. Bila je u šoku. Samo malo ranije od uhićenja je nisu uspjeli spasiti preživjeli Srebreničani koji su tog dana, unatoč presudi Karadžiću, postali žrtvama još jedne užasne nepravde.

Express: Jeste li bili iznenađeni spoznajom da biste mogli biti uhićeni pred Međunarodnim sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju?

Toliko sam bila iznenađena da nisam ni bježala dok su me pokušavali uhititi. Na uhićenje bilo Radovana Karadžića, bilo nekih drugih, toliko smo dugo čekali isključivo zato što taj sud uopće nema nadležnost za uhićenje. Zato je sud, ako je želio da nekoga uhite, to isključivo morao tražiti od pojedinih vlada i zato za uhićenje nije imao ovlasti ni u mojem slučaju.

Express: Vas je, dakle, uhitilo osiguranje same zgrade. Nije li to onda bila i povreda teritorijalnog suvereniteta Nizozemske?

I to je jedno od otvorenih pitanja. Da, uhitilo me je njihovo osiguranje. To je bio do te mjere nelegalan postupak da svojim službenicima koji su došli po mene nisu dali ni nalog za uhićenje. Nisu, doduše, imali ni na osnovu čega napisati taj nalog. Kako vas u Europi može uhititi UN, i to bez naloga za uhićenje!?

Express: Nakon toga sud vas je pustio na slobodu 24 sata prije isteka kazne.

22 sata. Nisu mi ni najavili da će me pustiti.

Express: Zašto su vas ranije pustili?

Valjda zato da ne bih mogla reći da sam jedina koja je tamo izdržala kaznu do kraja. Ali to nije ni bitno. Kako možete prvo tužiti, a onda i osuditi nekoga tko je napisao nešto što je točno? Ja čak nisam ni otkrila dokumente, nego sam samo pisala o sudskoj odluci po kojoj je odobrena oznaka tajnosti nad tim dokumentima. A u odluci se kaže: ‘Nećemo primjenjivati zakon, nego ćemo razmatrati političke okolnosti’. Uz to, i prije nego što sam osuđena, sudskom su odlukom ti beogradski dokumenti već učinjeni javnima. A sudska odluka, pa bila je nezakonita. Ne mogu tajnošću štititi nezakonite sudske odluke. Znate li da je ekipa turske javne televizije uoči uhićenja odmah stala do mene, pretpostavljajući da ću ih ohrabriti da me uhite, tako da mogu reći, da ako ovdje uhićuju novinare, onda to mogu i u Turskoj.

Express: Dolazimo do paradoksa da je Haški sud ubrzo nepravomoćno oslobodio Vojislava Šešelja, kojega je prethodno pustio na slobodu do pravomoćnosti presude na ime toga što je, kako je tvrdio, bolestan, da bi se on sad iz Beograda rugao i tvrdio da mu nije ništa.

To je sramota, već ta presuda sama po sebi, pa bio Šešelj zdrav ili bolestan. Od svih presuda, ta je bila najstrašnija. U njegovu sudskom postupku nisu čak ni pokušali pravno obrazložiti svoju odluku. Uvodili su neke sulude nove standarde samo kako bi uništili svaku mogućnost da se povede odgovornost po zapovjednoj osnovi. Presuda navodi nekakve političke ili društvene okolnosti, da bi na kraju jednostavno konstatirala da je to ‘po zakonu’. A oslobađajuću presudu je donijelo sudsko vijeće nakon što mu je izmijenjen sastav. Sudac Jean-Claude Antonetti pratio je suđenje od početka i cijelo vrijeme je bio stava da se Šešelja oslobodi. Ostalo dvoje sudaca koji su bili u vijeću bili su protiv oslobađanja. Međutim, potom je sudac iz Danske Frederik Harhoff na adrese svojih prijatelja i kolega poslao prigovore o radu suda (ustvrdio je da su vojni establishmenti SAD-a, Izraela i još nekih sila izvršili pritisak na sud da oslobodi Antu Gotovinu i Momčila Perišića, op. a.). O tome sam, uostalom, pisala i ja. Samo što je ta njegova komunikacija bila privatna, da bi neka od tajnih službi to presrela i sve dala u novine. To je očito bio smišljen potez. Njega su smijenili i imenovali drugog suca kako bi odnos u vijeću pretvorili u dva prema jedan u korist Šešeljeva oslobađanja.

Express: Za čiji interes su manipulirali sudskim vijećem da se oslobodi Šešelja?

Od početka suđenja Šešelju stvari nisu bile u redu. Još i prije uklanjanja danskog suca zbog navodne pristra -nosti, od samog početka je bilo jasno da je pristran zapravo sudac Antonetti. To je bilo toliko izraženo da smo se zafrkavali da se zaljubio u optuženika. Da je već donio svoju odluku, bilo je jasno još od trenutka uvodnih govora optužbe i obrane. A zašto sve to? Možda zato da ne bi bio optužen nitko iz Srbije. A zauzvrat su time dekriminalizirali govor mržnje. Oslobađanjem Šešelja praktično su otvorili vrata budućim ubijanjima.

Express: Želite reći da će takva odluka imati ozbiljne posljedice.

Oslobodili su čovjeka koji se isticao govorom mržnje, koji je pozivao na masovna ubijanja nacionalno i vjerski različitih, a koji je poslije tvrdio da nije imao nikakav utjecaj. To je svakako opasno i za ovu regiju i za cijeli svijet. Tu su zakazale i članice UN-a jer nitko nije na to reagirao. Mislim, pa ja sam među prvima koja je svjedok da je Šešelj kriv. Ali sve da i nije toga, ako su zbog privatnog propitivanja Haškog suda mogli ispitivati pristranost suca iz Danske, zašto nitko nije ispitao koja je politička pozadina suca Antonettija koji ne samo da oslobađa Šešelja, nego i dekriminalizira njegov govor mržnje. Ja se nakon svega toga ne mogu ne zapitati je li taj čovjek (Antonetti, op. a.) možda pripadnik kakve ekstremne političke organizacije.

Express: Što se tiče Gotovine, ostalo je visjeti u zraku je li netko na kraju podigao pet milijuna dolara nagrade nakon njegova uhićenja?

Program nagrade su imali Amerikanci, zato ne znam je li netko tu nagradu i podignuo. Jedna stvar se ponavlja i u njegovu slučaju, zločini su nakon Oluje nesumnjivo počinjeni, to je činjenica. A u Haagu, ako već smatrate da ste nepravedno optuženi, vrlo elegantno ćete sumnju sa sebe skinuti tako što ćete objasniti da su zločini počinjeni drugom linijom zapovijedanja. Ali tko je kriv? Nije kriv samo onaj tko je pucao i palio. Netko jest, a za to nije osuđen nitko.

Express: Je li umjesto njega u Haag trebao ići netko drugi iz Hrvatske?

Ja nisam tužiteljica i na to ne mogu odgovoriti. I nije to pitanje samo Hrvatske. Ni Hadžić neće biti osuđen. Tko je kriv za opsadu i bombardiranje Vukovara i drugih gradova? A tek BiH gdje su i Sarajevo i svi gradovi bili pod opsadom!? Žrtve koje se vraćaju tamo gdje im je ubijena obitelj ili odakle su deportirani ostaju u kući kako bi izbjegli zločince na ulici. Umjesto da se zločinci ne usuđuju izaći iz svoje kuće. To se događa svugdje u bivšoj Jugoslaviji gdje je bio rat. Nije za skretanje u antihašku politiku kriv ni Haški sud. Toliko novca i trud tolikih dobrih, kvalitetnih ljudi upropašten je samo kako bi se na kraju uništili i sud i koncept međunarodne pravde koji je trebao biti univerzalan.

Express: Kome je točno mogao smetati univerzalni koncept međunarodne pravde?

Pa, svima. Kao što svima koji imaju velike tvrtke ne odgovaraju porezi, pa onda traže porezne oaze, isto tako velike sile smatraju da zakoni ograničavaju njihovu moć. One čak mogu ići za tim da direktnim vojnim intervencijama sprečavaju masovne zločine, ali pritom žele imati odriješene ruke. Kao, eto, ta Ženevska konvencija, ma ipak je malo komplicirano ako pritom moraju misliti još i na to.

Express: Govorite o najmoćnijim zapadnim demokracijama koje su odigrale najveću ulogu u osnivanju Haškog suda?

Tako je. Sud su stvorili zato da bi obećali nešto što nisu htjeli ispoštovati, a u Haškom sudu su radili fantastični ljudi koji su od praznih obećanja napravili nešto konkretno. Istodobno, pojedine države je bilo strah da im situacija ne izmakne kontroli. Dok se radilo samo o bivšoj Jugoslaviji, sve su još samo promatrali sa strane, nisu se miješali, ali su si ostavljali manevarski prostor. Sudačku trojku na početku, koja je pisala statut (Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, op. a.) tog Egipćanina, Francuza i Talijana – zvali smo tri mušketira. Ali u sud su oni koji su na to mogli utjecati vremenom počeli imenovati krajnje nekvalitetne suce, pretvorili su ga u dom staraca.

Express: Ova trojica su odradila pošten posao.

Da. I tako smo 1998. došli do stalnog Međunarodnog kaznenog suda. A tada je nastala panika. Uslijedio je i 11. rujna (2001., teroristički napad na SAD, op. a.) i tada su neki odlučili zadržati si pravo da po volji krše zakone, da to koriste kao politički alat protiv svojih neprijatelja. Sud se izrodio u alat za pobjednike ili za velike sile.

Express: Jedna od najgorih mrlja u priči oko Suda u Haagu bila je kad su dopustili da Milošević umre na onakav način. Što se točno dogodilo?

To jest bio strašan trenutak. Samo što u tome više vidim neoprez, ne i neku skrivenu strategiju. Milošević je koristio lijek rimfapicin koji se inače koristi kao terapija u liječenju lepre i tuberkuloze. Taj lijek je poništio djelovanje njegova lijeka za visoki krvni tlak, od toga je lako mogao umrijeti. Cilj mu sigurno nije bio da umre, nego da pogoršava svoje zdravlje kako bi ga pustili da se brani sa slobode, a on bi pobjegao u Rusiju. Sličnu situaciju sad imamo s Mladićem. Još malo i završava mu se suđenje, zatvorit će se politički forum koji je otvorio svojim negiranjem rata i zločina, uskoro će biti nitko i ništa iza zatvorenih vrata svoje ćelije i zato se sad i on nastoji izvući odatle do izricanja presude. Milošević nije htio biti osuđen, i zbog sebe osobno, ali i kako, kao šef svoje države, ne bi ostao upisan u povijesti kao šef režima koji je skrivio genocid i zločine protiv čovječnosti u drugoj državi.

Express: Smatrate da si je Slobodan Milošević svjesno išao narušavati zdravlje kako bi se izvukao iz ćelije tijekom suđenja?

Tako je. Tadašnji upravitelj zatvora u Scheveningenu je upozorio da ga ne može nadzirati kako treba jer je Milošević tamo imao ured kako bi se mogao sam braniti. Imao je privilegiju prostora koji nisu smjeli pretraživati kao što bi inače njegovu ćeliju. Upravitelj zatvora u Scheveningenu je ranije bio upravitelj britanskog zatvora u kojem su držali pripadnike IRA-e i znao je svoj posao, znao je što se može dogoditi. Upozoravao je 12 puta vijeće suda na to da nema mogućnost provjeravanja njegova zdravstvenog stanja. Kad sam završila u zatvoru, nisam mogla unijeti baš ništa, konzulica mi nije mogla donijeti čak ni čokoladu za Uskrs. A ovi su tijekom praznika dobivali i torte, i alkohol, i lijekove, sve iz Srbije. I nitko ih nije kontrolirao. Lijek je Milošević uzimao namjerno, očito je znao što uzima, jer je od njega mokrio plavo i jasno je bilo da je to vidio. Njegovu su smrt mogli spriječiti, ako već ne na druge načine, onda tako da ubrzaju proces. Pa, pogledajte kako to samo ide s Karadžićem. Tek 2016. su ga osudili za zločin za koji je optužen još 1995. I moguće da je to i zadnja presuda. Tko kaže da će Mladić preživjeti? Tko kaže da, nakon onoga s Miloševićem, neće uspjeti u tome da ga puste u Rusiju?

Express: Je li naposljetku Haški sud u najvećoj mjeri podbacio?

Ne, ne možemo to tako gledati. Ovdje je riječ o kidnapiranju međunarodne pravde, o svojevrsnoj korupciji, o djelovanju ljudi koji su to dopustili i omogućili. Taj sud je bio nešto, da bi ga potom pretvorili u nešto drugo. To isto se može dogoditi i s Europskom unijom, takve stvari se jednostavno događaju.

Express: Za kraj, rijetko kome je poznato gdje ste uspjeli tako dobro naučiti naš jezik?

Vi se toga vjerojatno ne sjećate jer ste previše mladi. Bila je riječ o Miloševiću i 8. sjednici CK SK Srbije na kojoj je on 1987. izvršio puč u Srbiji, kad je počelo komadanje Jugoslavije i grabež za teritorijem. Tamo sam tada bila kao novinarka i nisam htjela komunicirati samo na engleskom, nego sam htjela u originalu čitati te dokumente. Zato sam naučila jezik. Zato sam često govorila da su moji učitelji zapravo bili Milošević, Mladić i Karadžić, ha, ha, ha.