Posljednji put kad je predsjednik SR Njemačke Frank-Walter Steinmeier bio u službenom posjetu Hrvatskoj, prije četiri godine, u Zagreb je doputovao u svojstvu ministra vanjskih poslova. U to vrijeme frcale su iskre između Srbije i Kosova, Hrvatska je bila važna zbog perspektiva BiH u EU, a s početkom proljeća naslućivalo se i da će slijediti masovni val izbjeglica s Bliskog istoka preko Balkana. Jednom kad je krenuo izbjeglički val, činilo da se da su svi ostali iznenađeni koliko je ljudi bježalo u Europu.

Steinmeier sada dolazi u bitno drugačiju Hrvatsku, koja je još uvijek, kako je rekao ambasador Robert Klinke uoči posjeta, "ključni partner Njemačke" i u EU i na Balkanu, ali isto tako kojoj treba "suočavanje s prošlosti" - zanimljivo, baš u vrijeme svega onog s Bleiburgom, "pomirenje sa susjedima", u vezi koje Europska komisija sve ozbiljnije prima vijesti o tome da hrvatski pogranični policajci mlate ilegalne migrante, kradu im i razbijaju stvari, ponekad ih i vrlo brutalno premlaćuju, nasilno protjeruju nazad bez pravne procedure...

'90. ih je bilo stotinjak Vlada se blamira i ustaše brani po Austriji

Ministar Davor Božinović možda je i lakomisleno neki dan komentirao da "Hrvatska samo štiti svoje granice kao bilo koja druga zemlja na svijetu". Činjenica je da nije isto ako te kao ilegalca uhvate na češkoj, njemačkoj ili austrijskoj granici ili pak na ulazu u Bugarsku ili Mađarsku. O tome kako RH to radi, direktno ovisi budućnost ulaska Hrvatske u prostor Schengena, za što je Njemačka također nedavno signalizirala da ako Europska komisija da našoj zemlji zeleno svjetlo, za Berlin će to biti to.

Hrvatska Steinmeiera očekuje u trenutku kad je dobila crveno svjetlo za članstvu u OECD, kako su rekli iz Washingtona, ne zato što bi SAD sada bio taj koji bi blokirao Hrvatsku, nego "ne postoji konsenzus oko proširenja". Hrvatska je godinama bila nepoželjno društvo i zbog korupcije i zbog ustaškog revizionizma, što je Zapadu identično s nacizmom, kao što se vidjelo na primjeru Austrije sa zakonskim izjednačavanjem ustaša i ISIL-ovaca, s Bleiburgom, reakcijom Koruške biskupije...

Zanimljiva je situacija da je ona koja je s hrvatske strane prije dva tjedna u Berlinu potpisala sporazum akcijskog plana o suradnji Njemačke i Hrvatske s njihovim ministrom vanjskih poslova Heikom Maasom, bila Marija Pejčinović-Burić.

S hrvatske strane, dakle, osoba koja je u međuvremenu našla čak držati lekcije austrijskim medijima zbog pisanja o ustaškom ekstremizmu u Austriji, o ponašanju Koruške biskupije, koja je izjednačila odnos prema onom problematičnom dijelu obilježavanja tragedije Bleiburga s odnosom prema svim Hrvatima u našoj zemlji.

U trenutku kad predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier dolazi u Hrvatsku, službeni Zagreb je čak i prema BiH puno drugačiji nego što je bio u doba vlade Zorana Milanovića; odjednom se događa da nam diplomat ode Miloradu Dodiku na proslavu protuustavnog "Dana RS", osuda iz Zagreba okupljanju četničkog Ravnogorskog pokreta u Višegradu bude šokantno mlaka, pa HDZ – HDZ BiH veza preko Dragana Čovića koji se bratimi s Dodikom...

Puno je stvari o kojima će Steinmeier imati za razgovor s Kolindom Grabar Kitarović, još i više ako se negdje slučajno sretne s Andrejem Plenkovićem. Zanimljivo je da iz Ureda predsjednice RH navode da Steinmeier u Hrvatsku dolazi na njen poziv, dok u priopćenju Ured predsjednika BRD-a tog detalja nema. Zapravo, kad se bolje pogleda kalendar, vidi se da je samo dva dana uoči Zagreba, Steinmeier već imao zakazan čvenk u Crnoj Gori.

I tamo su ga dočekali uz vojne počasti kako je planirano u Zagrebu. Prvo Kolinda, pa Gordan Jandroković, malo razgledavanja Rimčevih pogona i već sutra su Steinmeier i gospođa mu u Splitu.

U susjedstvu Dodiku ukidaju Republiku Srpsku - Srbi krive NATO

Tamo, pak, osim što će se sastati s gradonačelnikom Androm Krstulovićem Oparom i županom Blaženkom Bobanom, Steinmeier će posjetiti beskućnike o kojima skrbi udruga "Most", u gradu u kojem je posljednjih mjeseci na djelu sječa ljudi po kulturnim ustanovama (HNK i "Zlatna vrata") predsjednik BRD-a će s kulturnjacima po rasporedu "diskutirati o pitanjima očuvanja društva"...

Od svega toga zapravo je posjet aktivistima koji se bore za beskućnike još najmanji razlog za podizanje obrva; Steinmeier je imao 35 godina kada je 1991. doktorirao pravo na Sveučilištu Gießen na temu "Tradicija i perspektive državne intervencije u sprečavanju i smanjivanju beskućništva". Ništa manje od jednog SPD-ovca ne bi se niti moglo očekivati. A opet, Steinmeier nije tipičan SPD-ovac.

On je pripadnik desnog krila Socijaldemokratske partije Njemačke, pripadnik reformista i pragmatika, zato se i jest dogodilo da je od dva mandata kao ministar vanjskih poslova, oba puta bio ministar u koalicijskoj vladi Angele Merkel. Od jeseni 2007. do jeseni 2009. čak je bio dokancelar željeznoj kancelarki. Ljevica, pa i dobar dio stranačkih kolega spočitava mu da mu je važniji biznis od ljudskih prava, čak i više nego što je to bio slučaj s bivšim kancelarom SPD-a Gerhardom Schröderom.

Predbacuju mu politiku prema Rusiji i Kini... Njegova politička diplomatska budućnost krenula je uzlazno otkako je postao šef kancelarskog ureda Schrödera; tu je šest godina skupljao iskustvo iz vanjske politike i tajnih službi, terorističke napade od 11. rujna 2001. na SAD tako je dočekao u njemačkom kriznom stožeru. To što je cijeli život bio socijalist, još od 1975., nije ga spriječilo da sasvim dobro funkcionira u Merkeličinoj vladi.

Pritom se za njim kotrljalo i nekoliko kontroverznih situacija, nekad izrazito oportunističkih... Njega su 2006. kritičari optuživali kao odgovornog u slučaju Murata Kurnaza, turskog državljanina rođenog i odraslog u Njemačkoj, za to što ga je CIA 2001. uhvatila u Pakistanu, prebacila u zatvor u Kandaharu u Afganistanu, a potom 2002. u zatvor u bazi Guantanamo i četiri godine držala da bi se na kraju ispostavilo da čovjek baš nikakve veze nema niti s teroristima niti s džihadistima.

Kurnaz je optuživao direktno njega za to što ga je SAD držao i nakon što su utvrdili da je čovjek sasvim nedužan. Optuživali su ga i za to da je on bio taj koji je NSA-u 2005. omogućio da naveliko prikuplja digitalne podatke Nijemaca, što je kasnije ispao užasan skandal.

Bivši diplomat Del Vechio - diplomat koji je nasjeo na Dodikov poziv

No, da je tome doista bilo tako, teško je zamisliti da bi Angela Merkel pristala da joj SPD uvali takvog čovjeka u vladu, usto u ministarstvo vanjskih poslova, posebno nakon što je s curenjem američkih obavještajnih podataka ispalo da se iz SAD-a prisluškivala čak i kancelarka Merkel. Kako Steinmeier funkcionira vidjelo se jako dobro u slučaju njemačkoj priznavanja genocida nad Armencima u Turskoj početkom 20. stoljeća.

Bila je riječ o 100. godišnjici početka pokolja milijun i pol Armenaca u Turskoj, a Steinmeier se protivio da se to ocjenjuje kao genocid, iako je EU tada išla baš u tom smjeru, čak i sam papa Franjo. Tvrdio je da se time obezvređuje nesumnjivi genocid Holokausta. No, za proglašavanje pokolja nad Armencima 1915. genocidom izjašnjavao je čak i izraelski predsjednik Reuven Rivlin. Na kraju su, pri izglasavanju rezolucije u Bundestagu, i Steinmeier i Merkel imali "službenih obaveza" negdje izvan Berlina.

Treba znati da je to bilo godinu nakon početka vala izbjeglica s Bliskog istoka, preko Turske i Balkana, prema zapadu EU-a, posebno Njemačkoj. Prethodno je između Njemačke i Hrvatske jako uzavrelo zbog onog problema s izručenjem Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. U svibnju 2015. Steinmeier je doputovao u Hrvatsku, susreo se s ministricom Vesnom Pusić, svijet je tada izgledao bitno drugačije nego što će izgledati samo koju godinu poslije.

Možda slučajno, možda i ne, Hrvatska je u trenucima migrantske krize postupala vrlo mudro; nije se kompromitirala podizanjem zidova i bodljikavih žica, propuštala je koliko je god znala da će Zapad prihvatiti ljudi, a granicu prema Srbiji zatvorila je točno onog dana u rujnu kada je Steinmeier otputovao u iznenadni posjet Recepu Tayyipu Erdoganu u Tursku.

Lako je za zamisliti da Steinmeier nije čovjek koji će negdje putovati bez veze, tako onda u Ankaru, tako i danas u Zagreb, a lako je i zamisliti da bi krhki dogovor s Erdoganom mogao jako uzdrmati da je s Merkel sudjelovao u proceduri proglašavanja pokolja nad Armencima prije 100 godina genocidom, zbog čega je Erdogan ludio u svojoj zemlji. Mnogi u Njemačkoj smatrali su da je to bilo previše kalkulantski od Steinmeiera.

S druge strane, kada je Erdogan u svojoj predizbornoj kampanji iz 2018. po EU-u (!) iskoristio susret s Mesutom Özilom i Ilkayem Gündoganom, zapravo njemačkim i državljanima i nogometnim reprezentativcima, Steinmeier je to javno kritizirao. Možda mu je to bilo tada lakše učiniti zato što je bio predsjednik BRD-a. U politici prema Rusiji mnogima se nije sviđalo to što je pozivao na izbjegavanje eskalacije sukoba, pa je tako tražio i izmještanje sveg američkog oružja iz svoje zemlje.

Prijetili ubijanjem ISIL-ovi koljači vraćaju se u BiH - otišli zbog besparice

S druge strane, Rusiju je napadao još 2013. za to što je sprečavala potpisivanje sporazuma Ukrajine i EU-a, koristeći ekonomsku krizu u Ukrajini kao sredstvo. 2016. je kritizirao NATO zbog "ratobornog stava" prema Rusiji, ali nije pljeskao ruskoj aneksiji Krima. U Siriji je radio na sporazumu o uništenju kemijskog naoružanja vlade u Damasku, protivio se invaziji Saudijske Arabije na Jemen, "iako je razumio tu zemlju"...

Uopće, u pravilu je pokazivao znakove da računa da "para vrti gdje burgija neće", barem kako se ne bi ratovalo, pa makar to značilo da će čestitati i 40. obljetnicu Islamske revolucije u Iranu predsjedniku Hassanu Rohaniju. Sada Steinmeier dolazi po drugi put na Balkan u samo nekoliko dana, i to u dva hrvatska grada, i kako god da ispalo, teško da se baš ništa neće promijeniti s njegovim posjetom, predstavljalo to pomak na bolje ili na gore.