Ne znam što bi o tome rekli današnji psiholozi i socijalni radnici, ali nisam navršio ni 14 kad me je moj jadni i nedovršeni otac vodio u prosekturu da mi pokazuje bivše ljude, u cjelini i u dijelovima. Bio je liječnik, smatrao je da sam već dovoljno odrastao da to vidim i vjerojatno se, nevoljnik, nadao da će u meni probuditi interes za medicinu. Imao sam mnoštvo pitanja. Samo jednim sam ga uspio zbuniti: “Zašto ovdje šapatom govoriš?”, i zauvijek sam zapamtio boje, mirise i atmosferu tog mjesta. Ali ni izdaleka nije to bilo najupečatljivije novo saznanje moga kasnog djetinjstva. Godinu ili dvije ranije moja luda, trajno neuravnotežena mati priredila mi je mnogo dublje iskustvo, koje će me zasigurno obilježiti za cijeli život. Ona je, naime, iz nekih današnjem svijetu teško objašnjivih razloga godinama, možda i svih 15 godina, volontirala u Crvenom križu. I onda bi njih dvije, njezina kolegica Suada i ona, obilazile ljude u potrebi u našoj i nekoliko okolnih mahala. Kada je jedne zime Suada slomila nogu na poledici, mati je mene povela sa sobom. Za razliku od prosekture, koja me privlačila, ovo mi se nikako nije išlo. Odbijalo me je, taj miris mi je danima ostajao u nosnicama i u glavi, osjećao sam se loše, išao sam protiv svoje volje, bio sam zlostavljan, ali ipak sam išao, jer se moralo. Ona je izmislila sto i jedno moralno načelo zbog kojeg sam morao ići, a zapravo se radilo samo o tome da nije imala nikoga tko bi joj zamijenio Suadu. Ovo je, uz ono kad me je natjerala da joj budem partner na tečaju u plesnoj školi, najteži slučaj zlostavljanja koje sam pretrpio u kasnoj dječačkoj dobi. U tih mjesec dana - u neko rano proljeće s puno snijega koji se neprestano otapao, dok je Suadi noga bila u gipsu - koliko me je mati vodila po kućama, naučio sam da, osim svijeta u kojem živimo, a u kojem postoje bogatiji i siromašniji ljudi, bogataši, prosjaci, pijanci i nevoljnici, postoji i neki drugi, nevidljiv svijet, u kojem žive takvi ljudi koje njihovo siromaštvo, jad i bijeda čine suštinski nevidljivim i neprisutnim. Oni ne žive u stanovima kakvi su naši, njihova djeca ne idu u naše škole i razrede, ne srećemo ih po samoposlugama i na tramvajskim stanicama. Za njih postoji izraz u jeziku, birokratska sintagma, koja se nikad nije stopila u jednu riječ, ali ista je danas kakva je bila onda, u današnjem Zagrebu kao i u ondašnjem Sarajevu: socijalni slučajevi. 

Crveni križ se, očito, u to vrijeme bavio nekom vrstom ispomoći centru za socijalni rad. Moja mati je sa Suadom, a tog jednog ranoproljetnog mjeseca sa mnom, obilazila ljude u potrebi - da, to se upravo tako govorilo, i to mi se sviđalo: ljudi u potrebi - nekima je odnosila paketiće, drugima je iz doma zdravlja nosila zavoje i lijekove, dovodila im patronažnu sestru i mladu doktoricu, koja bi se svaki put na izlasku rasplakala, dok bi kod nekih samo sjedila i slušala ih. Ili bi ih nešto ispitivala, pa bi se onda zajedno smijali nekim nenormalnim smijehom, od kojeg me hvatao strah. 

Stanovali su u podrumima i na tavanima, u ruševnim dvorišnim kućercima, u šupama za drva, u pustim, napola ispražnjenim stanovima visokih stropova, koji nisu nakon rata okrečeni, ali na kojima se vidi da su jednom davno drukčije izgledali.
Udovice ili udovci, stari bračni parovi bez djece, oni kojima su djeca poginula u ratu, čika Ljubo i teta Roza, koji su na kuhinjskoj kredenci čuvali sliku svoga mrtvog sina, za kojeg su govorili da je poginuo u partizanima, ali mati mi je rekla da im je sin nestali ustaša, i neka govore da je bio partizan ako im je tako lakše; pa onda žena koju je napustio muž i ostavio je s dječakom koji ne govori, s mentalno defektnim dječakom, kako se to onda nazivalo, koji stalno slini, i njegova nesretna majka ga stalno briše, govoreći: “Mora moj Denis biti uredan!”. Pa onda u jednom podrumu mlada djevojka, djevojčura, kolodvorska prostitutka, koja je zatrudnjela, premda se za kurve govori da ne ostaju trudne, i rodila to dijete. Sad se ljuti što socijalna radnica ne dolazi po dijete, što ga ne odnosi. Kaže da nema vremena i nema sredstava. Dijete je djevojčica, koja vrlo, vrlo tiho plače. Ima strašnu tjemenjaču, infantilni seboreični dermatitis, pa moja mati, izluđena ovom curom i njenim insistiranjem da već jednom dođe ta socijalna radnica i da odnese dijete, odlazi mom ocu, onom od kojeg je već cijeli jedan život rastavljena, da od njega traži nešto za tu strašnu tjemenjaču, i on joj, nakon što mu ona sve ispriča, govori da tjemenjača nije važna, ali da nije dobro kada dijete tiho plače… 

KOLEKTIVNA KRIVNJA Smrt djevojčice - svi smo krivi? Ne, nismo svi krivi!
Strašno je smrdio taj svijet. Miris je prva granična crta među svjetovima. Zbog mirisa mi se s njima ne miješamo. A onda na red dolazi sve drugo. U socijalizmu, međutim, nije bila dopuštena mogućnost isključivanja. Premda su svjetovi bili stvarno odvojeni, nije bilo isključivanja. Nije se dopuštalo da itko od tih ljudi prestane biti radni čovjek, građanin i samoupravljač. Njihove brige bile su brige zajednice, čak i kada ih se nije rješavalo. Socijalnih radnika je, pretpostavljam, nedostajalo, pa su se tu onda miješali volonteri Crvenog križa. Nedostajalo je psihologa, onih koji će ljude slušati dok pričaju. U osnovi, sve je, vjerujem, bilo kao što je danas, osim što nikome nije na um padalo da krivi socijalne radnike. Naravno da je bilo nasilja. Godinu ili dvije kasnije čika Ljubo će ubiti tetu Rozu. Giviktom od jednog kilograma razbit će joj glavu. Samo jednom sam je udario!, tako će plačući reći. I to će biti to. Ja ću misliti o tome što li je, Bože, bilo sa slikom njihova mrtvog sina. Zbog nečega mi u tim godinama nije na um padalo da su sliku naprosto bacili i da sve ovo, svi ti ljudi, njihova sirotinja i jad njihovih uspomena, završava na smetlištu, u masovnoj grobnici ili na prosekturi. Postojao je trenutak, ili nešto duže vrijeme, dan, mjesec ili godina, kad su ti ljudi iz našeg vidljivog svijeta prešli u taj nevidljivi svijet. O tom trenutku ne znamo ništa jer se njime ne bave ni socijalni radnici, ni volonteri Crvenog križa, pa čak ni novinari. A zapravo je najvažniji. To je trenutak u kojem netko postaje socijalni slučaj. Cura koju sam gledao u onom podrumu, i koja je s nestrpljenjem putnika čiji vlak kasni čekala da socijalna radnica dođe po dijete koje je rodila, a onda, ta grozna socijalna radnica, nikako da dođe, ta cura je sigurno nekad bila netko iz našeg svijeta. Bila je to prije nego što je sve otišlo k vragu, makar i kao sasvim malo dijete. Krivo je pomisliti da socijalni slučajevi rađaju socijalne slučajeve. Takvo što je zapravo rijetkost. Većina socijalnih slučajeva jednom su bili obični ljudi, sa svojim životnim planovima i snovima, i s otporom i fiziološkim gađenjem prema socijalnim slučajevima. Ljudi se od sirotinje brane gađenjem. Čika Ljubo i teta Roza bili su normalni ljudi, ponosni na svoga sina. Zato su kasnije i htjeli da im je poginuo na nekoj Sutjesci. Postali su socijalni slučajevi jer on nije poginuo na Sutjesci. Taj trenutak, prije nego što su postali predmet interesa centra za socijalni rad, posljednji je u kojem je zajednica bila suodgovorna za njihovu sudbinu. Zajednica ih je, međutim, gurnula preko ruba. Četrdesetak godina kasnije, kad god se u Hrvatskoj povede neka hajka protiv socijalnih radnika, ili im Kolindine aktivistice i borkinje za žensku i dječju stvar psuju krv i sve ostalo, osjetim potrebu, naravno savršeno uzaludnu, da nekome objašnjavam da nije tako. 

I da objašnjavam kako između svijeta u kojem živimo i svijeta u kojem djeluju socijalni radnici postoji olfaktorna granica, postoji zid koji je čvršći od svih zidova. A za činjenicu da se s one strane te granice i tog zida nalazi sve više i više ljudi odgovornost nije na socijalnim radnicima nego na društvu i na onom što smo od tog društva željeli stvoriti. Također, kada mati ubije djevojčicu, što se danas događa, kao što se događalo uvijek, nije to nešto za što bi krivnju snosili socijalni radnici. Pa čak ni odgovornost, u najširem smislu riječi. Socijalni radnici su delegati našeg svijeta u svijetu s one strane čula mirisa. Oni popravljaju nešto što je u najvećoj mjeri nepopravljivo. Socijalni radnici bave se društvom tek kada se ono nađe u terminalnoj fazi. Svoj posao rade u skladu sa strukom, ali i u skladu s onim društvenim svjetonazorom koji im mi, svi zajedno, određujemo svojim glasovima na izborima. Pa ako, recimo, dijete bude vraćeno svojim biološkim roditeljima, koliko god oni bili emocionalno i moralno disfunkcionalni, jer je, kako to kaže direktor socijalnog centra, primijećen napredak u obitelji, koji se sastoji u tome da su roditelji konačno sklopili brak, i ako nakon toga mati ubije djevojčicu, kao što se to u proljeće 2021. dogodilo u jednom siromašnom hrvatskom gradiću, za takvo što odgovorni nisu socijalni radnici općenito, pa čak ni socijalni radnici koji su, pod direktorovim blagoslovom, tako odlučili, nego je za smrt djevojčice kriva i odgovorna zajednica u kojoj biološko roditeljstvo znači nešto više od biokemijskog podudaranja te kojoj je brak jebena svetinja (ovu ćete mi vulgarnost, nadam se, oprostiti). Djevojčica je ubijena, suprotno mišljenju nekakvog Aladrovića, zbog bolesnih i sumanutih stavova zajednice o braku, o usvajanju djece i o njihovom udomljavanju, te, apsolutno najsumanutije, o biološkom roditeljstvu i o svetosti biološkog majčinstva. Biološko majčinstvo u stvarnosti je, međutim, kao i svaki drugi fiziološki proces u organizmu, nešto što je u emocionalnom i moralnom pogledu savršeno neutralno, nepostojeće, neprisutno. Majčinstvo i očinstvo duhovne su kategorije, koje s nagonom za razmnožavanjem nisu u vezi. Socijalni radnici u Novoj Gradiški s vlastitim ravnateljem nemaju ama baš nikakve veze. Tog čovjeka, uglednog hadezeovca, na tom je mjestu držao drugi, jednako ugledni hadezeovac, Aladrović, za kojega Kolindine aktivistice, naravno, imaju samo riječi pohvale, jer svi zajedno predstavljaju družbu koja nedvosmisleno skrbi o ženama i djeci, o braku i o biologiji. Dovođenje u bilo kakvu vezu socijalnih radnika i onih koji upravljaju centrima za socijalni rad u Hrvatskoj, osim što je zlonamjerno, neobično je neinteligentno. Socijalna radnica, naime, za svog ravnatelja, kao i za resornog ministra, snosi jednaku, ili mnogo manju odgovornost nego bilo koji zagrebački sveučilišni profesor, asistent, uposlenik fakulteta, za postupanja rektora Borasa. Dok između zadnjeg akademskog fićfirića i Borasa postoji formalizirana pseudodemokratska procedura podržavanja i izglasavanja, socijalni radnici nemaju ama baš ništa s onima koji upravljaju centrima za socijalni rad, a samim tim ni sa svjetonazorom kojim se upravljaju u vlastitom odlučivanju. 

Aladrovići i slične kolinde brak su učinili mjerilom obiteljskog sklada, a biologiju mjerilom morala i roditeljske ljubavi, tako da socijalni radnici ne mogu ništa. Ono zbog čega je sad ubijena jedna djevojčica bit će i ubuduće načelo po kojem će socijalni radnici biti dužni djelovati. Djevojčica koju je ubila njezina biološka majka, u zemlji u kojoj je biološko majčinstvo svetinja, koja je majka bila u zakonski, pred Bogom i pred ljudima reguliranoj bračnoj vezi s biološkim ocem, ta djevojčica nije imala ni najmanju šansu u životu (što li je bilo s onom djevojčicom koja je tiho plakala? Danas bi joj bilo preko četrdeset…). Šansu joj, međutim, nisu oduzeli socijalni radnici, jer su oni donosili odluke u ime onoga za što smo svi mi glasali. Ili barem većina nas. Djevojčicu je ubilo naše glasačko ludilo. Ubilo ju je to što za vlastitu djecu imamo jedna pravila, a za tu neku opću, daleku djecu, posve druga. Ta druga pravila su, uglavnom, iz Staroga i Novog zavjeta. A u Starom i Novom zavjetu mnogo je mrtvih. U skladu s tim, djevojčica je istog časa virtualno beatificirana. Fejsbuk je neugodno prepun objava u kojima je promoviraju u anđela. Penju je u nebo, premda je ona već pod zemljom. Njezini organi pomoći će nekoj drugoj, sretnijoj djeci. Tako su svojim potpisima odlučili biološki roditelji. A na različitim stranama ove zemlje, u kojoj djevojčici nije bilo dano da barem pokuša živjeti, skupljaju se igračke za nju. Osim što nemaju morala i obraza, ljudi su u svom tabloidnom ludilu izgubili i razum: skupljaju igračke za mrtvo dijete! Bilo bi mnogo bolje da prihvate odgovornost za ono što se dogodilo. Jest, tu je djevojčicu ubila ona koja ju je iznijela na svijet. Ali biva toga i u životinjskom svijetu: životinje katkad proždiru svoj okot. Ljudski svijet razlikuje se po tome što u ljudskom svijetu postoji odgovornost zajednice. Bijes koji je vladao s proljeća 2021. ne može biti izraz odgovornosti. Više je to oblik moralno superiornog ljudožderstva.