Koncert Marka Perkovića Thompsona u nedjelju na zagrebačkom Hipodromu izazvao je u meni, i prije negoli se dogodio, snažan osjećaj nelagode i tuge.

I to iz dva razloga – prvi je kad sam shvatio da je video koji prikazuje polupijanu ili posve pijanu ekipu kako pjeva ustaške pjesme snimljen u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici i drugi, kad sam vidio hrvatskog premijera Andreja Plenkovića kako se na Hipodromu srdačno pozdravlja i naslikava s Markom Perkovićem.

Zašto je Bogovićeva problematična i posebno osjetljiva? Pa zato što je u njoj, na broju sedam (brojkom - Bogovićeva 7) za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bilo sjedište Ravnateljstva ustaškog redarstva – Židovski odsjek.

Evo što se na toj adresi događalo:

Točno mjesec dana nakon uspostave NDH, 10. svibnja, "u Bogovićevoj ulici br. 7 osnovana je ispostava Ravnateljstva ustaškog redarstva – Židovski odsjek koju vodi g. Ivica Baraković" - "svrha ispostave u prvom redu je da vodi nadzor nad Židovima u gradu Zagrebu". Tog istoga dana po nalogu novoosnovanog Židovskog odsjeka Radio postaja NDH i državne novine objavile su da se do 14. svibnja trebaju svi "čistokrvni Židovi muškoga spola od 16. do 60. godine života prijaviti kod Ispostave Ustaškog Redarstvenog povjereništva" u Bogovićevoj ulici. U međuvremenu, "završeno je popisivanje čistokrvnih Židova u Zagrebu". Na temelju toga, Židovski odsjek Ustaškog redarstvenog povjereništva od 12. do 14. svibnja 1941. godine izdao je 3500 dokumenata na kojima je pisalo "Židovska legitimacija". Istovremeno su Židovi morali prijaviti i imovinu.

Priča s Bogovićevom ulicom tu nije gotova. Naime, uslijedilo je označavanje židovskim znakom („trakom“). Da bi dobili traku, svi su se Židovi između 23. i 28. svibnja (dan javljanja ovisio je o početnom slovu prezimena) morali javiti "radi nadzora" u Ustaško povjereništvo – Židovski odsjek u Bogovićevoj ulici 7. Na plakatu je napomenuto da je "svaki arijevac dužan svakog Židova ili Židovku, koji se ovom pozivu ne odazove... prijaviti Ustaškom redarstvenom povjereništvu". Završne su odredbe uobičajene: "Tko se ne odazove pozivu i ne prikopča znak na određenom mjestu, bit će najstrože kažnjen." Dan poslije u Hrvatskom narodu još je jednom potvrđeno da će "svaki Židov ili Židovka, koji neće nositi ovakav znak, biti najstrože kažnjeni".

Ustaško redarstvo je preko svog Židovskog odsjeka u Bogovićevoj 7 otad do sredine kolovoza 1941. organiziralo i provodilo najdrastičnije protužidovske mjere u Zagrebu (razne zabrane, hapšenja, deportacije u logore). Predstojnik odsjeka Ivica Baraković, do 1941. privatni činovnik u Osijeku, već otprije pripadnik ustaškog pokreta, neposredno je u lipnju i srpnju na Zagrebačkom zboru (u Savskoj, danas Studentski centar) odlučivao o otpremanju u logor ili puštanju kući.

Isti dan kad smo svjedočili ustaškom revanju u Bogovićevoj imali smo tu čast i neobičnu sreću da vidimo našeg premijera, tog zagovornika europejstva i dosljednog borca protiv korupcije na Hipodromu u kraćem srdačnom razgovoru s Markom Perkovićem Thompsonom. Potom su sutradan tisuće dolazile na Hipodrom u crnim majicama ukrašenim kojekakvim znakovljem i natpisima, po gradu smo mogli po kafićima čuti ustaške pjesme, na Hipodromu smo čuli da su deseci tisuća „za dom spremni“.

Ministar Davor Božinović je naknadno „čestitao organizatorima i Marku Perkoviću Thompsonu jer čak i oni kojima ovo nije omiljeni glazbeni izričaj moraju priznati da je ovo bio spektakl kakav se rijetko viđa bilo gdje u svijetu. Ovo nije bio samo koncert, ovo je bilo slavlje zajedništva, ljubavi prema domovini i vrijednostima koje nas povezuju bez podjela“.

Nažalost, moram postaviti pitanje – jesu li ustaške pjesme u Bogovićevoj i „slavlje zajedništva, ljubavi prema domovini i vrijednostima koje nas povezuju“ samo uvod? I u što su uvod?