U otmjenoj londonskoj četvrti Belgravia, u hladnoj noći 7. studenog 1974. godine, stravičan zločin zauvijek je promijenio živote jedne aristokratske obitelji i pokrenuo jednu od najdugovječnijih i najzagonetnijih misterija u britanskoj povijesti. Sandra Rivett, 29-godišnja dadilja troje djece 7. grofa od Lucana, brutalno je pretučena na smrt u podrumu obiteljske kuće. Glavni osumnjičenik, sam Lord Lucan, nestao je bez traga iste noći. 

Richard John Bingham, poznatiji kao Lord Lucan, bio je čovjek koji je izgledao je kao filmski glumac. Visok, uspravnog vojnog držanja, s gustim brkovima i licem koje je odavalo urođenu aroganciju, Lucan je bio utjelovljenje starog svijeta. Pohađao je prestižni koledž Eton, služio u elitnoj Coldstream gardi i bez problema dobio posao u londonskoj trgovačkoj banci. No, uredski život nije bio za njega. Njegova prava strast, gotovo opsesija, bilo je kockanje.

Nakon što je na jednoj partiji chemin-de-fera osvojio 26.000 funti, odlučio je napustiti posao i postati profesionalni kockar. Bio je jedan od prvih članova ekskluzivnog Clermont kluba u Berkeley Squareu, igrališta za superbogate i plemstvo. Njegov život bio je vrtlog skupih ukusa: utrkivao se gliserima, vozio Aston Martin, a jednom je čak neuspješno bio na audiciji za ulogu u filmu, što je navelo producenta Alberta R. Broccolija da ga razmotri za ulogu Jamesa Bonda. Prijatelji su mu nadjenuli nadimak "Lucky" Lucan, no ironija je bila okrutna; njegovi su gubici daleko nadmašivali dobitke. Jedne noći izgubio je 8000 funti, druge čak 10.000, goleme svote koje su gutale novac iz obiteljskih zaklada o kojima je ovisio.

Godine 1963. Lucan je upoznao i oženio Veronicu Duncan, bivšu manekenku i tajnicu. Uselili su se u kuću na adresi 46 Lower Belgrave Street i dobili troje djece: Frances, Georgea i Camillu. Naizgled, vodili su savršen život. No, iza fasade otmjenog doma odvijala se drama. Veronica je patila od teške postporođajne depresije nakon rođenja djece, a brak je počeo pucati pod pritiskom Lucanovih kockarskih dugova i Veronicinog narušenog mentalnog zdravlja.

Lucan je postajao sve više zaokupljen njezinim stanjem, vodeći je u psihijatrijske klinike, gdje je ona odbijala liječenje. Umjesto toga, pristala je na kućne posjete psihijatra i antidepresive. Prijateljima se žalio na njezino mentalno stanje, šireći priče o njezinoj nestabilnosti. S druge strane, Veronica je tvrdila da je on nasilan i zlostavljač, optužujući ga da je pokušava izluditi kako bi dobio isključivu kontrolu nad djecom, nasljednicima titule i imetka. Krajem 1972. godine, nakon napetog obiteljskog Božića, Lucan se iselio, a brak se i formalno raspao.

Uslijedila je ogorčena i skupa sudska bitka za skrbništvo. Lucan je, u pokušaju da dokaže kako je Veronica nepodobna majka, počeo špijunirati vlastitu obitelj, unajmljivati privatne detektive i snimati njezine telefonske razgovore. U jednom trenutku uspio je dobiti privremeno skrbništvo, no na glavnoj raspravi u lipnju 1973. godine, sudac, nimalo impresioniran Lucanovim karakterom i životnim stilom, dodijelio je skrbništvo Veronici. Za Lucana je to bio poraz koji ga je slomio. Koštao ga je oko 20.000 funti i ostavio ga opsjednutog samo jednim ciljem: povratkom djece.

Do jeseni 1974. godine, Lucanov život bio je u potpunom rasulu. Njegova financijska situacija bila je katastrofalna. Četiri bankovna računa bila su mu u debelom minusu, a dugovi su se procjenjivali na desetke tisuća funti. Očajnički je posuđivao novac od majke, prijatelja i poznanika, no sve je nestajalo za kockarskim stolovima. Prijatelji su počeli brinuti, primjećujući da pije i puši više no ikad. U pijanim razgovorima s nekima od njih, navodno je počeo spominjati ubojstvo supruge kao rješenje svojih problema. Govorio je o tome kako bi ga njezina smrt spasila od bankrota i kako bi se tijela mogao riješiti u kanalu Solent, a da ga "nikad ne bi uhvatili".

Tog 7. studenog, Lucan je prekršio svoju uobičajenu rutinu. Probudio se rano, obavio nekoliko poziva, ali se nije pojavio na dogovorenom ručku u Clermontu. Kasnije poslijepodne posjetio je ljekarnu blizu Veronicine kuće kako bi identificirao kapsulu za koju se ispostavilo da je lijek za anksioznost i depresiju. Oko 20 sati, odvezao je prijatelja kući, ne u svom Mercedesu, već u starom, oronulom Fordu Corsairu kojeg je posudio nekoliko tjedana ranije. To je bio automobil u kojem će posljednji put biti viđen.

Prema svjedočenju Lady Lucan, te je večeri oko 21 sat dadilja Sandra Rivett pitala želi li šalicu čaja i spustila se u podrumsku kuhinju. Budući da se nije vraćala, Lady Lucan je sišla za njom. Na vrhu stuba koje su vodile u podrum, napadnuta je u mraku. Dok je vrištala, napadač joj je rekao da "ušuti", a ona je, kako je kasnije tvrdila, prepoznala glas svog supruga. Uslijedila je borba; ugrizla ga je za prste, a kad ju je oborio, uspjela ga je zgrabiti za testise, natjeravši ga da popusti stisak.

Kad ga je pitala gdje je Sandra, Lucan je navodno priznao da ju je ubio. Vjeruje se da je to bila tragična pogreška. Četvrtak je inače bio Sandrin slobodan dan, a Lucan je u mraku podruma zamijenio dadilju za svoju suprugu. Prestravljena, Lady Lucan je, kako bi se spasila, glumila da će mu pomoći u bijegu. Kad je on otišao u kupaonicu po mokri ručnik da joj obriše lice, iskoristila je priliku i pobjegla. Krvava od glave do pete, utrčala je u obližnji pub "The Plumber's Arms" i povikala: "Pomozite mi, pobjegla sam od ubojstva! Ubio mi je dadilju!"

Lucan je u međuvremenu nazvao svoju majku i zamolio je da pokupi djecu, govoreći o "strašnoj katastrofi" u kući. Zatim je sjeo u posuđeni Ford Corsair i odvezao se 68 kilometara do Uckfielda, u posjet prijateljima, obitelji Maxwell-Scott. Tamo je napisao dva pisma, tvrdeći da je nevin i da je prekinuo borbu između svoje supruge i nepoznatog muškarca. Rano ujutro 8. studenog, odvezao se. To je bio posljednji put da ga je itko vidio.

Policija je u kući zatekla stravičan prizor. Tijelo Sandre Rivett pronađeno je u platnenoj vreći u lokvi krvi u podrumu. Krvava olovna cijev, oružje ubojstva, ležala je na podu. Tri dana kasnije, Lucanov Ford Corsair pronađen je napušten u lučkom gradu Newhavenu. U prtljažniku je bila još jedna olovna cijev omotana ljepljivom trakom, a forenzička analiza otkrila je tragove krvi Lady Lucan i Sandre Rivett u unutrašnjosti automobila.

Istraga je bila opterećena optužbama da Lucanovi moćni prijatelji iz "Clermont Seta" opstruiraju policiju, stvarajući "zavjet šutnje". Mnogi su se žalili na "etonsku mafiju" koja štiti svog člana. U lipnju 1975. godine, održana je sudska istraga o smrti Sandre Rivett. Nakon saslušanja 33 svjedoka, uključujući potreseno svjedočenje Lady Lucan, porota je nakon samo pola sata vijećanja donijela presudu: "Ubojstvo koje je počinio Lord Lucan". Time je postao prvi član Doma lordova koji je proglašen ubojicom od 1760. godine. No, optuženika nije bilo u sudnici, a pravda za Sandru Rivett nikada nije zadovoljena.

Nestanak Lorda Lucana potaknuo je desetljeća nagađanja, a opsesija javnosti ovim slučajem i dalje traje. Je li počinio samoubojstvo skočivši s trajekta u Newhavenu, kako je policija isprva vjerovala? Ili su mu bogati prijatelji omogućili bijeg i novi život pod lažnim identitetom negdje u Africi ili Južnoj Americi? Njegov prijatelj John Aspinall godinama je podgrijavao maštu javnosti izjavama kako bi mu pomogao da je tražio azil. Pojavila se čak i bizarna teorija da se Lucan ubio, a da je Aspinall njegovo tijelo dao pojesti tigrovima u svom privatnom zoološkom vrtu. Prijavljena su viđenja na gotovo svim kontinentima, no nijedno nikada nije potvrđeno.

Lady Veronica Lucan provela je ostatak života boreći se s mentalnim problemima i otuđena od svoje djece, koja su na kraju predana na skrb njezinoj sestri. Umrla je 2017. godine, počinivši samoubojstvo. Lord Lucan je službeno proglašen mrtvim 1999. godine, a smrtni list izdan je tek 2016., omogućivši njegovom sinu Georgeu da konačno naslijedi titulu 8. grofa od Lucana.