Malo nakon posljednjeg terorističkog napada u Barceloni, u tom su gradu, u isto vrijeme i na istome mjestu, demonstrirali samoproglašeni protivnici multikulturalizma i politike otvorenosti prema imigrantima te, s druge strane, mahom ljevičari okupljeni u nekoliko organizacija koje zagovaraju društvene i političke odnose suprotne onima za koje se zalažu njihovi sugrađani s desnice. Bio je to, u najkraćem, opsegom manji skup od onoga u Charlottesvilleu, ali bez neke bitne razlike u odnosima aktera.

I prije nego što će vojnik takozvane Islamske države pregaziti ljude, odnosno prije nego što će sličnu stvar napraviti američki rasist, policijski su kordoni po, uglavnom, europskim gradovima razdvajali demonstrante – neonaciste i slične manijake s jedne te antifašiste s druge strane. No niti jedan takav događaj nije u nas praćen kao onaj u Charlottesvilleu: prevođeni su i objavljivani izvještaji, tiskane velike fotografije, prenošeni Trumpovi i Obamini tvitovi...

Postao nam je, odjednom, taj neki Charlottesville blizak kao da je u, recimo, Primorsko–goranskoj županiji. Ako ne posljednja, onda svakako jedna od posljednjih generacija koja na klasičan način konzumira sadržaje jednako klasičnih medija – a svi su, redom, revno pratili zbivanja u SAD-u – amerikanizirana je od djetinjstva. Puno dobroga u našem djetinjstvu i formativnim godinama dolazilo je iz drugih zemalja, ali je ono najbolje uvijek bilo američko.

Raspad sustava Fotka koja potvrđuje da Trump nema pojma što radi

Za današnje sredovječne muškarce i žene zapravo je postojalo malo država izvan vlastite: o susjedima, koje smo zvali "BRIGAMA", izuzev Italije - dakle Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj, Albaniji, Mađarskoj, Austriji - učilo se koliko se moralo na satima zemljopisa. Ta Italija postojala je, uglavnom, u najvećem jugoslavenskom shopping centru – Trstu.

Njemačka je bila mjesto na koje se ide na privremeni rad od 35 godina i odakle dolaze najbolji automobili. Od Sovjetskog Saveza okretala se glava i strahovalo na olimpijskim igrama i košarkaškim prvenstvima. Znali smo, naravno da smo znali, kako je svijet velik, ali sve što je za nas vrijedilo dolazilo je iz Amerike. Čak i kad je bilo englesko, zbog jezika je, opet, nekako bilo – američko.

Osim što je, je li, izvrsno, sve to američko činilo se nekako prokleto jednostavnim: od mogućnosti da se ide na posao, pošteno radi, od toga živi u širokoj kući s trijemom i vozi Pontiac, do, eto, činjenice da su svi ti Amerikanci, i bijeli, i crni, i Irci, i Meksikanci, i Talijani, i ovi, i oni, najprije i najviše – Amerikanci; djeca zemlje najzanimljivijih filmova, najbolje glazbe, Levi’sovih hlača 501 za 30 dolara, nebodera Manhattana i neograničene slobode.

Pitali su se, ima tome sad i skoro tri desetljeća, očajnici kojima se ispod prozora valjao rat, a pred očima nestajala dotadašnja država, kako to, majku mu, u Americi sve te silne rase i nacije mogu ono što pet-šest balkanskih naroda, malih toliko da ne mogu odjednom nastaniti Chicago i New York, ne mogu. Vrijeme ima običaj da, uz ostalo, spaljuje iluzije. Idealizirana slika Amerike tamnila je s godinama, ali je nešto na njoj ostalo isto.

U ovdašnjem pogledu ta je zemlja bila primjer oslobođenja od trauma vlastite, nimalo ugodne povijesti. Istina, istrebljenje Indijanaca smo malo ignorirali, fokusirajući se na građanski rat između Sjevera i Juga, točnije na lakoću života s njegovim ishodom. Idealima općenito štete činjenice.

Naša poslovična sklonost konzumiranju povijesti kao da je ponuđena na švedskom stolu kreirala je sliku SAD-a kao države i društva koje je svoj rat završilo, uz ostalo, i tako što su pobjednici poraženima priznali pravo na pogrešku, poraženi pobjednicima čestitali na vojnim uspjesima, riješili se svojih zabluda i onda su svi skupa, s poduljom pauzom, krenuli kreirati onu Ameriku u kojoj osoba tamne boje kože više nije samo oslobođena ropstva nego može biti i stanar najčuvenije kuće na svijetu, one Bijele.

Povijest rasizma Američki nacisti: Za Hitlerove konc logore misle da su 'čarolija'

Najefikasniji način da se neko društvo uruši jest da počne sličiti onima koji ga čine, umjesto na vlastitu elitu. Upravo zahvaljujući njoj, toj eliti, najbolje od posljedica američkoga grđanskog rata je čuvano, a najgore, od rasne mržnje do naslijeđene traume potomaka pobijeđenih, na koju su nasađene moderne rasističke gluposti, kontrolirano kako ne bi postalo motivirajuće za masovnije javno djelovanje.

Nije se u slici Amerike za svijet vidjelo kako je malo onih mjesta na kojima su crnci i bijelci zbilja zajedno, kako je broj tamnoputih zatvorenika daleko iznad njihova prosjeka u ukupnom udjelu stanovništva, niti, to pogotovo, koliko je charlottesvillea i u njima onih što bi dizali spomenike svojim francetićima iz 19. stoljeća, čekajući zgodnu priliku da isprave jedinu grešku predaka. Onu da su rat izgubili.

Demokracija ostavlja mogućnost da se do vrha piramide moći uspnu ljudi prosječna uma i takvog načina razmišljanja. Ili, kako je pisao jedan američki konzervativac prije više od sto godina, da predsjednik postane totalni kreten. Ne važi to, naravno, samo za SAD, ali se i tamo dogodilo, omogućivši šljamu da se iz ilegale prebaci na sveučilišta i trgove, da pokaže naličje Amerike, radikalno drukčije od onog u koje smo s naivnim divljenjem gledali.

Amerika koju smo voljeli nikada nije postojala, ali, jednako tako, odavno nije bila kao ona u Charlottesvilleu, u kojem je strahovito počela sličiti onom što smo već vidjeli u ogledalu. Zato su nam događaji iz toga grada tako prokleto važni. Tamo gdje smo najmanje očekivali potvrdilo se ono što smo o sebi znali i otkrili najgore o svijetu iz davnih snova.

To, naime, što smo krajem prošlog stoljeća bili – nismo ni sad puno bolji, da se ne lažemo – nasilni, primitivni i zli, zapravo ne znači i da smo bili zaostali. Mi smo, kako je već netko rekao, bili ljudi ispred svog vremena. A ono je sad takvo da se i Ku Klux Klan, uz sav sličan ološ, može opustiti i izađi iz rupa i ispod kamenja s visoko podignutom desnicom.