Rat pogađa sve, bez iznimke, ali najbolnije udara po onima koji su i prije rata živjeli teškim životom. Moja prijateljica Anja nije mogla na vrijeme napustiti gradić nedaleko od Kijeva, brinula se za bolesnu majku. Kad su počeli granatiranje i okupacija ruske vojske, patile su obje: Anja zato što nije mogla pobjeći, a njezina majka jer je strahovala da joj kći zbog nje same ne izgubi život. Ne mogu točno znati kako su izgledali njihovi razgovori, ali mogu sa sigurnošću reći da su obje bile u pravu te da su se vodile, prije svega, ljubavlju. Upravo je ljubav bila ta koja je jednoj naložila da ne ostavlja bolesnu majku, a drugoj da kćer nagovori da se skloni na sigurno.

Katerynu osobno ne poznajem, ali preko brojnih "znanaca od znanaca" do mene je stigla molba da joj pokušam pronaći lijekove kojih nigdje nije bilo. Njezino dijete boluje od epilepsije pa se svim ratnim strahotama, uništenom domu te potrebi da pobjegne iz rodnoga grada pribrojio i kolaps opskrbnog sustava. Ljekarne su prazne zbog problema s opskrbom, a nesretna majka od jutra do mraka naziva sve moguće farmaceute, liječnike i volontere tražeći pomoć.

Jedna druga obitelj pripremala je dijete za složenu operaciju koju je trenutačno nemoguće izvesti. Posljedice ovog prisilnog odugovlačenja dijete će osjećati tijekom cijeloga života. Još jedna obitelj iz Kijeva evakuirala je brata u invalidskim kolicima. Budući da nije bilo nikakvog posebnog vozila, jednostavno su ga odnijeli na rukama i smjestili u automobil kojim se više od dva dana vozio iz Kijeva u neki od sigurnijih gradova. Dva dana tijekom kojih osoba s posebnim potrebama nije mogla ni izaći, čak ni otići na WC.

Na željezničkom kolodvoru u Užgorodu gledam baku s malim unucima, svi su stigli evakuacijskim vlakom iz Harkiva. Promrzli, izgladnjeli, prestrašeni, privijaju se jedno uz drugo, krećući se posvuda zajedno kako se ne bi izgubili. Danas će biti smješteni u golemoj sportskoj dvorani u kojoj na madracima spava na stotine ljudi. Toplo je, čisto i sigurno, ali čak i tamo ti prisiljeno raseljeni ljudi ne mogu pronaći kutak u kojem bi se sakrili od svih i zaplakali. Zaplakali za svojim prošlim životom koji se nikad neće vratiti, koji više nikad neće biti isti kao prije rata.

Rat lišava ljude prava na privatnost, a upravo ta privatnost čovjeka čini osobom. Rat želi izbrisati pojedinačne ljudske priče, njihova konkretna imena, pretvoriti ih u brojke, u statistiku. Simbolično je da migranti, koji primaju svakojaku različitu humanitarnu pomoć, uključujući odjeću, često traže ono što je najosobnije, najintimnije - čarape i donje rublje. Odnosno, one odjevne predmete koji se ne mogu pronaći u trgovinama rabljene robe, koji se obično ne dijele s drugima, pa ni ne dospijevaju u humanitarnu pomoć. Bježeći glavom bez obzira, ljudi iz svojih domova nisu mogli ponijeti najnužnije stvari, a sad su dospjeli na mjesto gdje se nemoguće sakriti i samo zaplakati. Ne samo da su im oduzete privatne stvari, oduzeta im je i sama privatnost.

U središtu Užgoroda, pokraj jednog od restorana koji se sad pretvorio u golemu besplatnu kantinu za izbjeglice, vidim dugi red ljudi. Uglavnom gledaju si u stopala ili u mobitele, teško im je i neugodno podići pogled. Riječ je o ljudima srednje klase koji su imali lijepe kuće u Buči i Irpinju nedaleko od Kijeva, koji su još do prije mjesec dana niskotarifnim letovima odlazili na vikende u europske gradove, a danas su prisiljeni stajati u redu za porciju besplatne tople hrane.

Među njima su i dvije mlade djevojke, Svitlana i Mirka, koje gotovo da ništa nisu izgubile jer ništa nisu ni imale. Dojučerašnje studentice živjele su u Kijevu i unajmljivale stan za dvoje, uživajući u bezbrižnom postojanju i objavljujući na Instagramu fotografije iz noćnih klubova. Kao i većina mladih, nisu imale nikakvu ušteđevinu za crne dane. Naprosto zato što ova generacija mladih ukrajinskih Europljana o crnim danima nikad nije ni razmišljala, a njihove bake, koje su skrivale mirovine pod jastuk i stvarale zalihe brašna u vrećama, još prije mjesec dana doimale su im se smiješnima.

Sad djevojke stoje u redu za hranu, bez novca, u gradu u kojem je zbog izbjegličkog vala gotovo nemoguće pronaći posao. Ove djevojke lako bi mogle prijeći granicu i potražiti utočište u nekoj bogatoj europskoj zemlji, ali one radije spavaju u sportskoj dvorani i dobivaju svoje obroke od volontera jer Ukrajinu ne žele napustiti. Kako bi mogle otići kad su njihovi mladići uzeli oružje u ruke i otišli na front?

Rat ima stotine tisuća lica i sva ta lica nose pečat patnje. Danas u Ukrajini postoji mnogo vrsta nesreće i boli, a svako lice ima svoju osobnu i životnu priču. Međutim, čak su i opisani ljudi sretnici jer su ostali živi. Nijedna tuga ni nevolja, poniženje ni nedaća ne mogu se usporediti sa sudbinom onih koji su ostali prekriveni bombama u svojim domovima ili evakuacijskim kolonama.

Danas se Ukrajina pretvorila u poprište starogrčkih tragedija, i iz životnih priča najobičnijih ukrajinskih ljudi mogu se poimati duboke filozofske nijanse antičke književnosti. Jer kod nas je sad sve ogoljeno do same srži stvari, do iskonskih i vječito ponavljajućih priča zapadne civilizacije i humanističke prirode čovjeka. Ako želite saznati što su to tuga, bol, tragedija, gubitak - dođite u Ukrajinu. Ako želite saznati što su to ljubav, požrtvovnost, prijateljstvo i dobrota, također se uputite u Ukrajinu.

Zapravo, rat u Ukrajini nije geopolitički sukob, nego bitka za samu bit europske civilizacije. To je rat za pravo na dostojanstvo, pravo na izbor, za jednakost svih ljudi, za jednaku vrijednost svih ljudi, za njihovo jednako pravo na život. Podjednako onih koji su zdravi i onih koji su bolesni. I onih koji su bogati i onih koji su siromašni. Možemo se složiti s tezom da Ukrajina nije idealna, da je siromašna država s nižim životnim standardom nego u zapadnoj Europi, da boluje od korupcije i nepotizma, ali zar takva država nema pravo postojati i birati vlastiti politički smjer i budućnost?

Tisućama godina europska civilizacija kretala se prema idealu jednakosti, poštovanja čovjeka i ljudskih zajednica i podržavanja svakojake raznolikosti. Gradila se kako bi u 21. stoljeću svi ljudi bili jednaki i imali pravo na vlastito dostojanstvo: kako pravo na liječenje ne bi imali samo bogati nego i siromašni, kako bi svi bez iznimke imali pravo glasa na izborima, kako bi čovjek u invalidskim kolicima imao pravo na dostojanstven život i samoostvarenje.

Zato su i Europska unija i NATO izgrađeni na jednakosti i poštovanju svih: u tim strukturama moćna Njemačka ili SAD imaju isto pravo glasa kao i manje i siromašnije, ali ni po čemu nazadnije zemlje poput Slovenije ili Litve. Nasuprot tome, Rusija je odlučila zabraniti Ukrajini da bude odvojena i neovisna država, a Ukrajincima je uopće uskratila pravo na postojanje, tvrdeći da ukrajinska nacija ni ne postoji.

Stoga, ovo nije samo rusko-ukrajinski rat, ovo je rat za sam temelj europejstva. Dvadeset četvrtog veljače, prvog dana ruskog napada, odigrala se bitka za Zmijski otok, koja je ušla u povijest kultnom frazom ukrajinskog vojnika o tome kud da se goni ruski vojni brod.

Tad je za ovaj maleni otok, zapravo hridinu u Crnome moru, saznao cijeli svijet. No u bjesomučnome mnoštvu vijesti svijet nije dospio dokučiti da to nije tek otok.

Jer Zmijski je otok hridina nasuprot mjesta gdje se najveća zapadnoeuropska rijeka - Dunav ulijeva u Crno more. Zato se otok i zove Zmijski: riječna voda donosila bi zmije u slano more, a one bi tražile spas na tom komadiću kopna. Čak su se i u vrijeme stare Grčke ova mjesta smatrala posebnima: upravo je ovdje negdje, u blizini Zmijskoga otoka, plovila Medeja bježeći iz Kolhide (današnje Gruzije) i tražeći spas pred neprijateljskom hajkom.

A sam Zmijski otok s dna je mora podigla božica Tetida ne bi li zaštitila dušu svoga sina Ahila. Da, istog onog junaka iz Trojanskoga rata čija je peta postala dio antičkog aforizma. Prema mitovima i legendama, upravo je na tom otoku pokopan Ahil, a nad njegovim su grobom Grci podigli hram čiji su se ostaci očuvali do danas i poslužili kao građevinski materijal za svjetionik na Zmijskom otoku.

Jedan od prvih ratnih bojeva za Ukrajinu odigrao se nad grobom junaka Trojanskoga rata, slavnog Ahila. Kao da je podsjećao da je Ukrajina još u starogrčko vrijeme bila dio ekumene, naseljenog civiliziranog svijeta, da je stajala na ishodištu Europe i europejstva. I danas Ukrajina brani upravo taj civilizirani europski svijet - po cijenu života mnogih junaka koji su svojom hrabrošću i požrtvovnošću ravni Ahilu.

Mit o novoj Europi, Europi koja se bori i ratuje za svoje vrijednosti i dostojanstvo, od sada će se temeljiti na ukrajinskim primjerima. Slava herojima!