Gotovo godinu dana proveli su daleko od svojih obitelji, od toga rekordnih 265 dana bez pristajanja u luku. Preživjeli su ratne operacije protiv Irana, nestašice hrane, iscrpljenost i teške psihičke krize. Kada se američki nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln konačno vratio u San Diego, tisuće ljudi dočekale su ga sa suzama radosnicama. Za 122 novopečena oca to je bio najvažniji trenutak života.

Neki su očevi prvi put u životu držali svoje dijete u naručju. Drugi su grlili supruge koje nisu vidjeli gotovo godinu dana, dok su im djeca, sada već znatno veća nego kada su ih posljednji put poljubili, trčala u zagrljaj. Bilo je suza, smijeha, uzvika oduševljenja i dugih zagrljaja. Tisuće članova obitelji i prijatelja okupile su se u četvrtak, 8. listopada, u pomorskoj bazi North Island u San Diegu kako bi dočekale gotovo 5000 mornara i marinaca s američkog nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln. Bio je to kraj jedne od najdužih i najtežih misija u novijoj povijesti američke ratne mornarice. Brod koji je isplovio krajem studenoga prošle godine konačno se vratio kući, nakon 322 dana odsutnosti. 

Među članovima posade bila su 122 muškarca koji su postali očevi dok su bili na drugome kraju svijeta. Propustili su rođenje svoje djece, prve dane njihova života, prve osmijehe i mjesece odrastanja. Mnogi su svoje bebe dotad poznavali samo preko fotografija i poruka koje su im supruge slale kad god je komunikacija s broda bila moguća. Sada su konačno mogli osjetiti ono što su čekali mjesecima.

Jednog od njih pri prvom susretu s djetetom dočekale su riječi: "Zdravo, tata je stigao kući." Jedan od mornara, vidljivo preplavljen emocijama, novinarima je uspio reći samo da ne može opisati ono što osjeća i da je sve nevjerojatno. Na pristaništu su ih čekali natpisi dobrodošlice, američke zastave i obitelji koje su gotovo jedanaest mjeseci živjele između nade, straha i iščekivanja. Nisu svi uspjeli doći do baze, ali oni koji jesu okupili su se satima prije dolaska golemog ratnog broda. Kada se na horizontu pojavio nosač zrakoplova, na čijoj su palubi stajali mornari u svečanim redovima, doček je prerastao u veliko slavlje. Iza osmijeha i fotografija sretnih obitelji ipak se skrivala mnogo mračnija priča o mjesecima provedenima u skučenom metalnom gradu usred oceana, u uvjetima koji su s vremenom postali toliko teški da su izazvali i političke rasprave u Washingtonu. 

USS Abraham Lincoln, američki nosač zrakoplova na nuklearni pogon, napustio je San Diego krajem studenoga 2025. godine. Posada je očekivala rutinsko raspoređivanje u indo-pacifičkoj regiji, s uobičajenim zadacima, vježbama i povremenim zaustavljanjima u lukama. Prvotni planovi predviđali su povratak tijekom proljeća, ali događaji na Bliskom istoku potpuno su promijenili njihovu sudbinu. Nakon što su Sjedinjene Države i Izrael u veljači pokrenuli vojnu operaciju protiv Irana, nosač je preusmjeren prema području sukoba. Za tisuće mornara to je značilo da se njihov boravak daleko od obitelji produžuje na neodređeno vrijeme. Nitko od njih nije mogao znati da će na moru ostati gotovo jedanaest mjeseci. 

Nosač zrakoplova postao je jedno od ključnih sredstava američke vojne operacije nazvane Epic Fury. S njegove su palube polijetali borbeni zrakoplovi na misije protiv iranskih ciljeva, dok su drugi članovi posade neprekidno održavali složeni sustav koji takve operacije omogućuje. Prema podacima koje je objavio Pentagon, tijekom ratnih djelovanja izvedene su 3693 borbene misije, a američke snage s nosača i pripadajućih brodova sudjelovale su u napadima na iranske ratne brodove, raketne sustave i drugu vojnu infrastrukturu. Pete Hegseth istaknuo je da su članovi posade svoje zadaće izvršili bez poginulih u borbenim operacijama i bez gubitka zrakoplova u nesrećama. No vojni uspjeh, kako su pokazala kasnija svjedočanstva, imao je visoku ljudsku cijenu. 

Život na nosaču zrakoplova ni u normalnim okolnostima nije jednostavan. Pet tisuća ljudi dijeli relativno ograničen prostor, rad se odvija u smjenama tijekom cijeloga dana, a buka zrakoplova, strojeva i brodskih sustava gotovo nikada ne prestaje. Spavanje je organizirano u zajedničkim prostorijama, privatnost je minimalna, a pristup svakodnevnim stvarima koje se na kopnu podrazumijevaju ovisi o brodskim zalihama i infrastrukturi. Kada ratni brod mjesecima ne pristaje u luku, svaki tehnički kvar, nestašica ili prekid opskrbe postaje ozbiljan problem. Upravo se to dogodilo na Abrahamu Lincolnu, gdje je posada 265 dana zaredom provela na moru bez pristajanja u luku, postavivši rekord suvremene američke ratne mornarice. 

S vremenom su se počele gomilati teškoće. Izvještaji američkih medija govorili su o nedostatku svježe hrane, ograničenim zalihama pojedinih potrepština, problemima s vodovodnim i sanitarnim sustavima te pojavi plijesni. Dio mornara žalio se na kvalitetu obroka i opću iscrpljenost. Opskrba je bila osobito složena dok se nosač nalazio u Arapskom moru, jer su iranski napadi na regionalnu lučku infrastrukturu otežali redovite logističke operacije. Američka mornarica morala se sve više oslanjati na udaljene opskrbne baze, uključujući britanski Diego Garcia u Indijskom oceanu. Činjenica da je brod svakoga dana morao osigurati tisuće obroka, pitku vodu, rezervne dijelove, gorivo za zrakoplove i medicinske potrepštine pokazuje koliko je zahtjevno održavati takvu ploveću vojnu bazu tijekom dugotrajne borbene operacije. 

Američka mornarica osporavala je dio najtežih optužbi o uvjetima na brodu, ali je priznala da je bilo privremenih problema u opskrbi. Zapovjednik nosača, kapetan Daniel Keeler, govorio je o logističkim teškoćama, ali je naglašavao da je posada uspjela održati borbenu spremnost. Za njegove mornare, međutim, najveći problem nisu nužno bili ni hrana ni tehnički kvarovi. Bilo je to saznanje da vrijeme prolazi, a oni ne mogu otići kući. Rođendani, godišnjice, vjenčanja i rođenja djece događali su se bez njih. Obitelji su se navikavale na neizvjesnost, a mornari na činjenicu da se njihova odsutnost neprestano produžuje. 

Posebno su zabrinjavali problemi s mentalnim zdravljem. U rujnu je u dopisu privremenog čelnika američke mornarice otkriveno da je unutar udarne skupine nosača zabilježeno osam pokušaja samoubojstva. Tijekom kolovoza jedan je mornar pao preko palube, ali je spašen. Vijesti o psihičkom stanju posade izazvale su veliku zabrinutost među obiteljima, a pojedini članovi Kongresa zatražili su odgovore o tome kako je moguće da se raspoređivanje toliko produlji bez odgovarajuće zaštite ljudi. Kapelan broda, poručnik James Holliday, nakon povratka je priznao da je misija bila izuzetno zahtjevna, ali je istaknuo da su mornari i marinci izdržljiviji nego što mnogi misle. Ipak, njegova završna poruka najbolje je sažela raspoloženje posade: svi su bili spremni za povratak kući. 

Kada su američki zapovjednici napokon odlučili povući USS Abraham Lincoln s borbenih dužnosti, za posadu je to značilo početak dugog povratka kući. U kolovozu ga je na Bliskom istoku zamijenio nosač zrakoplova USS George Washington, a Lincoln je krenuo prema Tihom oceanu. Prvo veliko olakšanje stiglo je 2. rujna, kada je brod uplovio u tajlandsku luku Laem Chabang, nedaleko od poznatoga turističkog odredišta Pattaye. Bio je to prvi pravi posjet luci nakon gotovo devet mjeseci. Za ljude koji su 265 dana gledali more, metalne hodnike i palube broda, sam izlazak na kopno bio je događaj za pamćenje.

FOTO GALERIJA Ovako izgleda kada 5000 mornara stigne na Tajland nakon 286 dana na brodu

Tajlanđani su se pripremali za dolazak tisuća američkih mornara, očekujući da će restorani, hoteli, trgovine i zabavni klubovi nekoliko dana poslovati punim kapacitetom. Pattaya je još od Vijetnamskog rata poznata kao odredište američkih vojnika na odmoru, a lokalni poduzetnici nadali su se velikoj zaradi. Mornari su s broda izlazili s torbama i naprtnjačama, željni dobre hrane, odmora, kupanja i nekoliko dana bez vojničke rutine. Mnogi su se veselili tajlandskoj kuhinji i mogućnosti da napokon prošeću gradom bez stalne buke brodskih strojeva. No stvarnost je bila nešto drukčija od očekivanja lokalnih ugostitelja. 

Prema pisanju Washington Posta, mnogi mornari bili su toliko iscrpljeni da nisu pokazivali osobito zanimanje za noćni život Pattaye. Grad, poznat po barovima, masažnim salonima i zabavnim četvrtima, nije doživio očekivanu navalu američkih gostiju. Nakon mjeseci ratnih operacija i neprekidnog rada, dijelu posade bilo je mnogo važnije odmoriti se nego provesti noć u provodu. Američki vojni zapovjednici usto su ograničili pristup određenim četvrtima i sadržajima zbog sigurnosti i lokalnih propisa. Ipak, nekoliko dana u Tajlandu predstavljalo je dragocjen predah i priliku da se mornari barem nakratko osjećaju kao obični turisti, a ne kao sudionici rata. 

Nakon Tajlanda uslijedio je nastavak plovidbe prema Kaliforniji. Gotovo jedanaest mjeseci nakon isplovljavanja, Abraham Lincoln konačno je uplovio u zaljev San Diega. Fotografije koje su objavili američki mediji prikazuju mornare u bijelim odorama poredane uz ogradu palube, dok ih s kopna pozdravljaju tisuće okupljenih. Mnogi su nosili transparente dobrodošlice, djeca su mahala roditeljima, a supružnici pokušavali prepoznati poznata lica među stotinama mornara. Kako je objavio vojni list Stars and Stripes, zapovjednik Daniel Keeler istaknuo je da se svaki mornar i marinac koji je krenuo na misiju vraća kući. Njihov učinak nazvao je legendarnim. 

Dvadesetogodišnji Abel Ramirez, kojem je to bila prva misija, iskreno je priznao novinarima Associated Pressa koliko je sretan što je sve završilo. Roditelji su ga doputovali dočekati čak iz Teksasa, a on je napokon mogao napustiti brod na kojem je proveo gotovo godinu dana. Rekao je da mu je osjećaj nevjerojatan i priznao da je u jednom trenutku počeo vjerovati kako nikada neće sići s njega. Ta jednostavna rečenica možda najbolje opisuje psihološki teret dugotrajnog raspoređivanja. Kada se misija iz tjedna u tjedan produžuje, a povratak kući stalno odgađa, i najiskusnijim vojnicima teško je održati osjećaj da njihova svakodnevica ima jasan završetak. 

Četrnaestogodišnja Cassity Garduque čekala je svoju majku, mornarku koja joj je s gornje palube uzbuđeno mahala. Djevojčica je novinarima ispričala da joj je majka propustila gotovo cijeli sedmi razred i rođendan. Radovala se i tome što majka napokon više neće morati gotovo svakodnevno jesti instant-rezance, o kojima joj je govorila tijekom misije. Takve sitnice, koje se na kopnu čine beznačajnima, na brodu su postale dio života. Za obitelji je povratak značio kraj stalnog iščekivanja poruka i vijesti, a za mornare mogućnost da napokon jedu ono što žele, spavaju u vlastitom krevetu i provode vrijeme s ljudima koje vole. 

Najemotivniji prizori događali su se među novopečenim roditeljima. Prema podacima američke mornarice, među prvima je s broda sišlo 64 očeva koji su svoju djecu upoznavali prvi put, a zajedno s pripadnicima zrakoplovne skupine ukupno su 122 člana posade postala očevi tijekom raspoređivanja. Mnogi su propustili porod, prve dane nakon izlaska iz rodilišta i mjesece tijekom kojih se novorođenčad najbrže mijenja. U San Diegu su ih čekala djeca stara nekoliko mjeseci, za koju su dotad bili samo glas s telefona ili lice na zaslonu, kada bi veza to dopuštala. 

Među njima je bio i mornar Steven Rivas, koji je konačno zagrlio svoju sedmomjesečnu kćer. Kada je brod uplovljavao u zaljev, preplavile su ga emocije. Novinarima je priznao da nije mogao u potpunosti pojmiti da se trenutak koji je toliko dugo čekao napokon događa. Dok je govorio o pogledu na okupljene obitelji i saznanju da ga ondje čeka njegova, glas mu je podrhtavao, a oči su mu se ispunile suzama. Drugi mornar, Joey Montemarano, dočekan je zagrljajem supruge Cryste i njihove devetomjesečne kćeri Madeline. Njihov susret zabilježile su kamere Associated Pressa, baš kao i desetke drugih prizora koji su obilježili povratak. 

Kathy Monterrosa, i sama pripadnica mornarice, na pristaništu je čekala supruga sa šestomjesečnom kćeri Sarahi, odjevenom u malu plavo-bijelu mornarsku haljinicu. Djevojčica je rođena dok joj je otac bio na misiji. Kathy je priznala da je tijekom trudnoće često plakala i brinula se jer nije znala je li joj suprug dobro. Posebno su je uznemirivale vijesti o lošim uvjetima života na brodu. Kada bi se uspjeli čuti, suprug joj nije skrivao da je situacija teška. No sada, kada se obitelj konačno ponovno okupila, za nju je najvažnije bilo to da su svi zajedno. 

Mnogi mornari imali su vrlo jednostavne planove za prve dane kod kuće. Nisu govorili o velikim putovanjima ni skupim proslavama, nego o hrani koju su mjesecima priželjkivali, druženju s djecom i odmoru. Alma Solano Velez ispričala je kako joj je suprug poslao podugačak popis jela koja želi jesti čim stigne kući. Među njima su bili volovski rep, piletina s roštilja, brokula i empanade sa škampima. Tijekom raspoređivanja žalio se na hranu i mogućnosti tuširanja, ali najviše je želio ponovno vidjeti svoju četverogodišnju kćer, koja je rođendan proslavila bez njega. 

Uoči povratka posadu je posjetio američki ministar obrane Pete Hegseth i uručio joj Predsjedničko odlikovanje za iznimne zasluge postrojbe (Presidential Unit Citation), jedno od najviših američkih vojnih priznanja koje može dobiti čitava postrojba. Pritom je istaknuo njihovu sposobnost prilagodbe, izdržljivost i uspješno izvršavanje zadaća u iznimno teškim okolnostima.