Je li Most treći put, kako se može čuti, ili samo treća stranka, kako se odbačeni Drago Prgomet pribojao da bi moglo ispasti s tom nezavisnom listom? 

Jedna je stvar što je njihov uspjeh na parlamentarnim izborima iznenadio javnost, a nešto sasvim drugo što je iznenadio i njih pa su se tek nakon izbora počeli baviti onim na čemu se obično temelji nada za dobrim rezultatom - programom i njegovim detaljima. 

No nije im previše zamjeriti zbog toga. Ništa bolji nisu ni njihovi politički konkurenti, čiji programi nisu ništa drugo nego skup općih mjesta i obećanja koja dobro zvuče, a od kojih nitko ne očekuje ništa - ni oni koji obećavaju ni oni kojima su obećanja upućena. 

Kako objasniti to da za stranke iznevjerenih obećanja redovito glasa oko 30 posto glasača, bez obzira na rezultate u obnašanju vlasti. Kako objasniti pregršt preferencijalnih glasova koji su na izborima dobili ljudi kojima je Uskok za petama ili, još gore, osuđeni ratni zločinac.

Može se zaključiti samo to da izbore u Hrvatskoj ne odlučuju programi, poštenje i sposobnost lica s lista, a više čak ni loši rezultati prethodne vlade.

Izbore u Hrvatskoj odlučuju navijačka strast i vjera glasača u to da probleme mogu riješiti oni koji su ih stvorili, to jest da će se hrvatski političari preko noći prosvijetliti i početi raditi na dobrobiti svih građana. Navijačka ostrašćenost i nepokolebljiva vjera u iracionalno dovode građane na birališta i navodi ih da zaokruže ovu ili onu opciju. 

Kažu da su za nenadani uspjeh Mosta zaslužni glasovi razočaranih građana, više onih s lijevog nego s desnog političkog spektra. 

Koji su u Mostu prepoznali ljude koji će inzistirati na odgovornosti kao osnovnom preduvjetu bavljenja politikom. Bez odgovornosti nema ekonomskog oporavka, ni provedbe najboljih programa i reformi. 

I upravo to užasava dvije vodeće stranke - inzistiranje na odgovornosti. Načelu koje se tek u nevažnim tragovima može pronaći u njihovom političkom djelovanju.

Naime, samo potpunim odsustvom odgovornosti vladajućih garnitura moguće je objasniti stanje u kojem se Hrvatska danas nalazi. Ondje gdje nema odgovornosti ima kriminala i korupcije, i mnogo podobnih i nesposobnih na odgovornim položajima. 

Teško je reći što je veći problem državnih institucija, korupcija ili nesposobnost. I je li se, da spomenem samo najtruliji dio sustava, zbog korupcije ili nesposobnosti pravosuđe pretvorilo u ekskluzivnog zaštitnika moćnih pa donosi skandalozne presude, poput nedavne presude Tomislavu Horvatinčiću, koje ovise o tome koliko je optuženik imućan. 

Most je, bit će, privukao upravo onaj dio birača kojima je dosta nepoštenja i neodgovornosti u hrvatskoj politici i društvu uopće. 

Takvih je nedovoljno da Most samostalno formira vladu, ali sasvim dovoljno da prekinu glatku, mirnu tranziciju vlasti između nesposobnih i nesposobnijih, neodgovornih i neodgovornijih.

Čini se da su u Mostu vrlo odlučni u provedbi reformi koje smatraju pravim vratima za izlazak iz krize, a što su dosad panično izbjegavali i HDZ i SDP. Zato te dvije stranke čine sve da ih omekšaju i pridobiju.

Pritom ne biraju načine i sredstva, koja idu od snishodljivog ulizivanja pa do bezobzirnih napada u medijima. Sam Most im ponekad olakšava napade.

Nisu objasnili tko će u Saboru kontrolirati veliku trostranačku koaliciju koju predlažu, a to je najozbiljnija primjedba koju trpe Petrov i društvo. Bez parlamentarne opozicije nema ni demokracije, stvar smrdi na jednostranačje, a tu kvaku nisu dosad riješili u Mostu.

Štoviše, braneći ideju velike koalicije, koju odbacuju i HDZ i SDP, Petrov je rekao: “Ne želim povjerovati da smo taoci nečijih osobnih animoziteta, ega ili nemogućnosti, ako se uđe u zajedničku vladu prebacivanja odgovornosti na neku opoziciju koja tada neće postojati”. 

Je li riječ o nespretnoj formulaciji ili Petrov doista misli da je demokracija moguća bez opozicije. Zasad se Most dobro drži, izuzmemo li razlaz s Prgometom. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se itko od 18 preostalih zastupnika pojaviti na listama saborske potpore dvaju koalicija. 

To nije isključeno. Odlična primanja i slutnja odličnih mirovina mamac su koji je natjerao mnoge zastupnike da zanemare kičmu i obraz. 

Sjetimo se svojedobnih masovnih odlazaka u jednodnevnu mirovinu, sve kako bi ostvarili netom izglasano pravo na povlaštenu mirovine. 

Je li Petrov siguran da mu se nitko iz Mosta neće pojaviti na listi podrške SDP-u ili HDZ-u u skorim konzultacijama za sastav vlade? Vratimo se dvojbi s početka teksta, Most nije treći put. 

Može ga se smatrati poboljšanom verzijom viđenih političkih puteva, on može prerasti u snažnu demokršćansku stranku, može postati snažnim katalizatorom promjena u politici, što je samo po sebi velika stvar, ali treći put nije. 

Treći put je evolutivni skok u politici, on u središte stavlja ekonomsku jednakost i ekologiju u najširem smislu riječi, zagovara socijalnu državu, zagovara i uvodi bezuvjetne osobne dohotke za svakog punoljetnoga građana te nadasve ozbiljno propituje neoliberalni kapitalizam i kapitalizam uopće.

Tih tema gotova da i nema u hrvatskom parlamentu. Hrvatskim strankama, pa tako i Mostu, kapitalizam je čvrst, neupitan okvir uređenja društva. Smatraju ga apsolutnom vrijednošću. Hrvatskim političarima, da skratim, kapitalizam je ono što je komunistima bio komunizam.