Unatoč brojnim stranačkim aferama, predsjednik Vlade (i HDZ-a) Andrej Plenković u ovoj politički eksplozivnoj izbornoj godini nema pretjeranih razloga za brigu. Nedostatak ozbiljne opozicije nije posljedica briljantnosti njegova genija, nego rezultat kronične bezidejnosti stranaka koje bi htjele voditi Hrvatsku umjesto HDZ-a.

Nakon što sam nedavno odgledao jedan očito spontani TV-duel dvojice opozicijskih galamdžija, stekao sam dojam da HDZ-ovci ove godine mogu mirno sjediti te uz kokice promatrati kako si opozicija zabija autogolove i ozbiljno se diskreditira. Kako je moguće da su isti oni likovi, koji su osvojili scenu s mantrom kako više ne žele slušati o devedeset i prvoj, danas spali na to da šupljim populizmom nastoje iskamčiti šaku političkih bodova koje ionako nemaju gdje materijalizirati? Ljudi koji su svoju kampanju temeljili na besmislenosti takvih ideoloških pitanja danas i preživljavaju upravo zahvaljujući populističkom besmislu.

Pored toga što na političkoj sceni još nema pravog lidera koji će ujediniti opoziciju, jedna od najvećih poteškoća opozicije je i nedostatak ozbiljne organizacije i infrastrukture. Umjesto osnaživanja stranačkih kapaciteta i zbijanja redova pred HDZ-ovom hegemonijom, građani RH su osuđeni na razne pokrete i strančice koje su očito jake samo na društvenim mrežama. Opozicija bez ideje, vizije i kredibiliteta te s jedinom željom da se domogne vlasti u startu je osuđena na propast.

Mnogi tvrde da je problem u narodu. Nije. Jer većina naših građana još razmišlja relativno trezveno. Problem je što nemaju za koga glasati.