Prva dva mjeseca Bidenova mandata bila su izrazito uspješna. Vrhunac je bio nedavno usvajanje u Kongresu golemog američkog paketa pomoći za gospodarski oporavak vrijednog 1,9 bilijuna dolara koji je predložila njegova administracija. Biden si također može pripisati zasluge za sve rašireniju distribuciju cjepiva protiv bolesti COVID-19, što ga je potaknulo da se hrabro založi za dostupnost cjepiva svim odraslim Amerikancima do 1. svibnja. Ostaju pitanja hoće li američki narod ostati dovoljno oprezan s obzirom na virus i hoće li se dovoljno građana odlučiti za cijepljenje. Širenje različitih sojeva bolesti COVID-19 također bi mogao biti čimbenik koji će dodatno zakomplicirati situaciju. No čini se da Biden opravdano predviđa da bi se Sjedinjene Američke Države mogle vratiti u polunormalnost do Dana neovisnosti, 4. srpnja.  

Međutim, ono što je Biden do sada postigao u nekom smislu predstavlja lagan posao. Jedna je zapravo stvar tiskati novac i ponuditi ga besplatno većini potrebitih, a druga rješavati sporna ili skupa pitanja, poput imigracijske reforme, rasne pravde i jednakosti, okoliša, zdravstvene zaštite i obnove nacionalne infrastrukture koja mu sad predstoje. Političke bitke u sljedećim mjesecima bit će oštrije i ozbiljno će testirati Bidenovu sposobnost držanja zajedno umjerenih i progresivaca unutar tijesne demokratske većine u Kongresu, kao i privlačenja republikanske potpore koja bi mogla biti potrebna u određenim mjerama.  

U međuvremenu, međunarodni izazovi pritišću i Bidena i njegov tim, počevši od južne granice države gdje je došlo do navale migranata, a mnogi od njih bili su maloljetnici bez pratnje. Iako to nije Bidenova krivnja ili odgovornost, događa se uglavnom zbog najavljene namjere njegove administracije o provedbi imigracijske reforme i povratku tradicionalnim američkim azilantskim politikama i praksama. To su očito očajni Srednjoamerikanci potlačeni nasiljem i siromaštvom protumačili kao nehotični signal za putovanje prema sjeveru. Imigracijska politika Donalda Trumpa, ma koliko okrutna i nehumana, bila je brutalno učinkovita. Bidenova administracija hitno mora omogućiti poništavanje ili reviziju tih politika bez pokretanja krize uslijed masovnih migracija kako bi izbjegla političku katastrofu u prvoj godini mandata.

Američka diplomacija mobilizira se u udaljenijim krajevima za rješavanje drugih velikih problema i izazova. Ulažu se intenzivni napori u Afganistanu kako bi se nagovorila i vlada i talibani na postizanje revidiranog mirovnog sporazuma. Kako bi povećao svoj utjecaj nad afganistanskim predsjednikom Ashrafom Ghanijem, Washington je nagovijestio potencijalno daljnje povlačenje američkih i međunarodnih postrojbi kako je planirano do 1. svibnja, ali medijska izvješća upućuju na vjerojatnost konačne odluke o odgodi povlačenja, čime bi se utjecalo na talibane.  

U međuvremenu, odbijeni su nedavni napori Bidenove administracije u smjeru stupanja u kontakt sa Sjevernom Korejom i Iranom, što znači da obje situacije nose rizik od pogoršanja. Kim Jong-un želi hitno ukidanje sankcija te bi mogao nastaviti s prijetnjama i prikazivanjem svoje sve veće sposobnosti za napad na SAD nuklearnim oružjem. I Iran želi ukidanje sankcija, ali je odbacio nedavnu ponudu Europske unije o posredovanju u neformalnim pregovorima s ciljem oživljavanja nuklearnog sporazuma iz 2015. Prema nekim procjenama, povećana iranska proizvodnja obogaćenog urana smanjila je njegovo vrijeme koje mu je potrebno za izgradnju nuklearnog oružja s jedne godine na tri do četiri mjeseca. Čini se da Iran pokušava izvršiti pritisak na SAD raketnim napadima svojih opunomoćenika u regiji, na što je SAD odgovorio zračnim napadom u Siriji 25. veljače i 7. ožujka strateškim preletom bombardera B-52 nad Bliskim istokom u pratnji zrakoplova poglavito iz Izraela, Katara i Saudijske Arabije.

 

Unatoč tome, glavni strateški cilj SAD-a u rješavanju takvih situacija je ublažavanje problema i izbjegavanje vojnog sukoba. To je zbog najvažnije potrebe za usmjeravanjem resursa i pažnje na neobično američko nadmetanje s Kinom koje prijeti zaoštravanjem i potencijalnom opasnošću u nadolazećem razdoblju. Spornih pitanja u odnosu SAD-a i Kine ima gotovo previše da bismo ih naveli, iako postoje i područja koja bi mogla donijeti suradnju, poput klimatskih promjena i Sjeverne Koreje. No sve veći potencijal za sukob oko Tajvana posebno je zabrinjavajući, osobito jer je vojska NR Kine započela sa zastrašivanjem Tajvana čak do točke otvorene simulacije napada na tajvanske i američke snage. Prošlog tjedna visoki časnik američkog ratnog zrakoplovstva šokantno je otkrio javnosti ono što se već dugo znalo privatno, naime da tajni scenariji ratnih igara upućuju na to da bi Kina brzo porazila američke snage koje su trenutačno konfigurirane u zapadnom Pacifiku u sukobu oko Tajvana. I SAD i Tajvan nastoje ojačati obrambene stavove i sposobnosti na načine koji bi općenito ikad mogli odvratiti Peking od donošenja odluke o napadu, ali za provedbu tih mjera treba vremena. Kina to i predobro razumije.

Naglašavajući svoju prioritetnu usredotočenost na indopacifičku regiju, predsjednik Biden sudjelovao je 12. ožujka u online sastanku bez presedana s čelnicima Japana, Indije i Australije - takozvanih Quad država - kako bi se obvezali na povećanu suradnju u onom što se naširoko smatra neformalnom koalicijom u nastajanju za suprotstavljanje Kini. Ovoga tjedna američki državni tajnik Blinken i ministar obrane Austin otišli su na prva inozemna putovanja u Tokio i Seoul, a Austin je otputovao i u New Delhi. Stoga nije slučajnost da je Blinken trebao imati prvi sastanak s kineskim kolegama 18. ožujka na Aljasci tek nakon što je učvrstio veze s najvećim američkim azijskim saveznicima. Smatra se da bi se Kini ovim željelo poručiti da je snaga u brojnosti.