Na Ovčari ubili 20 vozača Hitne i radnika bolnice Vukovar. Preživjeli na čelu Kolone
Liječnici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice predvodit će ove godine, danas u 10 sati kolonu sjećanja u Vukovaru. Među ubijenima na Ovčari nije bilo samo ranjenika i pripadnika obrane grada. Bili su ondje i ljudi koji su prethodnih mjeseci održavali bolnicu na životu. Vozači sanitetskih vozila, električar, vodoinstalater, bravar, kuhar, bolnički brijač, radnici koji su održavali agregate i opskrbu te djelatnik osiguranja. Oni nisu predstavljali samo pomoćne službe zdravstvene ustanove. U uvjetima opsade njihovi su poslovi bili sastavni dio spašavanja života. Prema popisu objavljenom u dokumentaciji Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, na Ovčari je ubijeno 20 djelatnika vukovarske ratne bolnice. Ukupno su tijekom napada na grad i nakon njegove okupacije ubijena 32 bolnička djelatnika, dok su još četiri u toj dokumentaciji navedena kao nestala.
Vukovarska bolnica u studenome 1991. više nije bila bolnica u uobičajenom smislu te riječi. Operacijske dvorane preseljene su u podrum, bolesnički kreveti nagurani su u hodnike i protuatomsko sklonište, a liječnici su operirali dok su iznad njihovih glava eksplodirale granate. Nije bilo dovoljno lijekova, sanitetskog materijala, hrane ni vode. Električna energija ovisila je o agregatima, a svaki novi ranjenik značio je novu borbu s vremenom. U gradu koji se polako pretvarao u ruševine bolnica je postala posljednje mjesto na kojem se još pokušavalo održati nešto nalik normalnom životu. Ondje su se rađala djeca, liječili ranjeni branitelji i civili, previjale ozljede i izvodile operacije. Ljudi koji su ondje radili nisu mogli znati hoće li dočekati sljedeće jutro. A za dvadesetoricu njih kraj rata u Vukovaru nije značio spas, nego odvođenje na Ovčaru i smrt, stoji zapisano na stranicama Hrvatskog sabora.
- Kako možete gledati čudno na život kad znate i imate podatak da je 51 dijete bilo zatvoreno tri mjeseca u skloništu u vukovarskoj bolnici, da ne može vidjeti ni sunce, ni ići na zrak, ni u školu, ni pisati domaću zadaću? Da se 16 beba rodilo, da je 16 beba ugledalo svijet, pa kakva ih budućnost čeka? - rekao je sinoć u Dnevniku Nove TV liječnik i hrvatski branitelje Edin Zujović.
Tisuću zaposlenih
Prije rata Medicinski centar Vukovar bio je velika zdravstvena ustanova s približno tisuću zaposlenih. Prema podacima koje je iznosila ratna ravnateljica dr. Vesna Bosanac, centar je imao 1040 djelatnika. U drugim bolničkim evidencijama spominju se 933 zaposlenika, što pokazuje da se podaci razlikuju ovisno o obuhvatu i razdoblju evidencije. Ustanova je raspolagala s približno 420 kreveta, imala razvijene specijalističke službe i zdravstvenim uslugama pokrivala Vukovar i okolna naselja. No s početkom rata broj zaposlenih naglo se smanjivao. Dio djelatnika napustio je grad, dio više nije mogao dolaziti na posao, a dio se priključio srpskoj strani. Do razdoblja najteže opsade u bolnici je ostalo približno 350 djelatnika, među kojima 52 liječnika i 130 medicinskih sestara i tehničara. Oni su morali skrbiti o ranjenicima i bolesnicima, ali i o približno 15.000 stanovnika i branitelja koji su ostali u opkoljenom gradu.
Prvi ozbiljni znakovi da će bolnica postati ratna ustanova pojavili su se još u proljeće. Dana 2. svibnja 1991. njezina Hitna služba sudjelovala je u zbrinjavanju ranjenih nakon sukoba u Borovu Selu. U srpnju je organizirana ratna kirurgija, pripremano je protuatomsko sklonište i stvarane su zalihe sanitetskog materijala. Prve granate pogodile su bolnicu 15. kolovoza, a 24. kolovoza bila je izložena i napadu iz zraka. Od tada je rad pod zemljom sve više postajao pravilo, a ne privremena mjera zaštite. Pacijente su premještali u podrumske prostorije, hodnike i sklonište, dok su nadzemni katovi, izloženi granatiranju, postupno prestajali biti sigurni za liječenje. Zgrada koja je trebala štititi bolesne i ranjene sama se pretvorila u jednu od meta napada.
Kirurške ekipe radile su gotovo bez prestanka. U jednom od svjedočanstava o radu bolnice navodi se da radno vrijeme kirurga i instrumentarki zapravo nije postojalo: radili su dok posao ne bi bio završen. Četiri anestetičara i dva anesteziologa morali su podnijeti izniman teret. U hitnoj kirurškoj ambulanti tijekom 24-satne smjene radile su dvije medicinske sestre i šest medicinskih tehničara, stalno spremnih za prihvat novih ranjenika. Posebno težak posao imale su instrumentarke. Bilo ih je samo deset, a morale su osigurati da se operacijski zahvati nastavljaju i kada su uvjeti postajali gotovo nemogući. Velik dio medicinskih sestara premješten je s drugih odjela na ratnu kirurgiju, gdje su u iznimno kratkom vremenu morale savladati postupke zbrinjavanja najtežih ozljeda, navodi se na stranicama Hrvatske udruge Bendikt.
Vozači hitne, tri medicinske sestre... Rade cijeli dan
Od sredine rujna opskrba električnom energijom ovisila je o agregatima, dok se voda koristila iz spremnika. Centralna sterilizacija bila je oštećena granatiranjem, pa je osoblje moralo improvizirati. Od sredine listopada instrumenti su se sterilizirali u suhom sterilizatoru, a prostor za sterilizaciju premješten je u protuatomsko sklonište. Tri medicinske sestre radile su gotovo cijeli dan kako bi osigurale dovoljno sterilnih instrumenata, materijala i odjeće za operacije. Četiri veće prostorije skloništa pretvorene su u bolesničke sobe, dok su u suterenu polikliničkog dijela uređene prostorije za intenzivnu skrb i operacijski zahvati. Ranjenici su ležali i ondje gdje se prije rata nikada ne bi smjelo organizirati bolničko liječenje. Svaki slobodan prostor postajao je dragocjen.
Posebnu ulogu imali su ljudi o kojima se u pričama o ratnim bolnicama mnogo rjeđe govori. Vozači Hitne pomoći probijali su se kroz granatirane ulice kako bi dovezli ranjenike. Električari i radnici kotlovnice održavali su agregate bez kojih nije bilo operacija, osvjetljenja ni osnovnih bolničkih uređaja. Vodoinstalateri su pokušavali osigurati vodu, djelatnici tehničkih službi popravljali su oštećenja, a kuhari pripremali obroke iz sve skromnijih zaliha. Bolnica je bila mali sustav koji je morao funkcionirati i kada gotovo ništa drugo u gradu više nije funkcioniralo. Bez kirurga nije bilo operacije, ali bez struje, vode, vozača, sterilnih instrumenata i hrane nije bilo ni mogućnosti da se operacije nastave. Upravo među tim, naizgled nevidljivim radnicima, poslije će biti najviše žrtava Ovčare.
Usred svega toga u bolnici su se i dalje rađala djeca. Primalje su obavljale porode, a o novorođenčadi su, među ostalima, skrbile i dvije časne sestre. Inkubatori, koji se danas mogu vidjeti u memorijalnom postavu, podsjećaju na šesnaest beba rođenih tijekom ratnog razdoblja. U drugim prostorijama liječili su se pacijenti na internom odjelu, obavljali dijagnostički postupci i pokušavala održati osnovna zdravstvena skrb. Zbrinjavani su i hrvatski i srpski ranjenici. Medicinsko osoblje nastojalo je pružiti pomoć svakome kome je bila potrebna, bez obzira na nacionalnost. U svjedočanstvima o radu bolnice posebno se ističe da su liječnici i sestre, unatoč neprekidnoj opasnosti, inzistirali na medicinskoj etici i profesionalnoj odgovornosti.
Prema službenoj povijesti vukovarske bolnice, tijekom rata zbrinuto je približno 4000 pacijenata i ranjenika, a izvedeno oko 2250 operacija. Bolnički podaci navode da su među pacijentima bila 3474 ranjenika. Brojke su gotovo nezamislive kada se uzme u obzir da je riječ o ustanovi koja je djelovala pod opsadom, u razorenom gradu i sa znatno smanjenim brojem zaposlenih. U pojedinim razdobljima dnevno je pristizalo između 50 i 60 ranjenika, a zabilježeni su i dani s više od 90 primljenih. Svaki novi napad na grad donosio je nove pacijente, dok su oni prethodno operirani često ostajali u skučenim podrumskim prostorima jer ih nije bilo moguće evakuirati.
Šljivančanin pred bolnicom
U listopadu su pokušaji evakuacije ranjenika postali pitanje života i smrti. Konvoj koji je trebao stići 13. listopada nije uspio doći do bolnice. Nekoliko dana poslije, 19. listopada, humanitarna organizacija Liječnici bez granica uspjela je organizirati izvlačenje 112 ranjenika. No već tada bilo je jasno da su takve akcije iznimno opasne. Jugoslavenska narodna armija nije dopustila povratak najkraćom dogovorenom rutom, pa se konvoj morao kretati obilaznim pravcima. Jedno vozilo naišlo je na minu, pri čemu su ozlijeđene dvije medicinske sestre iz konvoja. Nakon toga više nije bilo uspješnih organiziranih evakuacija takve vrste. Vukovarska bolnica ostala je praktički odsječena, a liječnici i osoblje nastavili su raditi u uvjetima u kojima je svakoga dana bilo sve manje mogućnosti za spas pacijenata.
Kada je 18. studenoga 1991. slomljena obrana Vukovara, u bolnici su se nalazile stotine ranjenika i bolesnika, medicinsko osoblje te civili koji su ondje potražili zaštitu. Dogovor o neutralizaciji bolnice i sigurnoj evakuaciji ranjenika trebao je jamčiti da će se postupati u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom. U sporazumu su sudjelovali predstavnici Hrvatske, JNA i međunarodnih humanitarnih organizacija. Međunarodni promatrači trebali su nadzirati evakuaciju. Za djelatnike koji su prethodna tri mjeseca proveli u bolnici to je bila posljednja nada da će njihovi pacijenti napokon stići na sigurno. Međutim, dogovor nije poštovan.
JNA je 19. studenoga preuzela kontrolu nad bolnicom. Sljedećeg jutra major JNA Veselin Šljivančanin obratio se okupljenom osoblju i priopćio da je ratna ravnateljica Vesna Bosanac smijenjena. Dok su se u bolnici davale upute i govorilo o evakuaciji, pripadnici JNA izdvajali su muškarce, među kojima su bili ranjenici, civili i bolnički djelatnici. Odvođeni su kroz drugi izlaz, bez odgovarajućeg međunarodnog nadzora. Dio njih završio je na stočnoj farmi Ovčara, gdje su bili izloženi premlaćivanju, zlostavljanju i ponižavanju, a potom odvedeni na stratište i ubijeni. U masovnoj grobnici na Ovčari 1996. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 200 ljudi, navodi Centar Domovinskog rata.
Sudbina bolničkog osoblja nakon pada grada bila je različita. Dio djelatnika završio je u zarobljeništvu i logorima u Srbiji, među ostalim u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu i Nišu. Dio je poslije razmijenjen, a mnogi su prošli kroz zlostavljanja i progonstvo. Prema službenoj povijesti bolnice, približno 250 djelatnika poslije okupacije prognano je u slobodne dijelove Hrvatske. Tijekom sljedećih godina radili su u zdravstvenim ustanovama diljem zemlje. Tek nakon mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja započeo je njihov povratak u grad i ustanovu u kojoj su 1991. spašavali živote. Bolnica je bila razorena, oprema uništena ili odnesena, a njezini ljudi raseljeni. Obnova zgrade mogla je početi. No životi izgubljeni u Vukovaru i na Ovčari nisu se mogli vratiti.
Bosanac i Njavro
Danas se povijest vukovarske bolnice često pripovijeda kroz imena njezinih najpoznatijih liječnika, prije svega ratne ravnateljice Vesne Bosanac i kirurga Juraja Njavre. Njihova je uloga bila iznimna, ali priča o bolnici ne može se razumjeti bez stotina drugih ljudi koji su ondje ostali. Bez medicinskih sestara koje su satima previjale ranjenike. Bez instrumentarki koje su pripremale operacijske zahvate. Bez vozača koji su izlazili na ulice pod granatama. Bez ljudi koji su održavali vodu, struju, grijanje i opskrbu. Neki od njih preživjeli su opsadu, zarobljeništvo i progonstvo. Neki nisu. Dvadesetorica s popisa ubijenih na Ovčari nisu bila poznata javnosti poput liječnika koje su snimale televizijske kamere. Njihova imena ipak pripadaju samoj srži povijesti vukovarske bolnice: bili su ljudi bez kojih ona ne bi mogla preživjeti ni jedan dan opsade. Ovo je popis 20 djelatnika bolnice Vukovar koji su ubijeni na Ovčari:
Jozo Adžaga (Kuhar), Ilija Asadžanin (vozač Hitne) Ivan Bainrauch (voditelj tehničke službe), Tomislav Bosanac (destilacija vode), Ivan Buovac (vozač Hitne), Dragan Gavrić (održavanje vozila), Zlatko Jarabek (održavanje vozila), Đuro Knežić (bolnički brijač), Zlatko Krajinović (vozač Hitne), Tomislav Mihović (fotolaborant na RTG odjelu), Tomislav Papp (opskrba, energenti i skladište), Tomo Pravdić (tehnička služba), Stjepan Šarik (kotlovnica i agregati), Đuro (vodoinstalater), Zvonko Varenica (bravar), Goran Vidoš (električar), Mate Vlaho (vozač Hitne), Miroslav Vlaho (vozač Hitne), Josip Zeljko (siguranje bolnice), Mihajlo Zera (vozač Hitne).
Djelatnici ratne bolnice Vukovar ubijeni tijekom napada na grad i nakon okupacije grada:
Vlasta Aleksandar (fizioterapeutkinja), Dušica Jeremić (računovodstvo), Ljubica Kojić (spremačica), Nevenka Matić (službenik), Zdenka Miličević (kirurgija - medicinska sestra), Ljubica Obradović (RTG odjel - administrator), Ivan Raguž (kotlovničar), Rudolf Terek (stomatolog), Marica Stanek (ambulanta za školsku djecu - medicinska sestra), Blanka Stefanjuk (kirurgija - medicinska sestra). Goran Krznarić (portirnica), Karlo Crk (logistika - mesnica).
Djelatnici ratne bolnice Vukovar koji su zarobljeni, a vode se kao nestali:
Ivan Baranjek (postoperativna njega, bolničar odveden iz “Borovo-Commercea” 19. XI. 1991.); Marko Mandić (kirurgija - medicinski tehničar, hitni prijem ranjenika, odveden iz bolnice 19. XI. 1991.); Ivan Božak (portirnica; odveden iz bolnice 20. XI. 1991.); Zvonko Vulić (logistika -opskrba, energenti i skladište, odveden iz bolnice 20. XI. 1991.)
-
Kontroverzne postrojbeKako je nastao HOS: Imali su kamp za obuku na Žumberku, u MUP-u mislili da su četnici
-
TRANSKRIPTI PADA (1)Dramatična snimka: Vukovar pada, Jastreb zove Tuđmana. 'Predsjednik spava, što treba'
-
FELJTON (2)Transkripti pada Vukovara. Jastreb: 'Bit će pokolja!; Pantovčak: Pošaljite faks
-
TAJNI DOKUMENTI JNA'Druga brigada (Valjevci) kompletno je pobjegla. To su ortodoksni srpski nacionalisti'
-
TKO JE JOVO BAKIĆ?Vučićev neprijatelj broj 1! Porfirija naziva 'Profitije' i kaže: 'Srebrenica? To je bio genocid'