Ivan Đikić, jedan od najcjenjenijih hrvatskih znanstvenika u inozemstvu, u proteklih se tjedan dana dva puta pismom obratio premijeru Andreju Plenkoviću s molbom da ministra znanosti i obrazovanja prof. dr. Pavu Barišića razriješi dužnosti. U razgovoru za Express Đikić obrazlaže zašto smatra da će politička potpora koju uživa ministar Barišić dugoročno naštetiti Hrvatskoj.

Samo nekoliko sati nakon što je vaše drugo pismo objavljeno u javnosti, premijer Plenković je, odgovarajući na pitanje zastupnika Damira Tomića o tome hoće li smijeniti ministra Barišića rekao: "Što se mene tiče, neću, to vam kažem vrlo jasno i odgovorno… Ja ga poznam, on uživa respekt i povjerenje brojnih kolega. Problem je apsolutno prenapuhan…" Prije nekoliko dana osobno ste na temu ministrova plagijata razgovarali s premijerom Plenkovićem. Je li vas njegova najnovija reakcija iznenadila?

Mislim da je to dio političkog folklora koji je rezultirao borbom koja je, nažalost, kulminirala u Saboru. Premijer Plenković u Saboru je generalno ponovio ono što je već rekao prije nekoliko dana o potpori svojemu ministru. Osobno sam ražalošćen stilom rasprava koje se vode u Saboru. Primjerice, zastupnik SDP-a, gospodin Tomić, umjesto da se drži teme i činjenica, lakonski vrijeđa bez ikakve osnove neobrazovane ljudi, a tema je plagijat ministra obrazovanja. Znanost i obrazovanje moraju biti iznad političke borbe. Stoga bih rado čuo premijerove argumente izvan Sabora o konkretnim dokazima plagiranja koji su mu poslani te o odluci saborskog Odbora za etiku, koji je potvrdio plagiranje ministra Barišića. Nakon njegova stava o tim konkretnim dokazima i odlukama moglo bi se raspravljati jesu li te činjenice nespojive s obavljanjem funkcije ministra znanosti i obrazovanja.

U svom drugom pismu napravili ste detaljnu analizu Barišićevih znanstvenih propusta. Zašto vam je toliko stalo do toga da taj slučaj završi ministrovom smjenom?

Meni je važno da ministar znanosti u Vladi RH bude primjer nulte tolerancije na plagiranje (i druge etičke norme), moralan stručnjak/inja (učitelj, profesor, inženjer, filozof), osoba iz struke koja razumije probleme obrazovanja i koja može voditi taj iznimno važan resor. To je standard koji građani Hrvatske zaslužuju nakon što su ulagali u demokratske standarde posljednjih 25 godina svoje neovisnosti.

Zašto ste se uopće uključivali u tu priču?

Uključio sam se tek nakon što je najviše tijelo Sabora, Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, donijelo odluku da je ministar Barišić plagijator. Do tada je sustav radio svoj posao, no kad je politika odlučila ignorirati tu odluku, osjećao sam da trebam javno izreći svoj stav da je plagiranje u znanosti nespojivo s obavljanjem funkcije ministra znanosti te sam želio upozoriti premijera na dugoročne posljedice takve odluke. S osobne strane moji su motivi jasni i iskreni: briga za mlade i ustrajavanje na akademskoj čestitosti. Jako vrednujem kreativnost i talente kod mladih i trudim se potaknuti ih na razvoj istih tijekom školovanja i zato zdušno, već 20 godina, pomažem mladima u Hrvatskoj. To je razlog zbog kojeg sam se s toliko iskrenosti i žara uključio u ovu raspravu, jer je očigledno da je trenutačna društvena i ekonomska situacija loša za mlade u Hrvatskoj te da oni odlaze u velikom broju. Želja mi je da nabolje promijenimo društvene/ekonomske okolnosti te da mladi ljudi svoje potencijale i vizije mogu ostvariti u Hrvatskoj.

Kažu da ne živite tu, niste član hrvatske akademske zajednice i ne plaćate tu porez.

Znanstveni integritet, poštenje i istina ne poznaju granice. Moj angažman u Hrvatskoj je uvijek bio motiviran željom da pomognem. Kakve veze ima gdje živim ako raspravljamo o plagiranju, koje je univerzalni problem u znanosti. Mi koji živimo u inozemstvu imamo više slobode biti kritični prema nepravilnostima u Hrvatskoj jer nas političari ne mogu ucjenjivati ili ušutkati. Ali radi boljeg informiranja želim naglasiti da ja jesam dijelom aktivan član hrvatske akademske zajednice jer već 14 godina i fizički radim u Splitu, gdje sam izabran za profesora na Medicinskom fakultetu i gdje vodim Laboratorij za istraživanje tumora. Dolazim svake godine na nastavu studentima u Split. Poreze ne plaćam u Hrvatskoj jer sam sve honorare koje sam do sada dobivao za taj rad donirao studentima Medicinskog fakulteta.

Vaš kolega Boris Lenhard, koji također živi i radi u inozemstvu, nedavno je zaključio kako ono što je ministar Barišić napravio "može stajati u enciklopediji kao ilustracija plagijata". Zašto onda premijer Plenković i dio znanstvene zajednice tvrde drukčije?

Kolega Lenhard je u pravu kad tvrdi da je ovo klasični primjer plagiranja te može poslužiti studentima kao primjer onoga što je apsolutno zabranjeno u pisanju znanstvenih radova: koristiti copy/ paste cijelih pasusa tuđeg teksta s interneta, Wikipedije ili tuđih knjiga. Zašto pojedinci tvrde drukčije, to morate njih pitati, no očigledno je da oni imaju svoje posebne motive i interese. Očigledno je samo da ti interesni lobiji propagiraju javno izrečene neistine, da je to samo jedna fusnota ili tiskarska pogreška što nije istina, ili da je to već sve ispravljeno ili zastarjelo što ne može biti jer plagijat ne zastarijeva, ili plagijat je 'samo u preglednom članku’ što je suludi argument, ili Zagrebačko sveučilište je odbacilo plagijat što nije istina jer je bivši rektor Bjeliš, u čije je vrijeme predmet rješavan, javno demantirao izjave rektora Borasa. To su pokušaji političke manipulacije javnosti kojom se želi relativizirati ovaj problem.

Je li Vas iznenadila reakcija uglednih znanstvenika, poput Miroslava Radmana i Slobodana Vukičevića, koji su podržali ministra Barišića? Zar ne bi trebale postojati univerzalne etičke norme u znanosti?

Naravno da postoje univerzalne norme u znanosti, no poneki znanstvenici te norme rastežu i relativiziraju radi vlastitih interesa te time gube na svojoj dosljednosti i znanstvenom imenu. Znanstvenike koji primjerice mogu tvrditi: 'Ako je ministar Barišić plagijator, onda je i Einstein plagijator’, javnost, a pogotovo mladi, ne bi trebali shvaćati ozbiljno. Drago mi je da se znanstvenici uključuju u raspravu jer javnost može vidjeti njihove argumente. Od devetorice znanstvenika koji su na početku mislili da je to samo mala tiskarska pogreška u fusnoti koju je ministar Barišić počinio iz nehaja, ostala su samo dvojica spomenutih kolega koji imaju potrebu još nešto reći nakon ponuđenih dokumenata. No u njihovu obraćanju opet nisam pročitao konkretne informacije koje upućuju na to da javno prezentirani dokumenti nisu plagiranje.

Što bi se dogodilo kad bi, primjerice, u Njemačkoj znanstvena zajednica tražila smjenu ministra zbog dokazanog plagijata, a kancelarka Merkel bi rekla da on uživa njezino apsolutno povjerenje?

To nije moguće jer to nije samo odluka kancelarke Merkel. To je odluka cijelog društva i političke odgovornosti, jer nulta je tolerancija na plagiranje norma ponašanja političara u zemljama EU. Oba ministra u Njemačkoj su vrlo brzo dala ostavke jer im je potvrđeno da su počinili plagijat, i to u radovima od prije 10-20 godina. Oni jednostavno nisu mogli ni pomisliti da ostanu na tim funkcijama. Takve društvene standarde trebamo i u Hrvatskoj, jer bi se onda i naši političari ponašali odgovornije. Nažalost, na ovom primjeru se pokazuje da je Hrvatska postala svojevrsni talac političkih igri i raznih interesnih skupina da upravo Barišić mora biti ministar po svaku cijenu i nakon službene odluku o njegovu plagiranju.

U prvom pismu naveli ste dva primjera u kojima su ministri dali ostavke. Ima li još sličnih primjera?

Ima ih još i riješeni su ostavkama. Primjerice, Donald Trump izabrao je Monicu Crowley za glasnogovornicu Vijeća nacionalne sigurnosti. CNN je prije desetak dana otkrio plagiranje dijelova u njezinoj knjizi i ona se na osobni zahtjev već povukla s te važne javne funkcije. Drugi je primjer iz našeg susjedstva. Predsjednik Mađarske Pal Schmitt podnio je ostavku na dužnost predsjednika nakon pritiska javnosti zbog plagiranja doktorata. On je u početku tvrdio da optužbe za plagiranje doktorata nemaju nikakve veze s njim kao predsjednikom, no kritična javnost jednostavno ne tolerira plagiranje na javnim pozicijama.

Očekivalo se da će se Vašem pismu pridružiti brojni drugi znanstvenici, na način na koji su 104 znanstvenika potpisali podršku ministru Barišiću. Što mislite što je u pozadini da je ta podrška izostala?

Mislim da je podrška kolegama filozofima koji su prijavili ministra za plagijat u Hrvatskoj vrlo velika, dok je podrška ministru jako mala. Ministar Barišić trudi se motivirati znanstvenike i studente da mu potpišu podršku, a rezultat su 104 potpisa znanstvenika i 68 studenata. U Hrvatskoj postoji više desetaka tisuća znanstvenika i studenata, tako da je podrška ministru manja od jedan posto. No nije sve u generalnim brojevima. Pogledajte kvalitetu podrške, pogotovo njegovih kolega filozofa: samo dvoje od 22 filozofa s Instituta za filozofiju gdje je Barišić zaposlen, nula potpisnika s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove od 25 zaposlenih filozofa, nitko s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru ili Sveučilišta u Rijeci. Prema tome, većina ministrovih kolega filozofa, ali i drugih znanstvenika u Hrvatskoj, ministru ne daje podršku. Poseban je kuriozitet da je jedna od 104 potpisanih ”znanstvenika” računovotkinja zaposlena u časopisu u kojem je objavljen plagijat i u kojemu je ministar bio glavni urednik.

Tekst o ministrovu plagijatu u utorak je objavljen i u uglednom časopisu Nature. Kakvu to sliku šalje o kvaliteti hrvatske znanosti?

Vrlo lošu i bojim se da će se takva loša slika hrvatske znanosti i dalje širiti svijetom.