El Niño koji se stvara u tropskom djelu Tihog oceana dolazi na ionako već zagrijanu Zemlju što bi moglo biti recept za mnoge katastrofe. Ako su oceani već topliji, atmosfera zagrijanija, ledenjaci pod pritiskom, a tlo suho, dodatni klimatski poremećaj može biti dovoljan da sustav prijeđe prag nakon kojega posljedice postaju ozbiljne. Japanska meteorološka agencija objavila je da je aktualni El Niño dosegnuo najveće temperaturno odstupanje u njezinoj evidenciji od 1949. godine, čak +4,0 °C u rujnu u području koje Japan koristi za praćenje pojave, pisao je nedavno Reuters.

Znanstvenici već govore o jednom od najjačih El Niña otkad postoje mjerenja, čak gorem od onog koji je pogodio Zemlju 1870-ih. Taj trenutačno slovi za rekordera, a u kombinaciji s drugim nepogodama, ali i ljudskim faktorom, odnio je milijune života. Tih godina u Indiji su ljudi umirali od gladi, u Kini su presušivala polja, a na drugom kraju svijeta, u Brazilu, čitava su sela ostajala bez stanovnika. Bile su to 1876., 1877. i 1878., godine kad je Zemlju pogodila jedna od najvećih klimatskih katastrofa zabilježenih u povijesti. Prema istraživanju objavljenom u znanstvenom časopisu Journal of Climate, glad koja je zahvatila različite dijelove svijeta odnijela je vjerojatno više od 50 milijuna života. No u to vrijeme nitko nije znao da su suše u Aziji, Africi i Južnoj Americi povezane složenim promjenama temperature oceana i atmosferske cirkulacije. Danas znanstvenici upravo El Niño iz 1877. i 1878. godine smatraju jednim od najsnažnijih poznatih događaja te vrste. Američka Nacionalna uprava za oceane i atmosferu (NOAA) analizirala je povijesne podatke o temperaturi površine mora i ustanovila da je, prema jednoj rekonstrukciji, zagrijavanje u dijelu tropskog Pacifika dosegnulo čak 3,58 Celzijevih stupnjeva iznad prosjeka. To je više od vrijednosti dobivenih istom metodom za velike El Niñe 1982.-1983., 1997.-1998. i 2015.-2016. godine. Ipak, zbog nedostatka pouzdanih mjerenja iz 19. stoljeća znanstvenici upozoravaju da nije moguće sa sigurnošću tvrditi kako je upravo taj El Niño bio najjači.

El Niño nastaje kada se površinske vode središnjeg i istočnog dijela ekvatorijalnog Tihog oceana zagriju iznad uobičajenih vrijednosti, uz promjene vjetrova i atmosferskog tlaka. Time se mijenjaju obrasci padalina na velikom dijelu planeta. Neka područja pogađaju obilne kiše i poplave, dok druga zahvaćaju dugotrajne suše. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), El Niño i njegova suprotna faza, La Niña, pojavljuju se u nepravilnim ciklusima od dvije do sedam godina. Njihove posljedice mogu uključivati nestašicu hrane, širenje zaraznih bolesti, požare i razaranje infrastrukture.

CRNI SCENARIJ Apokalipsa do 2100.? Znanstvenici otkrili što sve prijeti čovječanstvu

Prvi znakovi katastrofe 1870-ih pojavili su se u južnoj Indiji, gdje su počele izostajati monsunske kiše. Poljoprivreda je ovisila o redovitim sezonskim oborinama, a nakon nekoliko slabih monsuna uslijedila je iznimno sušna 1877. godina. Usjevi su propadali, zalihe hrane nestajale, a stanovništvo se počelo seliti u potrazi za hranom i pomoći. Glad je zahvatila golema područja tadašnje Britanske Indije. Povijesne procjene broja umrlih znatno se razlikuju, ali istraživanje Deepti Singh i njezinih suradnika iz 2018. godine, koje se oslanja i na radove povjesničara Mikea Davisa, navodi raspon od 12,2 do 29,3 milijuna umrlih u Indiji tijekom velike krize 1876.-1878.

Prirodna katastrofa, međutim, nije bila jedini uzrok tolikog stradanja. Glad je pogodila društvo obilježeno kolonijalnom vlašću, siromaštvom i velikim nejednakostima. Britanska administracija nije uspjela osigurati odgovarajuću pomoć stanovništvu, a kolonijalna gospodarska politika dodatno je pogoršala posljedice nestašice hrane. Ljudi su morali fizički raditi da bi dobili pomoć. Britanske kolonijalne vlasti organizirale su javne radove na kojima su izgladnjeli stanovnici za šaku riže gradili ceste, kopali kanale i prenosili šljunak. U nekim javnim radovima većinu radnika činile žene i djeca. Pojedini radnici morali su svakodnevno prijeći i jedanaest do trinaest kilometara kako bi stigli na posao ili se vratili kući. Čitava su sela ostajala prazna. 

Britanski novinar William Digby, koji je dokumentirao glad, oštro je kritizirao postupanje vlasti. U osvrtu koji prenosi američki časopis History, predvidio je da će povjesničari budućnosti upravo nepotrebnu smrt milijuna Indijaca smatrati jednim od najsramotnijih obilježja britanske imperijalne vlasti u 19. stoljeću. U Digbyjevoj knjizi nalazi se svjedočanstvo misionara J. Herricka iz okolice Madure. Opisao je selo u kojem je od 18 kuća njih 11 bilo napušteno, a u preostalih sedam kuća zabilježeno je šest smrti zbog nedostatka hrane. Bolesti, najčešće velike boginje, ubijale su ljude koji su već bili iscrpljeni glađu.

Dok je glad harala Indijom, slična se tragedija odvijala u sjevernoj Kini. Između 1876. i 1878. godine regiju je pogodila jedna od najtežih suša u nekoliko stoljeća. Poljoprivredna proizvodnja gotovo je stala, a stanovništvo se suočilo s nestašicom žitarica i rastom cijena hrane. Posebno teško stradala je kineska pokrajina Shanxi, koja je bila epicentar katastrofe. Prema povijesnim procjenama koje navodi povjesničarka Kathryn Edgerton-Tarpley, ondje je umrlo oko 5,5 milijuna ljudi, više od trećine tadašnjeg stanovništva. Britanski misionar Timothy Richard, koji je 1878. posjetio pokrajinu, opisivao je očajne prizore ljudi koji su, pokušavajući preživjeti, jeli korijenje, lišće, glinu, pa čak i strvine životinja. Glad je u kineskoj povijesti ostala poznata kao Dingwu qihuang, prema tradicionalnim nazivima za 1877. i 1878. godinu, kada je katastrofa bila najteža.

Prema procjenama koje navode Singh i suradnici, u cijeloj Kini je tijekom katastrofe umrlo između 19,5 i 30 milijuna ljudi. To su povijesne procjene, a ne precizno utvrđen broj žrtava.  U diplomatskoj dokumentaciji američkog State Departmenta iz 1878. sačuvano je pismo katoličkog predstavnika A. Aymerija iz Šangaja. U njemu opisuje kako su stanovnici pogođenih područja, nakon što su iscrpili zalihe hrane, pokušavali preživjeti jedući žutu zemlju pomiješanu s lišćem drveća. Timothy Richard u pismu od 1. siječnja 1878. navodi da su ljudi prodavali zemlju, rušili kuće, prodavali žene i kćeri te jeli korijenje, strvine, glinu i otpatke. Mrtvi i živi ležali su zajedno u kućama.

Kao i u Indiji, posljedice suše bile su pogoršane političkim i društvenim okolnostima. Kina je u drugoj polovici 19. stoljeća bila oslabljena unutarnjim sukobima, a sustavi lokalne proizvodnje i pomoći stanovništvu nisu mogli odgovoriti na katastrofu takvih razmjera.

Na drugoj strani Atlantskog oceana, u sjeveroistočnom Brazilu, događala se treća velika tragedija. Regiju Nordeste pogodila je katastrofalna suša poznata kao Grande Seca. Počela je 1877. i trajala nekoliko godina, uništavajući usjeve i stoku te prisiljavajući stanovništvo na masovno iseljavanje. U tadašnjim svjedočanstvima zabilježen je očaj ljudi. Kako prenosi History, jedan brazilski svećenik opisao je stanovnike koji su od gladi jeli životinje uginule od bolesti, pse, konje, komade kože i ostatke već sažvakane šećerne trske. "To je užas za užasom!", zapisao je svećenik, opisujući razmjere katastrofe. Stanovnici su napuštali sela i odlazili prema obalnim gradovima, gdje su se stvarale velike izbjegličke zajednice. Prenapučeni smještaji, nedostatak pitke vode i loši higijenski uvjeti pogodovali su širenju zaraznih bolesti.

Prema povijesnim procjenama koje prenosi znanstveni rad u Journal of Climate, u Brazilu je tijekom velike krize umrlo oko dva milijuna ljudi. Ta brojka obuhvaća širu katastrofu gladi i bolesti, a ne samo smrti izravno izazvane sušom.

Je li to doista bio najjači El Niño u povijesti? Pitanje je složenije nego što se čini. Znanstvenici su utvrdili da su katastrofalne suše između 1875. i 1878. bile povezane s neuobičajenom kombinacijom klimatskih pojava. Osim snažnog El Niña, važnu su ulogu imali promjene temperatura Indijskog oceana, prethodno dugotrajno zahlađenje tropskog Pacifika i iznimno tople vode sjevernog Atlantika. Monsunska Azija tada je pretrpjela jednu od najintenzivnijih suša u posljednjih 800 godina. To znači da se katastrofa ne može pripisati samo jednoj klimatskoj pojavi, iako je El Niño bio njezin važan dio.

KLIMATSKI UDAR Stiže super El Niño: Što to znači za Hrvatsku i kakvu zimu možemo očekivati

Postoje i dokazi o ranijim iznimno snažnim događajima. Povjesničar okoliša Richard Grove u radu objavljenom 1998. u časopisu Nature izdvojio je El Niñe iz 1396., 1685.–1688. i 1789.–1793. godine. Analizirajući povijesne arhive, posebno dokumente iz južne Azije, zaključio je da su neki od tih događaja imali posljedice barem jednako ozbiljne i rasprostranjene kao suvremeni El Niñi. Ipak, zbog nedostatka meteoroloških mjerenja nije moguće precizno usporediti njihovu jačinu.

Više od stoljeća nakon velike gladi svijet je ponovno doživio jedan od najsnažnijih El Niña. Događaj iz 1997. i 1998. godine izazvao je poplave u Južnoj Americi, suše u dijelovima Azije i Afrike te pridonio širenju katastrofalnih požara u Indoneziji. Poplave i suše povezane s tim El Niñom odnijele su više od 22.000 života, a materijalna šteta premašila je 36 milijardi dolara. U dokumentu Ujedinjenih naroda navodi se više od 24.000 poginulih u povezanim ekstremnim vremenskim nepogodama, oko 110 milijuna pogođenih ljudi i više od šest milijuna raseljenih. Različite procjene proizlaze iz različitih metoda i obuhvata posljedica. Posebno su teško stradali Peru i Ekvador, gdje su obilne kiše izazvale poplave i klizišta. U Indoneziji je, s druge strane, dugotrajna suša pogodovala golemim šumskim i tresetnim požarima, čiji je dim ugrozio zdravlje stanovništva i u susjednim zemljama.

Godine 2000. Program Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) objavio je međunarodnu studiju o poukama te katastrofe. Tadašnji glavni tajnik Svjetske meteorološke organizacije Godwin O. P. Obasi upozorio je: "Prognoziranje El Niña samo po sebi nema nikakvu vrijednost. Njegova je vrijednost u tome kako ljudi reagiraju na prognoze." Drugim riječima, napredak meteorologije može spasiti živote samo ako države pravodobno organiziraju zaštitu stanovništva.

HRANA BUDUĆNOSTI 'Drvo protiv gladi' moglo bi prehraniti milijune. Ali zašto ga nitko ne uzgaja?

Sljedeći iznimno snažan El Niño razvio se 2015. godine. Njegove posljedice osobito su se osjetile u istočnoj i južnoj Africi, Latinskoj Americi te dijelovima Azije i Pacifika. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je 2016. da je vremenskim poremećajima povezanima s El Niñom bilo pogođeno više od 60 milijuna ljudi. Suše, poplave, nestašice hrane i zarazne bolesti izazvale su humanitarne krize u brojnim državama. Jedan od najtežih primjera bila je Etiopija. Prema podacima Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO), početkom 2016. čak 10,2 milijuna stanovnika te zemlje suočavalo se s nesigurnom opskrbom hranom. Suša je uništila uzastopne žetve, desetkovala stočni fond i ugrozila opstanak milijuna poljoprivrednika. Za razliku od katastrofa 19. stoljeća, međunarodne organizacije ovaj su put mogle unaprijed prepoznati klimatsku prijetnju i organizirati humanitarnu pomoć. Ipak, razmjeri stradanja pokazali su da znanstveno razumijevanje El Niña ne znači i da je čovječanstvo zaštićeno od njegovih posljedica.