• 360°
6667 prikaza

Jutro kad je pala Škabrnja: 'Ja sam jedini preživjeli iz podruma Marka Brkića'

1/8
Screenshot: HRT
Oko deset sati napadačke snage zauzimaju groblje i crkvu sv. Luke. Branitelji u Ambaru ostaju poluokruženi. Obrana na pravcu Ražovljeve glavice odolijeva dulje, sve do povlačenja branitelja na pričuvne položaje oko 13.30 sati.

Tenkovi, oklopni transporteri, topništvo i zrakoplovstvo napali su 18.studenog 1991.godine hrvatske branitelje i civile u Škabrnji. Nakon prodora u selo uslijedila su ubojstva civila, mučenja, pljačka i razaranje. Svjedočanstva preživjelih, dokumenti JNA i sudski spisi otkrivaju razmjere zločina koji ni nakon više od tri desetljeća nisu do kraja pravosudno rasvijetljeni. Škabrnja je prije rata bila selo vrijednih ljudi, obitelji, poljoprivrednika i domaćina, mjesto u kojem se život generacijama odvijao uz zemlju, kuće, susjedstvo, crkvu i školu. Ujutro 18. studenoga 1991. postala je poprište jednog od najtežih zločina nad hrvatskim civilnim stanovništvom tijekom Domovinskog rata.

Započelo je u rano jutro. Tenkovsko-pješačke snage JNA i srpskih paravojnih postrojbi krenuli su u napad na Škabrnju iz dvaju smjerova. Jedna kolona tenkova i oklopnih transportera s kamionima pješaštva prolazi preko Zemunika Gornjeg i dolazi oko sedam sati na zapadni ulaz u Škabrnju. Druga kolona napreduje iz pravca Biljana Donjih, cestom Benkovac – Škabrnja – Zadar, prema sjevernom ulazu u mjesto.

 | Author:

Napad i usklađena vatrena priprema po položajima hrvatskih branitelja počinju oko 7.30 sati. Glavni udar usmjeren je prema području Ambara i Ražovljeve glavice.

Na hrvatske položaje djeluju tenkovi, oklopni transporteri, topništvo i zrakoplovstvo. Vatra dolazi iz više neprijateljskih uporišta, među ostalim s područja Debelog brda, Biljana, Zrakoplovne baze Zemunik, Smokovića… 
Branitelji su slabije naoružani i izloženi višestruko nadmoćnijoj vatrenoj sili. Na području južno od crkve angažirane su i helikopterske postrojbe. Oko deset sati napadačke snage zauzimaju groblje i crkvu sv. Luke, čime prekidaju jedinu cestovnu vezu između Škabrnje i Prkosa. Branitelji u Ambaru ostaju poluokruženi. Obrana na pravcu Ražovljeve glavice odolijeva dulje, sve do povlačenja branitelja na pričuvne položaje oko 13.30 sati.

Do 14 sati pola sela je pod nadzorom srpskih snaga

Do središta mjesta i crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije napadačke snage prodiru predvečer. Prema dokumentaciji Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, borbe su trajale do sumraka, a oko polovice Škabrnje do 14 sati već je bilo pod nadzorom srpskih snaga. U napadu su sudjelovale postrojbe JNA, srpske paravojne snage SAO Krajine i dobrovoljačke skupine iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

Selo u kojem je živjelo praktički isključivo hrvatsko stanovništvo našlo se u okruženju područja sa srpskim stanovništvom. Među napadačima su bili i ljudi iz susjednih mjesta, koji su poznavali Škabrnjane i njihove obitelji. Napadali su ih i oni zadojeni mržnjom
prema Hrvatima i koji su u dolazili u pljačku. Srpski vojnici iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Prije rata Škabrnja je bila prepoznatljivo hrvatsko selo u Ravnim kotarima. Život se temeljio na poljoprivredi, obitelji, susjedstvu, crkvi i školi. Stanovnici su bili vezani uz svoje kuće, zemlju i mjesto.

Ratne napetosti koje su tijekom 1991. zahvatile Hrvatsku postupno su stigle i do zadarskog zaleđa. Nakon raspada Jugoslavije i pobune dijela srpskog stanovništva, područje oko Zadra postalo je prostor sve češćih sukoba. U okolnim mjestima uspostavljane su strukture pobunjenih vlasti, naoružavale su se postrojbe, a JNA je sve otvorenije sudjelovala u vojnim operacijama.

Škabrnja se našla na osjetljivom položaju, između Zadra i područja pod nadzorom pobunjenih srpskih snaga. U presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića utvrđeno je da je civilno stanovništvo bilo evakuirano prije i neposredno nakon granatiranja 2. listopada 1991. godine. Većina stanovnika vratila se nakon potpisivanja primirja 5. studenoga. Mnogi su vjerovali da je najgore prošlo.

 | Author: Foto: Škabrnja Foto: Škabrnja

Ambar je bio jedno od ključnih područja napada. Ondje su se nalazili obrambeni položaji, ali i obiteljske kuće u kojima su se skrivali civili. Nakon ulaska napadačkih snaga za ljude koji su se nalazili u podrumima počelo je razdoblje straha i neizvjesnosti.
Dio stanovnika nasilno je izvlačen iz zaklona. Neki su ubijeni na mjestu, a drugi odvedeni.

U presudi Županijskog suda u Zadru i dokumentaciji međunarodnih sudova opisani su nasilno izvlačenje civila iz podruma i drugih zaklonjenih prostora, ubojstva vatrenim oružjem i udarcima tupotvrdim predmetima, pljačka te razaranje stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata. Haški sud u prvostupanjskoj presudi od 30. svibnja 2013. u predmetu Stanišić i Simatović razmatrao je ubojstva najmanje 38 nesrpskih civila u Škabrnji 18. studenoga 1991. godine. U činjeničnim nalazima opisani su i zločini nad ljudima koji su se skrivali u podrumima.

U završnim činjeničnim nalazima sud je utvrdio da su pripadnici snaga koje su napale Škabrnju 18. studenoga ubili 27 hrvatskih civila i četvero pripadnika hrvatskih obrambenih snaga koji u trenutku ubojstva nisu sudjelovali u borbama. Sud je također utvrdio da su napadačke snage koristile civile, kao živi štit ispred tenkova te pljačkale imovinu.

U Hrvatskoj se odmah po napadu znali da je bio dio šire vojne operacije na zadarskom području. Selo su napale snage Jugoslavenske narodne armije (JNA), uz sudjelovanje drugih srpskih vojnih i paravojnih postrojbi. Bitka za Škabrnju potresna je priča koju dokazuju i iskazi onih koji su sudjelovali u napadu. Jedan tadašnji ročnik JNA, opisao je u sudskom postupku u Hrvatskoj kretanje postrojbi, početak napada i prizore koje je zatekao nakon ulaska u selo i posvjedočio je da su u napadu na Škabrnju sudjelovale snage 9. korpusa JNA, uz dodatne postrojbe JNA pristigle iz Pirota i Kragujevca, pripadnici Teritorijalne obrane Benkovac, benkovačka miliciju te dragovoljce iz Bosne i Srbije. Bili su tu i “Beli Orlovi.”

Miroslav Stefanović naredio je napad. Ubili su ga branitelji

Tripko Čečović, Milan Uzelac, Milan Arambašić, Goran Opačić, Dražić, kojega se  povezuje s Knindžama imena su koja su se spominjala uz zločin u Škabrnji. Nitko nije odgovarao, a u iskazima u srpskim medijima osumnjičeni i optuženi sa sebe dakako skidaju svu odgovornost. Na temelju iskaza tadašnjeg ročnika JNA, opisuje se kako je Miroslav Stefanović naredio postrojavanju u formaciju "u strijelce”, a zatim pucnjem iz pištolja u zrak označio početak napada na zapadnoj strani Škabrnje. U istom se prikazu navodi da su tenkovi počeli pucati po selu te da se na svakom tenku nalazilo oko dvadeset vojnika.

Nakon pogibije Miroslava Stefanovića, tenkovi i transporteri tada su zastali, a zapovijedanje transporterima preuzeo je oficir prezimena Tadić. I onda je uslijedio masakr…

- Svuda naokolo su ležali ubijeni ljudi - izjavio je u svom svjedočenju, prema izvorima, taj ročnik i dodao:  - Prošli smo kroz selo i stacionirali se kod crkve. Tamo sam vidio takve užase da o tome ne mogu ni pričati. Svud naokolo su ležali ubijeni ljudi, kuće su gorijele, bilo je strašno… Vidio sam kako se iz tenkova puca na kuće… Prema istom navodu, govorio i o posljedicama koje su događaji ostavili na njegovo psihičko i fizičko zdravlje. Naveo je da je zbog svega što je doživio smršavio desetak kilograma.
Opis prizora nakon ulaska u selo iz perspektive ovog ročnika spominje i slučaj Bošnjaka po nacionalnosti, vojnika JNA iz Sarajeva koji je ubijen je od pripadnika srpskih paravojnih formacija jer je odbio sudjelovanje u "događajima u Škabrnji”.

Zagreb: Tuđman, Granić i Šušak odlaze na potpisivanje Daytonskog sporazuma, 19.11.1995. FELJTON (2) 360° Transkripti pada Vukovara. Jastreb: 'Bit će pokolja!; Pantovčak: Pošaljite faks

I dokumentacija JNA nastala neposredno nakon napada ukazuje na zločin, ali i na istragu koja nije rezultirala ničim. U njoj se nalaze iskazi vojnika koji su opisivali ubojstva civila u Škabrnji. Izvješće naslovljeno "Ubijanje u s. Škabrnja, izveštaj”, sastavljeno 23. studenoga 1991. godine, navodi da je toga dana obavljen razgovor s vojnikom Draganom Mitrovićem, vozačem oklopnog borbenog vozila vojne policije JNA.

Mitrović je sudjelovao u borbenim djelovanjima u Škabrnji i govorio o ubojstvima civila koja su, prema njegovu iskazu, počinili pripadnici teritorijalne obrane i dobrovoljci. "Kada smo ušli u selo iz jedne kuće teritorijalci i dobrovoljci iz jednog podruma su izveli grupu oko 20 civila”, naveo je Mitrović.

Opisao je da su nakon ulaska u selo iz podruma jedne kuće izvedeni civili, njih približno dvadeset. Jednog muškarca, za kojega je rekao da je imao automatsku pušku, odveli su iza oklopnog vozila i strijeljali. U nastavku iskaza opisao je dovođenje starije žene i dvojice starijih muškaraca pred oklopno vozilo. Prema njegovu iskazu, položili su ih na zemlju i pucali im u potiljak.

Opisao je i trojicu muškaraca izvedenih iz jedne kuće. Jedan je, prema njegovoj procjeni, imao oko 35 godina, a druga dvojica oko 45. Nakon ispitivanja u dvorištu su ih strijeljali. Posebno je opisao skupinu od pet civila koju su, prema njegovim riječima, pripadnici teritorijalne obrane vodili ispred sebe, a zatim postavili ispred tenka kako bi pokazivali put i služili kao živi štit.

"Ubijanje u s. Škabrnja, izveštaj”

U dokumentu "Ubijanje u s. Škabrnja, izveštaj” se navodi da je 22. studenoga 1991. obavljen razgovor s vojnikom Nenadom Živanovićem iz bataljuna vojne policije. Dokument navodi da su se događaji o kojima je govorio odvijali tijekom napada na Škabrnju 18. studenoga. "U toku razgovora Živanović je bio dosta uzbuđen i nerado se sjećao detalja jer tvrdi da je sve to bilo grozno”, navodi se u dokumentu.

U nastavku se opisuje izvođenje trojice civila bez oružja, njihovo postrojavanje i pucnjava. Živanović je rekao da je i sam tada pucao pa u tom trenutku nije obraćao pozornost na civile. "Uglavnom kada sam prekinuo vatru vidio sam ih da leže mrtvi”, navodi se u njegovu iskazu.

U nastavku dokumenta opisuje i druge prizore nasilja nad civilima, uključujući izvlačenje ljudi iz kuća i podruma te ubijanje osoba koje nisu pružale otpor.

 | Author:

Tko je zapovijedao zločincima dokazuje  i izjava na YouTube jednog zapovjednika šibenske obrane koji je opisao jedan razgovor sa zapovjednikom 9.kninskog korpusa ratnim zločincem Ratkom Mladićem. Mladiću je kada je prijetio Šibenčanima taj potom
spomenuo mater, a ovaj se rasplakao “jer je nije vidio šest mjeseci!?” Plakao je zbog toga samo nekoliko dana nakon zločina u Škabrnji u kojem su njegove postrojbe počinile nezamisliv zločin. A što je s onima koji su optuženi za zločin i čije je i izručenje zatraženo? Posebno je zanimljiv slučaj već spomenutog  Zorana Tadića i njegova verzija događaja. Pogađate? “Ni on nije kriv…”

Slobodna Dalmacija 2019., pod naslovom „Nisam krvnik iz Škabrnje! Ja sam ljude spašavao za što imam i svjedoke!” navodi izjavu Zorana Tadića, protiv kojega je zadarska policija u siječnju 2019. podnijela kaznenu prijavu zbog sumnje u odgovornost za zločine počinjene u Škabrnji 18. studenoga 1991. Prema navodima iz članka, Tadić je tada imao 59 godina i živio je u Australiji, a u prijavi je bio označen kao osoba koja je, kao zapovjednik 2. specijalnog voda Teritorijalne obrane Benkovac, bila odgovorna za poticanje i izvršenje zločina nad civilima i zarobljenim hrvatskim braniteljima. Članak navodi da se radilo o sumnji na odgovornost za ubojstvo 30 civila i 13 zarobljenih branitelja.

HOS-ovci 1992. u Klepcima Kontroverzne postrojbe 360° Kako je nastao HOS: Imali su kamp za obuku na Žumberku, u MUP-u mislili da su četnici

Tadić je u intervjuu odlučno odbacio optužbe. Tvrdio je da nije sudjelovao u ubojstvima, nego da je tijekom borbi pomagao hrvatskim civilima i izvlačio ih iz ratne zone. Prema njegovu iskazu, u jednoj je kući spriječio vojnike da bace bombu u podrum u kojem se nalazilo tridesetak ljudi. Tvrdio je da ih je izveo iz podruma, odveo do crkve i pomogao organizirati njihov prijevoz u Benkovac. Također je rekao da je na području Škabrnje i okolnih zaselaka sudjelovao u evakuaciji drugih mještana. Tadić je opisao i kako je, prema njegovim riječima, tijekom prolaska kroz selo iz oklopnog vozila vidio tijela ubijenih civila. Tvrdio je da je o tome obavijestio nadređene te odbacio bilo kakvu povezanost s ubojstvima. U svojoj obrani spominjao je i navodne sukobe s pojedinim pripadnicima srpskih snaga zbog pljačke i nasilja nad hrvatskim stanovništvom…
A što je bilo najbolje su potvrdili hrvatski civili i branitelji, preživjeli iz škabrnjskog masakra. Jedno od važnih svjedočanstava iz Škabrnje izneseno je pred Haškim sudom u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića.

Tomislav Šegarić imao je samo 15 godina kada je 18. studenoga 1991. počeo napad na njegovo selo.

Sklonio se u podrum kuće Petra Pavičića, zvanog Pešo. U podrumu je bilo približno 25 do 30 civila, među kojima žene, djeca i starije osobe. Nakon što je granatiranje prestalo, Eva Šegarić izašla je iz podruma. Potom su ljudi iz podruma pozivani da izađu, uz prijetnju da će u podrum biti bačene ručne bombe ako ne izađu. Ljudi su izlazili podignutih ruku.

Prema iskazu Tomislava Šegarića, ispred podruma nalazila se skupina naoružanih ljudi u maskirnim odorama. Ljude koji su izlazili odvajali su u stranu i ubijali. Neke su najprije udarali kundacima pušaka. Tomislav Šegarić svjedočio je i o tijelima ubijenih te događajima u selu. Izgubio je više članova obitelji. Zločinci su se iživljavali i nad mrtvim tijelima ubijenih branitelja i civila, dok su preživjeli zarobljenici odvođeni vojnim vozilima i kamionima JNA prema Benkovcu.

"Ja sam jedini preživjeli svjedok iz podruma Marka Brkića'

Pred sudom su razmatrana i svjedočenja Luke Brkića i Marka Miljanića. Sud je, oslanjajući se na njihova svjedočenja i druge dokaze, zaključio da su tijekom napada civili korišteni kao živi štit ispred tenkova. Svjedočio je i Boško Brkić, kojemu je rođakinja Zorka ispričala kako su osobe u odorama JNA, s maskama ili crno obojenim licima, postrojile njezina supruga, sina i snahu uz zid te ih strijeljale. Posebno je potresno svjedočanstvo Denisa Gurlice, koji je novinarima 18. studenoga 2021. godine ispričao što je proživio u podrumu Marka Brkića. Imao je samo 15 godina.

"Ja sam jedini preživjeli svjedok iz podruma”, rekao je Gurlica. Opisao je kako su njega i još četvoricu zarobili te odveli na strijeljanje. Rekao je da ga je jedan četnik htio zaklati, ali da ga je spasio jedan oficir. Nakon zarobljavanja odveden je najprije u Biljane, zatim u Smilčić, a potom u Benkovac. Ondje je navečer ponovno susreo ostale sumještane. Šok koji je preživio ostao je trajno u njemu, kao i u drugim preživjelima.

Škabrnja za tri dana obilježava 31 obljetnicu stradavanja branitelja i civila | Author: Dino Stanin/PIXSELL Denis Gurlica Dino Stanin/PIXSELL

Prije nekoliko godina novinarima je svjedočio i Anđelo Žilić, koji je u vrijeme napada imao samo godinu i pol dana.
Žilić je ispričao da je granata pala dok su bježali u podrum. Njegova baka bila je teško ranjena i kasnije je preminula od posljedica ranjavanja. Teta koja ga je nosila prema skloništu također je bila ranjena. Prema njegovu iskazu, svojim tijelom spasila je njega. Žilić je opisao da je i sam bio teško ranjen, s prostrijelnom ranom ispod srca, te da je u podrumu krvario tri dana. Stric ga je potom uzeo i krenuo s njim u proboj kroz polja prema hrvatskoj obrambenoj crti.

Na obilježavanju tragedije u Škabrnji 2025. godine Anamarija Ražov Brkić svjedočila je o događajima koje je proživjela kao 18-godišnja djevojka. Tijekom napada skrivala se s majkom i još približno četrdeset ljudi u podrumu. Nalazila se blizu ulaza, pa je trebala izaći među prvima. Majka je u posljednjem trenutku primijetila da Anamarija nosi majicu s velikim grbom. Povukla ju je natrag i rekla joj da pričeka kako bi joj obukla jaknu. Anamarija je za HRT opisala da su osobe koje su prve izašle iz podruma ubijene. Ostale su odveli prema izlazu iz Škabrnje. Opisala je i prizor tijela ljudi koje je poznavala iz svakodnevnog života, susjeda i osoba s kojima je odrasla.

Nakon zarobljavanja odvedena je u Benkovac. Ondje su ih zadržali do sljedećeg dana, a zatim pustili da odu preko minskog polja. Mnogi škabrnjani su posljednih godina obilježavanja tragedija svjedočili novinarima o zločinima četnika i JNA. Ogorčenje što i danas zločinci slobodno šetaju u Srbiji i u svijetu i danas je neizmjerno.

"Naredili su nam da se okrenemo prema zidu, zatim su nas tukli sve redom, šakama, nogama, puškama i čizmama. Vozili su nas u Benkovac, tukli cijele noći, a potom prebacili u Knin gdje smo prisilno klečali, slijedilo je udaranje po glavi, ponižavanje i boravak 25 zatvorenika u maloj prostoriji. To su bile nemile strahote i pakao. Roditelje sam identificirala na patologiji”, dio je svjedočenja Škabrnjana. 

Musapstan: Unakažena tijela u crnim vrećama

U Škabrnji su tijekom napada i nakon njega ubijeni brojni civili i branitelji. Prema podacima MORH-a, 18. studenoga 1991. ubijena su 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. Predaja posmrtnih ostataka 23. studenoga 1991. zadarskim vlastima na Musapstanu bila je jedan od najpotresnijih trenutaka nakon zločina. Tijela 28 muškaraca i sedam žena, uglavnom starijih osoba ubijenih u Škabrnji i Nadinu, pripadnici JNA stavili su u crne plastične vreće. Tijela su bila unakažena i izmasakrirana, neka do neprepoznatljivosti, ali su ih obitelji identificirale na Patološkom odjelu zadarskoga Medicinskog centra. Predaji i identifikaciji nazočili su i članovi promatračke misije Europske zajednice.

Tri dana kasnije predano je još deset tijela, a do 28. studenoga predano je ukupno 48 posmrtnih ostataka, od toga 41 iz Škabrnje i sedam iz Nadina. U dokumentaciji se navodi da je, osim jedne osobe pronađene u vojnoj odori, riječ bila o civilima. Liječnici na Patološkom odjelu zaključili su da su samo tri osobe poginule od granata tijekom borbi, dok su ostali ubijeni iz neposredne blizine. Kao načini ubojstva navode se vješanje, strijeljanje i pucanje u potiljak. Općina Škabrnja u svojoj kronologiji navodi drukčiji međuzbroj:l prvih 35 tijela predanih na Musapstanu, a zatim još devet, odnosno ukupno 44 tijela dovezena na patologiju do Crne vreće stigle su u Zadar – tragedija se nastavila na patologiji.

Prema povijesnom prikazu objavljenom na službenoj stranici Općine Škabrnja, tijela prvih 35 ubijenih mještana predana su u crnim najlonskim vrećama na Musapstanu kod Zadra. Dovozili su ih iz Škabrnje u teretnim kamionima. O razmjerima ljudske tragedije svjedoči i zapis u Zadarskom listu iz studenoga 2010. godine i crnim vrećama s tijelima dopremljenima pred Odjel patologije zadarske bolnice. Ondje je trebalo identificirati najbliže članove obitelji – majke, očeve, sestre, stričeve i bake.

Za obitelji je to značilo suočavanje s najtežim mogućim prizorom: nakon vijesti o napadu i nestanku njihovih najbližih, morali su pokušati prepoznati svoje mrtve. Škabrnjska tragedija tako je toga studenoga ostavila dubok trag i u Zadru, među obiteljima koje su čekale vijesti, tražile svoje najmilije i suočavale se s njihovim tijelima. Veliki broj najbližih članova svoje obitelji izgubio je i zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić koji je na nedavnom obilježavanju tragedije za Večernji list izjavio:

"Koliko god sam tužan i žalostan, ja sam ponosan što hrvatski narod cijeni nevino prolivenu hrvatsku krv. Današnji mi je dan, prije 33 godine, bio najtužniji u životu, jer sam gubio svoje ljude. No, izuzetna mi je čast i zadovoljstvo što hrvatski narod uvažava nevino prolivenu krv.”

Zašto je Škabrnja napadnuta? 'Erase that'

Miljanić je izrazio i duboko nezadovoljstvo zbog činjenice da brojni odgovorni za zločine nisu privedeni pravdi.

"Što se tiče toga da nitko nije nikada odgovarao za zločine u Škabrnji, pa neće nikada ni odgovarati. Jer od 2000. godine nitko nije ništa napravio da bi se ratni zločini u Škabrnji procesuirali. Zašto nikada nitko nije dirnuo u vrh JNA?” Govorio je o zapovjednicima, pukovnicima i generalima koji su sudjelovali u napadu, a koji, prema njegovim riječima, i danas žive u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. "Umjesto toga, uhvate nekog pilićara ili medicinsku sestru pa njima sude…”

A zašto je Škabrnja napadnuta? Dokumentacija razmatrana pred Haškim sudom sadržava i podatke o sastanku u zapovjedništvu 180. motorizirane brigade u Benkovcu 17. studenoga 1991. godine. Prema svjedočenju Aca Drače, načelnik Glavnog stožera Kninskog korpusa JNA Ratko Mladić tada je rekao da je neprihvatljivo što je dio ceste Benkovac – Zadar neupotrebljiv te da stanovništvo treba "malo prodrmati”.

68430816 TAJNI DOKUMENTI JNA 360° 'Druga brigada (Valjevci) kompletno je pobjegla. To su ortodoksni srpski nacionalisti'

U dnevničkom zapisu od 17. studenoga Mladić je spomenuo dovršetak borbenih djelovanja i "čišćenje” područja Nadina i Škabrnje, uz bilješku "erase that”. Ti su podaci dio dokaznog materijala razmatranog u haškom postupku. Mladić je zapovijedao Kninskim korpusom. Njegova odgovornost za zločine u Škabrnji nije, međutim, posebno pravomoćno presuđena u zasebnom sudskom postupku.
Jedan od najvažnijih domaćih sudskih postupaka za zločin u Škabrnji vođen je pak pred Županijskim sudom u Zadru.
Presuda je donesena 11. prosinca 1995. godine. Osuđeno je 18 osoba. Na kazne od po 20 godina zatvora osuđeni su Goran Opačić, Boško Dražić, Zoran Janković, Đuro Kosović, Mirko Draču, Nada Pupovac, Zorana Banić, Vojin Lakić, Petar Radmanović, Milenko Bjelanović, Iso Bjelanović, Špiro Bjelanović, Renato Petrov, Desimir Ivaneža, Miroslav Mlinar i Marinko Pozder. Edita Rađen osuđena je na 15 godina, a Jovan Badžoka na deset godina zatvora.

Vrhovni sud Republike Hrvatske 16. lipnja 1998. odbio je žalbe optuženika i potvrdio presudu. Presuda je potom potvrđena i odlukom od 7. studenoga 2001. Većini optuženika suđeno je u odsutnosti. DORH je 18. studenoga 2010. objavio podatke prema kojima je do tada pravomoćno osuđeno ukupno 17 počinitelja. U tom su priopćenju navedeni Goran Opačić, Boško Dražić, Zoran Janković, Đuro Kosović, Mirko Draču, Nada Pupovac, Vojin Lakić, Petar Radmanović, Milenko Bjelanović, Iso Bjelanović, Špiro Bjelanović, Renato Petrov, Desimir Ivaneža, Miroslav Mlinar, Marinko Pozder, Jovan Badžoka i Zorana Banić. Ona je uhićena u Švicarskoj 2001. godine. Nakon izručenja Hrvatskoj zatražila je obnovu postupka. U obnovljenom postupku osuđena je na šest godina zatvora, a tu je kaznu i odslužila.

Deset godina Jovanu Badžoki

Jovan Badžoka također je odslužio desetogodišnju kaznu. U postupcima povezanim s prvotnom presudom bilo je i promjena pravnog statusa osuđenika, neki poput Renata Petrova su oslobođeni. Škabrnja je nakon napada bila gotovo potpuno razorena. Uništavane su obiteljske kuće, gospodarski objekti, crkve i škola. Stanovništvo je protjerano, a dio mještana odveden u zatočeništvo.
Mnogi su izgubili roditelje, braću, sestre, supružnike, djecu, susjede i prijatelje. Neki su preživjeli zahvaljujući slučajnosti, neki intervenciji pojedinaca, a neki zato što ih je netko u posljednjem trenutku povukao natrag ili zaštitio vlastitim tijelom. U podrumima su ostajale žene, djeca i starci, vjerujući da će ondje pronaći spas. Umjesto toga, prijetilo im se bombama, izvlačilo ih se iz skloništa, odvajalo i ubijalo.
DORH, sudski spisi, dokumenti JNA, iskazi preživjelih i nalazi liječnika na zadarskoj patologiji zajedno čine dokumentiranu sliku zločina. U Srbiji se i danas pojavljuju poricanje, relativiziranje i tvrdnje da se ne zna tko je počinio zločine nad hrvatskim civilima. No imena žrtava, iskazi preživjelih, dokumenti i sudski spisi ostaju. Ubojice i odgovorni za zločine nisu privedeni pravdi. Dio pravomoćno osuđenih nikada nije odslužio kazne, a pitanje odgovornosti zapovjednog vrha i dalje ostaje otvoreno.

Za obitelji ubijenih ne postoji završetak postupka koji bi izbrisao ono što se dogodilo.
Škabrnja nije samo mjesto stradanja. Ona je i mjesto sjećanja na ljude koji su 18. studenoga 1991. izgubili živote, na djecu koja su preživjela ranjena, na obitelji koje su identificirale svoje najmilije u crnim vrećama i na preživjele koji više od tri desetljeća nose posljedice onoga što su vidjeli i proživjeli.
Zato se 18. studenoga ne pamti samo kao dan pada Škabrnje. Pamti se kao dan ubojstva civila, dan stradanja hrvatskih branitelja i dan zločina koji nikada ne smije biti zaboravljen.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.