Obični ljudi pitaju jedno: Todoriću, gdje je naša lova?
Za sistemsku tvrtku o kojoj ovise sudbine ne samo njezinih zaposlenika i širokog kruga poslovnih partnera već i sudbina čitave zemlje, a upravo takvim je Agrokor definirala Plenkovićeva vlada i to joj je bio alibi za donošenje famoznog zakona za jednu osobu, poznatog kao "lex Todorić", dakle za tvrtku o kojoj ovisi sudbina cijele zemlje i dalje se gotovo ništa ne zna o tome kako je i zašto Agrokor zapao u probleme.
Hrvatski građani, većina njih, čiji život, sadašnjost i budućnost, tvrde iz Vlade, ovise o raspletu misterija Agrokor, ni nekoliko mjeseci otkako je stvar pukla ne znaju kako se mogla slomiti tvrtka čijeg su vlasnika sve dosadašnje vlasti, uključujući trenutnog zagrebačkoga gradonačelnika, držale u naručju, tetošile ga, češkale i zatrpavale gomilom novca i povlastica. Građani, također, pojma nemaju ni kako će se to odraziti na njih i - najvažnije – koliko će ih to koštati.
I dok nas, dakle, Plenković, Dalićeva i ekipa uvjeravaju da je Agrokor više od privatnog biznisa i privatne stvari Todorićevih, Todorići se i dalje prave kao da je u pitanju njihova privatna, intimna stvar. Nešto kao nacionalnost, religija, seksualna orijentacija. Ni riječi objašnjenja od njih još se nije čulo o tome kako im je to uspjelo promašiti zicer težak nekoliko stotina (ili tisuća) milijardi.
Novinare, od one sorte koji u rojevima opsjedaju sudove, zgradu Uskoka, remetinečki zatvor i privatne rezidencije osoba koje nešto zeznu, nije danas vidjeti ispred dvorca Todorićevih niti ispred frizeraja najstarijeg Todorića, kao da su u zemlju propali. Kao da u cijeloj toj milijardskoj zavrzlami nema ni trunka interesa javnosti. Kao da ih neka snažna, nevidljiva sila odbija od dvorca i Todorića. Čini se da im je zanimljivije loviti verbalne gafove predsjednika SDP-a nego financijski megagaf (bivšeg?) predsjednika Agrokora.
A ne primjećujem i da nešto pritiskaju Zdravka Marića, ministra financija iz Agrokorove kvote, koji i dalje pati od teškog oblika amnezije kad je riječ o razdoblju dok je kao viskopozicionirani menadžer Agrokora donosio odluke koje su na kraju srušile tu korporaciju, ali i kad je riječ o razdoblju kad je kao ministar financija sudjelovao u odlukama o kreditiranju Agrokora državnim parama i u zataškavnju stvarnog stanja i problema korporacije iz koje je uskočio u Vladu.
Dakle, nitko od odgovornih i od onih koji bi morali znati ništa ne zna. I u tom silnom neznanju samo lupetaju razne fraze, kao na primjer onu da je Agrokor prevelik da padne, što god to značilo. A znači, kad sve skupa zbrojite, oduzmete i podijelite, samo jedno – Todorićevi će biti na dobitku, platit će se iz državne blagajne, koju pune građani, ako se zaboravilo. Trebali su je puniti i Todorićevi, ali kao što vidimo - nisu. Poznato je da duguju za porez, samo se još ne zna koliko milijuna i milijardi.
U zemlji u kojoj poreznici u svakom trenutku znaju u lipu koliko im duguje neki beznačajni poduzetnik, ili još beznačajniji građanin, ti isti poreznici pojma nemaju koliko im duguje sistemski značajni Todorić. A nije izbjegavao samo plaćanje poreza. Nije, također, plaćao najam državnog zemljišta, pa onda najam prostora, zatim komunalije... A svejedno je svake godine dobivao stotine milijuna kuna državnog poticaja i isto toliko teške kredite državne banke za obnovu i razvoj.
A kad je ponestalo keša, država je uskakala žitom iz strateških rezervi i tko zna čime još. U svakoj uređenoj i uljuđenoj državi to bi se vrlo brzo raspetljalo i saznalo, ali, kao što znamo, Hrvatska nažalost ne spada u tu klasu država. Za usporedbu, nesistemski poduzetnici, na primjer neki mali, nezavisni književni izdavač, duguje li i državi u vidu jedne neobjavljene knjige za koju je prethodne godine dobio potporu, ne može računati na novu potporu sve dok dug ne podmiri.
I to je u redu. No za sistemskog Todorića to ne važi. Unatoč golemim dugovanjima državi u vidu poreza, neplaćenog najma zemljišta, komunalija i poslovnih prostora, on je sve te godine uredno dobivao državne potpore, a početkom ove godine, kad je već bilo jasno da je kompanija u gadnim problemima, od državne banke (HBOR) dobio je 378 milijuna kuna kredita. I to je, tvrde nam Plenković i njegovi ministri, također u redu.
Kad se jedna vlada počne u toj mjeri brinuti o korporacijskim privatnim interesima, kako se Hrvatska vlada brine o interesima Agrokora, to znači samo jedno – kraj demokracije. Jer, kako to lucidno primjećuje benediktinka Teresa Forcades govoreći o društvenoj pravednosti, demokracija se odnosi na jednaka prava, a kapitalizam se uvijek ticao privilegija.
Pa je tako, nastavlja sestra Forcades, i kapitalizam koji sebe naziva liberalnim utemeljen na privilegiju, odnosno slobodi nekolicine potpomognute državnom moći. To je srž onoga što trebamo znati o Agrokoru. Da je to koncern utemeljen ne na slobodnoj tržišnoj utakmici već na privilegiju i obilatoj državnoj potpori. I naravno, trebamo znati na što su sve potrošene milijarde dobivene iz državnog proračuna, dakle uzete iz naših džepova.
U prošlom broju ovog tjednika pisalo se o tome da je u se, na se i poda se dinastija protrajbala stotine milijuna kuna na torbice, modne krpice, helikoptere, jahte, ljetovanja, hranu, piće, gostovanja zvijezda turbofolka... No to je još sitniš u usporedbi sa svotom koju su im velikodušno darovale sve prethodne vlade.
Političari i njima vjerni ekonomisti, govoreći o tome, skrivaju se iza raznih verbalnih akrobacija i fraza, dodatno zamućujući ionako mutnu igru. Nama, običnim, nesofisticiranim, izravnim ljudima pada na pamet samo jedno grubo, netaktično pitanje – Todoriću, gdje je naša lova?