Na Karamarka smo šizili, Plenkiju sliježemo ramenima

Sanjin Strukić/PIXSELL
Izdaja birača, kupnja mandata i moralna fleksibilnost postale su normalne sastavnice političke stvarnosti u mandatu Plenkovića
Vidi originalni članak

Ne tako davno, Andrej Plenković nagovijestio je da će normalizirati Hrvatsku. Umjesto toga, servirao nam je normalizaciju nenormalnog. Recimo, omogućio je ministrici koja je pogazila dijete s vozačkom dozvolom isteklom prije tri godine da ipak ostane u Vladi, premda bi u svakoj normalnoj državi takva osoba sama odstupila prije nego što bi je premijer najurio.

Ono što je svugdje nenormalno u Plenkovićevoj Hrvatskoj postalo je normalno. Normalno je, recimo, da Zagrebačko sveučilište dodijeli počasni doktorat Milanu Bandiću, osobi pod višestrukim optužnicama za korupciju i kriminal, osobi iza čije se karijere vuku brojni skandali i afere, primitivni ispadi i sramotne izjave.

Zar uvijek njih!? Prokletstvo HDZ-a: Kako baš njima uvijek podmeću

I normalno je da, upravo zahvaljujući tom Bandiću, premijer Andrej Plenković kontrolira Hrvatski sabor i zagrebačku Gradsku skupštinu pomoću stranačkih prebjega. Izdaja birača, kupovina mandata, moralna fleksibilnost postale su normalne sastavnice hrvatske političke stvarnosti u mandatu Andreja Plenkovića. To bi se moglo nazvati nenormalnom normalizacijom.

Tomislav Karamarko u svom je mandatu na čelu HDZ-a izazivao revolt, otpor i pobunu društva zbog promoviranja ili toleriranja nacionalizma, šovinizma, govora mržnje, zbog toga što je otvorio vrata ustaštvu, dao pravo građanstva radikalnoj desnici, rušio Tita i veličao Tuđmana. To se smatralo nenormalnim u državi koja je upravo ulazila u Europsku uniju, otvarala novo poglavlje svog života i okretala se budućnosti moderne i napredne države.

A onda je Plenković maknuo Titov trg iz Zagreba, podigao spomenik Franji Tuđmanu, šutke popratio hapšenje i presuđivanje zbog verbalnog delikta osobi koja je vikala da je Tuđman "zločinac", legalizirao "Za dom spremni" kao pozdrav s "dvostrukim konotacijama", dezavuirao komemoraciju u Jasenovcu i podržao pokroviteljstvo nad Bleiburgom, prosvjed novinara proglasio "smiješnim", a onda Jelenu Veljaču promovirao u neformalnu ministricu socijalne skrbi...

To je pod Plenkovićem sve postalo normalno. Nema otpora, nema revolta. Premijer kojeg bi Milorad Pupovac "platio suhim zlatom" upravlja državom u kojoj se na maškarama pali lutka Srbina Pupovca. Plenkovića to nimalo nije uznemirilo. Karamarko je izazivao revolt. Plenković izaziva slijeganje ramenima. Čini se da je sve normalno, a zapravo je nenormalno.

Za Plenkovića je normalno da se promovira u borca protiv obiteljskog nasilja, ali da poštedi Alojza Tomaševića na dužnosti župana. Normalno je da poziva na moral i etiku u politici, a da Marijan Kustić vodi listu HDZ-a na izborima u Lici tri dana prije nego što je protiv njega podignuta optužnica zbog prometne nesreće.

Normalno je i da se Plenković bori protiv lažnih vijesti, a onda zahvaljuje medijima koji su objavili lažne fotografije ministra Tolušića s kokainom i prostitutkom. Kao što je normalno da agent SOA-e u slastičarnici otpušta savjetnika predsjednice Republike, navodno čak i uz prijetnje.

Planiraju pokoriti RH Tim desničara i Trumpov čarobnjak vraćaju Karamarka

Ono što bi došlo glave svakog premijera u svakoj normalnoj državi, Plenkovića u ovakvoj Hrvatskoj samo dodatno osnažuje. Ne može se više reći ni da nema kriterija. Kriteriji su oni orvelovski: nenormalnost je postala nova normalnost. Što nakaradnije, to ispravnije. Što gore, to bolje. Što licemjernije, to moralnije. Što pokvarenije, to poželjnije.

I normalno je da Plenković vodi bitke protiv demagoga, populista, radikala, licemjera. Jer mu upravo takvi predstavljaju konkurenciju. Netko se ovih dana sjetio, samo napola u šali, da bi Mijo Crnoja u Plenkovićevoj vladi sigurno ostao na mjestu ministra. A ostao bi i sam Andrej Plenković na čelu stranke da se našao u koži Tomislava Karamarka. Jer, tko mu što može?

Ovakva nenormalizacija države pogubnija je od bilo koje, pa i one Karamarkove, jer dolazi pod krinkom normalnosti. A kriteriji koje promovira Plenković, a onda i njegova nova akvizicija Kolinda Grabar Kitarović, kapilarno se širi kroz pore čitavog društva. Kriteriji s državnog vrha kopiraju se na svim razinama. Presedani, dvostruka mjerila, samovolja, arbitrarnost postaju obrasci ponašanja u svima aspektima djelovanja.

Ministrica nema vozačku? Pa što, i Ivan Vrdoljak pohvalio se da je i njemu istekla. Zašto bi netko uopće imao vozačku? Predsjednica kaže da je njezin savjetnik kriv što je ona četiri godine tvrdila da je Za dom spremni "stari hrvatski pozdrav". Zašto bi netko ikada više stajao iza svojih riječi? Nema odgovornosti, ni osobne, ni političke.

Takva situacija duboko je štetna za državu koja već četvrt stoljeća prolazi kroz krizu identiteta, pokušavajući definirati kriterije i temeljne postulate. Odnos prema državi i domoljublju, odnos prema ratnim zločinima, zatim kriminal i korupcija, pa odnos prema ljudskim pravima i slobodama, odnos prema povijesti... Sve ono za što su se mnogi borili i zalagali, Plenković je uspio relativizirati.

Hrvatska je, primjerice, država koja ne smije komemorirati Bleiburg, ali i koja još uvijek ima tri komemoracije Jasenovca. To je, ukratko, država koja je u svakom aspektu postala žrtvom Plenkovićevih "dvostrukih konotacija": od poštivanja Ustava i zakona do osobne i moralne odgovornosti. Hrvatska postojano truli iznutra. I to je, nažalost, postalo normalno.

Posjeti Express