Zoran Milanović je morao malo podbosti HDZ. 

“Gospodina Plenkovića znam godinama i, iskreno govoreći, po onome što znam, pripadao bi liberalnoj struji SDP-a. Što radi u HDZ-u, ne znam, ali to je njihova stvar”, komentirao je najave da bi Andrej Plenković trebao preuzeti kormilo HDZ-a. 

Slično pitanje, što Milanović radi u SDP-u kad nije ni socijaldemokrat ni ljevičar, postavljali su mnogi na ljevici, ali to je tema za drugu raspravu.

Ovom prilikom Milanović je detektirao sindrom od kojeg HDZ pati u zadnjih petnaestak godina, od smrti Franje Tuđmana. 

Naime, na njegovo čelo sve češće staju ljudi koji zapravo nisu hadezeovci. Oni koji su iz njega jednom izašli. Oni koji su tek nedavno u njega ušli. Ili oni koji mu nikad nisu pripadali. 

Andrej Plenković u stranku se učlanio tek prije pet godina, u vrijeme dok je obnašao dužnost državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova.

Međutim, on nije izuzetak. Tomislav Karamarko ušao je u HDZ otprilike kad i Plenković.

Nakon što se devedesetih već bio ispisao iz HDZ-a, zatim ga s Mesićem i Manolićem rušio, pa se opet učlanio pred kraj svog ministarskog mandata.

Kakav je to predsjednik HDZ-a koji nije želio biti u HDZ-u? Njegov potencijalni sljedbenik, ako već ne i nasljednik, Zlatko Hasanbegović, tek se nedavno učlanio u HDZ, nakon što je devedesetih bio predsjednik Mladeži Hrvatske čiste stranke prava. 

Odmah je postao najpopularniji član predsjedništva HDZ-a i favorit tvrde struje za novog predsjednika stranke. Je li to postao recept za uspjeh u HDZ-u? 

Najveća i najsnažnija hrvatska stranka ne može iz “baze” iznjedriti niti jednog uvjerljivoga kandidata za predsjednika nego promovira one koji su tek nedavno uzeli iskaznicu HDZ-a kao zalog za egzistenciju ili odskočnu dasku za daljnju karijeru. 

A kad smo već kod toga, dobro je vratiti se na Ivu Sanadera. Iako je on bio dugogodišnji član stranke, za vrijeme njezina vođenja nikad se nije želio u potpunosti poistovjećivati s njom. 

Njegovao je protokolarni odnos s bazom, ali se istodobno nastojao izdići iznad nje: gurao se u centar, koketirao s ljevičarima, distancirao od HDZ-a “s dna kace” kojeg je Karamarko izvukao na površinu. I Sanaderu je HDZ bio karijerno zaleđe. 

Kao što je to bio i Karamarku. Kao što je bio Hasanbegoviću. Što to govori o toj stranci? O njezinim članovima i biračima? Gdje su nestali “pravi hadezeovci”? 

I tko su uopće oni? Dok se bavimo ovim filozofskim pitanjima, u središnjici se povode za jednostavnijom, ali zato egzistencijalnom parolom: Tko zadnji, njegova stranka.