O smrti djevojčice iz Nove Gradiške glasali smo na izborima

Ne znam što bi o tome rekli današnji psiholozi i socijalni radnici, ali nisam navršio ni 14 kad me je moj jadni i nedovršeni otac vodio u prosekturu da mi pokazuje bivše ljude, u cjelini i u dijelovima. Bio je liječnik, smatrao je da sam već dovoljno odrastao da to vidim i vjerojatno se, nevoljnik, nadao da će u meni probuditi interes za medicinu. Imao sam mnoštvo pitanja. Samo jednim sam ga uspio zbuniti: “Zašto ovdje šapatom govoriš?”, i zauvijek sam zapamtio boje, mirise i atmosferu tog mjesta. Ali ni izdaleka nije to bilo najupečatljivije novo saznanje moga kasnog djetinjstva. Godinu ili dvije ranije moja luda, trajno neuravnotežena mati priredila mi je mnogo dublje iskustvo, koje će me zasigurno obilježiti za cijeli život. Ona je, naime, iz nekih današnjem svijetu teško objašnjivih razloga godinama, možda i svih 15 godina, volontirala u Crvenom križu. I onda bi njih dvije, njezina kolegica Suada i ona, obilazile ljude u potrebi u našoj i nekoliko okolnih mahala. Kada je jedne zime Suada slomila nogu na poledici, mati je mene povela sa sobom. Za razliku od prosekture, koja me privlačila, ovo mi se nikako nije išlo. Odbijalo me je, taj miris mi je danima ostajao u nosnicama i u glavi, osjećao sam se loše, išao sam protiv svoje volje, bio sam zlostavljan, ali ipak sam išao, jer se moralo. Ona je izmislila sto i jedno moralno načelo zbog kojeg sam morao ići, a zapravo se radilo samo o tome da nije imala nikoga tko bi joj zamijenio Suadu. Ovo je, uz ono kad me je natjerala da joj budem partner na tečaju u plesnoj školi, najteži slučaj zlostavljanja koje sam pretrpio u kasnoj dječačkoj dobi. U tih mjesec dana - u neko rano proljeće s puno snijega koji se neprestano otapao, dok je Suadi noga bila u gipsu - koliko me je mati vodila po kućama, naučio sam da, osim svijeta u kojem živimo, a u kojem postoje bogatiji i siromašniji ljudi, bogataši, prosjaci, pijanci i nevoljnici, postoji i neki drugi, nevidljiv svijet, u kojem žive takvi ljudi koje njihovo siromaštvo, jad i bijeda čine suštinski nevidljivim i neprisutnim. Oni ne žive u stanovima kakvi su naši, njihova djeca ne idu u naše škole i razrede, ne srećemo ih po samoposlugama i na tramvajskim stanicama. Za njih postoji izraz u jeziku, birokratska sintagma, koja se nikad nije stopila u jednu riječ, ali ista je danas kakva je bila onda, u današnjem Zagrebu kao i u ondašnjem Sarajevu: socijalni slučajevi.