Dok je svijet krajem travnja 1986. s užasom pratio vijesti o eksploziji četvrtog reaktora u nuklearnoj elektrani Černobil, na nebu iznad Bjelorusije odvijala se drama o kojoj se desetljećima moralo šutjeti. Samo 48 sati nakon katastrofe, dok je iz uništenog reaktora i dalje sukljao oblak smrtonosne radijacije, sovjetski ministar hidrometeorologije Jurij Izrael donio je odluku koja će zapečatiti sudbinu stotina tisuća ljudi. Radioaktivna masa, nošena vjetrom, kretala se prema sjeveroistoku, ravno prema gusto naseljenim ruskim gradovima, uključujući i Moskvu. Odluka je bila jednostavna i brutalna: natjeraj oblak da se izlije. Ali ne nad Rusijom.

Tog dana, na jednom moskovskom aerodromu, tehničari su punili topničke granate srebrnim jodidom. Piloti sovjetskih zračnih snaga uskoro su bili u zraku, u svojim bombarderima TU-16, na jednosatnom letu prema Černobilu. Njihov zadatak, kasnije poznat kao Operacija Ciklon, bio je presresti radioaktivni oblak i izazvati kišu. U pospanim selima južne Bjelorusije, mještani su zbunjeno gledali u nebo, primjećujući zrakoplove koji za sobom ostavljaju čudne žute i sive tragove.

40. OBLJETNICA KATASTROFE Dosje Černobil: 28 minuta iza ponoći inženjer Toptunov čini kobnu pogrešku. Tlo se trese

Sljedećeg dana, 27. travnja, nebo se smračilo i počeo je potop. No to nije bila obična kiša. Kapljice su sa sobom s neba spirale radioaktivnu prašinu, smrtonosni koktel izotopa koji se taložio na tlo, kuće, polja i ljude. Stanovnici oko grada Gomela kasnije su svjedočili o teškoj, crnoj kiši. Piloti su pratili oblak dalje prema sjeveroistoku, preko regije Mogilev, i gdje god su ispalili svoj teret, uslijedila je otrovna kiša.

Ruski vojni pilot, major Aleksej Grušin, godinama kasnije prekinuo je šutnju i opisao svoju ulogu u operaciji.

​- Da je ta kiša pala na gradove, bila bi to katastrofa za milijune. Područje gdje je moja posada aktivno utjecala na oblake bilo je blizu Černobila, ne samo u zoni od 30 kilometara, već na udaljenosti od 50, 70, pa čak i 100 kilometara - ispričao je Grušin.

Moskva je desetljećima poricala postojanje ovakvih misija. Ipak, na dvadesetu godišnjicu katastrofe, major Grušin odlikovan je za hrabrost. On tvrdi da je nagradu dobio upravo za svoju ulogu u zasijavanju oblaka koje je spasilo ruske gradove, ali osudilo Bjelorusiju.

Cijena spašavanja Moskve

Rezultat ove tajne operacije bio je nacionalna katastrofa za Bjelorusiju. Procjenjuje se da je oko 60 posto ukupnih radioaktivnih padalina iz Černobila palo upravo na bjeloruski teritorij, kontaminirajući gotovo četvrtinu zemlje. Regija Gomel postala je jedno od najzagađenijih mjesta na planetu, "drugi Černobil" o kojem se rijetko govori. Dok turisti danas obilaze napušteni Pripjat unutar službene zone isključenja, malo tko zna da su stotine tisuća ljudi u južnoj Bjelorusiji godinama živjele na područjima s jednako visokom, ako ne i višom razinom radijacije.

Posljedice po zdravlje stanovništva bile su zastrašujuće. Najuočljiviji je bio dramatičan porast raka štitnjače kod djece i adolescenata. Prije katastrofe, u regiji Gomel bilježio se manje od jedan slučaj na milijun djece. Do 1995. godine, ta je brojka skočila na tisuću slučajeva na milijun godišnje. Ovaj porast izravno se povezuje s apsorpcijom radioaktivnog joda-131, uglavnom putem konzumacije kontaminiranog mlijeka u tjednima nakon nesreće, dok su vlasti šutjele, a djeca sudjelovala na prvomajskim paradama.

KLJUČNIH 36 SEKUNDI Iz arhiva Politbiroa: Zašto je eksplodirao Černobil? 'Pa stisnuo sam ispravan gumb!'

Osim raka štitnjače, medicinski kartoni, koji su desetljećima bili tajni, pokazuju da su ljudi u kontaminiranim područjima dva do tri puta češće obolijevali od respiratornih bolesti, anemije, autoimunih poremećaja i problema s plodnošću. U jednom visoko kontaminiranom bjeloruskom gradu, Veprinu, 1990. godine samo je šestero od 70 djece ocijenjeno kao "zdravo". Ostali su imali barem jednu kroničnu bolest.

Katastrofa nije ostavila samo fizičke ožiljke. Psihološki teret pokazao se jednako razornim. Studije su otkrile da su stanovnici Gomela patili od pet puta veće razine psihološkog stresa, anksioznosti i depresije u usporedbi sa sličnim gradovima koji nisu bili pogođeni radijacijom. Kako je to primijetio harvardski profesor fizike Richard Wilson, "istina je da je strah od Černobila nanio mnogo više štete od samog Černobila". Taj strah doslovno je činio ljude bolesnima.

Političko nasljeđe šutnje

Sovjetska politika zataškavanja i umanjivanja opasnosti nastavila se i nakon raspada SSSR-a, pod autoritarnim režimom Aleksandra Lukašenka. Bivši šef kolhoza, koji Bjelorusijom vlada od 1994., uložio je golem napor kako bi uvjerio javnost i svijet da je život u kontaminiranim područjima siguran. Proglasio je da je vrijeme za povratak i izgradnju novih sela u zagađenim regijama, izjavljujući kako "zemlja mora raditi za državu".

Znanstvenici koji su se usudili proturječiti službenom narativu bili su ušutkani. Jurij Bandaževski, stručnjak za učinke Černobila, javno je kritizirao politiku vraćanja kontaminiranog zemljišta u poljoprivrednu upotrebu, sugerirajući da vlada svjesno izvozi radioaktivnu hranu. Uhićen je pod lažnim optužbama za korupciju i osuđen na osam godina zatvora. Nakon puštanja na slobodu, morao je napustiti zemlju.

U takvoj atmosferi straha i represije, sjećanje na žrtve Černobila postalo je snažan čin političkog otpora. Godišnjice katastrofe redovito su bile povod za prosvjede oporbe, koja je tražila istinu o zdravstvenim posljedicama i odgovornost režima. Lukašenko je, međutim, ostao nepokolebljiv, čak je najavio i izgradnju nove nuklearne elektrane. Prilikom posjeta evakuacijskoj zoni, pohvalio se kako se u okrugu Narovlja proizvodi - mlijeko za dječju hranu. 

* uz korištenje AI-ja