Bio je utorak, 18. siječnja 1977. godine, prohladno jutro. Na vojnom aerodromu u Batajnici, Džemal Bijedić, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, ispratio je Josipa Broza Tita na put u Libiju. Nedugo zatim, i sam se ukrcao u gotovo novi zrakoplov Learjet 25, registracije YU-BJH, s ciljem da se što prije vrati u Sarajevo. Tamo ga je čekala sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Međutim, na sarajevski aerodrom nikada nije sletio. Gotovo pola stoljeća kasnije, olupina aviona na planini Inač i dalje simbolizira jednu od najvećih tragedija i neriješenih misterija bivše Jugoslavije.

U 10 sati i 54 minute, kontrola leta izgubila je svaki kontakt sa zrakoplovom. U njemu su, uz Džemala i njegovu suprugu Raziju, bili i visoki državni dužnosnici te članovi posade: podtajnik u Bijedićevom kabinetu dr. Smajo Hrle, osobni pratitelj Zija Alikalfić, domaćica Anđelka Muzička, piloti Stevan Leka i Murat Hanić te aviomehaničar Ilija Jevđenović. Ukupno osam osoba. Zrakoplov je letio prema Sarajevu, no umjesto da započne proceduru slijetanja, skrenuo je s predviđene rute i u gustoj magli udario u vrh planine Inač, nedaleko od sela Bjelovići kod Kreševa.

Prva koja je čula zaglušujući udarac bila je mještanka Almasa Bejtić. Ubrzo je pokrenuta masovna potraga. Zbog nepristupačnog terena prekrivenog snijegom i izrazito loših vremenskih uvjeta, spasilačke ekipe su se jedva probijale do mjesta pada. Prizor je bio stravičan. Olupina je bila rasuta po planinskoj padini.

Tijela stradalih izvučena su tek sljedećeg dana, 19. siječnja, uz pomoć helikoptera. Džemal i Razija Bijedić sahranjeni su dva dana kasnije u Sarajevu, uz najviše državne i vojne počasti, a vijenac je osobno položio i Josip Broz Tito, vidno potresen gubitkom jednog od svojih najbližih i najpouzdanijih suradnika.

Državna komisija, formirana odmah nakon nesreće, provela je istragu i kao službeni uzrok navela "ljudski faktor". U izvještaju je stajalo da je zrakoplov letio brzinom većom od propisane za tu fazu leta te da je posada izvela zaokret za slijetanje prekasno i prenisko.

Zrakoplov je udario u greben planine na visini od 1.366 metara, što je bilo gotovo tristo metara ispod minimalne sigurne visine za taj sektor. Komisija je uputila kritiku i službi koja je sastavila posadu, navodeći kako je kopilot Murat Hanić bio ocijenjen kao pilot "ispod prosjeka".

Iako je službena verzija bila jasna, u javnosti su se odmah pojavile sumnje. Džemal Bijedić nije bio samo premijer; u osjetljivom razdoblju starenja Josipa Broza Tita, slovio je za jednog od najozbiljnijih kandidata za njegova nasljednika. Bio je umjeren, iznimno popularan u svim republikama, nije pripadao ni velikosrpskoj ni velikohrvatskoj struji i imao je Titovo bezgranično povjerenje. Takva pozicija, mnogi su vjerovali, stvorila mu je moćne neprijatelje u određenim vojnim i političkim krugovima kojima nije odgovarao scenarij u kojem bi Bošnjak-musliman preuzeo vođenje države.

Sumnje je dodatno potpirivala činjenica da obitelj Bijedić nikada nije dobila potpuni uvid u istražnu dokumentaciju, koja se i danas čuva u arhivima u Beogradu. Godinama kasnije, u javnost su isplivala i svjedočanstva koja su bacala novo svjetlo na tragediju.

Pukovnik JNA Lazo Vukosavljević, koji je bio među prvima na mjestu nesreće, tvrdio je da su instrumenti, poput visinomjera i brzinomjera, pokazivali nelogične i neispravne vrijednosti. Jedna od najraširenijih teorija zavjere jest da je visinomjer namjerno podešen na Batajničkom aerodromu kako bi pokazivao veću visinu od stvarne, čime je posada dovedena u smrtonosnu zabludu.

Najjezivije svjedočanstvo iznio je Bahrudin Bijedić, Džemalov bliski rođak. On je tvrdio da mu je Džemal, samo tri mjeseca prije pogibije, u povjerenju šapnuo rečenicu koja ledi krv u žilama.

​- Bahrice, puno znam, ubit će me.

Političar koji je mijenjao Bosnu i Jugoslaviju

Smrt Džemala Bijedića nije bila samo osobna tragedija, već i golem politički gubitak. Zajedno s Brankom Mikulićem i Hamdijom Pozdercem, pripadao je "zlatnoj generaciji" bosanskohercegovačkih političara koji su uspjeli promijeniti status republike unutar jugoslavenske federacije. Ustrajao je na tome da Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna republika s punim subjektivitetom, a ne, kako se često smatralo, "moneta za potkusurivanje" između Beograda i Zagreba.

Odigrao je ključnu ulogu u ustavno-pravnom priznanju Muslimana kao nacije na popisu 1971. godine, čime je stabiliziran multietnički balans u republici. Njegovim zalaganjem pokrenuti su golemi infrastrukturni i industrijski projekti, poput Aluminijskog kombinata u Mostaru i modernizacije pruge Sarajevo-Ploče, koji su Bosnu i Hercegovinu iz nerazvijene regije počeli pretvarati u modernu industrijsku sredinu.

Kao premijer Jugoslavije od 1971. godine, bio je jedini kojem je Tito povjerio dva uzastopna mandata, što je bila jasna potvrda njegovih sposobnosti. S rijetkom diplomatskom vještinom pregovarao je s američkim predsjednicima i sovjetskim liderima, osiguravajući Jugoslaviji ključne ekonomske ugovore i održavajući njezinu nesvrstanu poziciju.