Diplomati u NATO-u i Europskoj uniji s neskrivenom nervozom pripremaju se za siječanj, kada će Cipar, neutralna zemlja s dubokim geopolitičkim ožiljcima, preuzeti predsjedanje Vijećem EU-a. U trenutku kada je obrana postala apsolutni prioritet bloka, a jedinstvo pred ruskom prijetnjom ključno, postavlja se pitanje može li podijeljeni otok od 1,3 milijuna stanovnika upravljati najosjetljivijim europskim dosjeima, a da pritom vlastiti sukobi ne stanu na put zajedničkim interesima.

Glavni razlog za zabrinutost leži u dugogodišnjim napetostima s Turskom. Saveznici strahuju da će neprijateljstvo Cipra prema Ankari omesti ključne obrambene prioritete Europe, uključujući napore za bližom vojnom suradnjom između EU-a i Turske, ključne članice NATO-a, piše u svojoj analizi Politico.eu.

​- Jako smo zabrinuti da će Cipar dopustiti da se njegovo neprijateljstvo prema Turskoj umiješa u obrambene prioritete Europe.

Izjavio je to jedan viši dužnosnik europske vlade, ističući sporna pitanja poput nastojanja Turske da sudjeluje u zajedničkoj nabavi financiranoj iz programa Sigurnosne akcije za Europu (SAFE), vrijednog 150 milijardi eura, kao i širu integraciju EU-a i NATO-a.

Problem zvan Turska

Ovo će biti drugi put da Cipar predsjeda Vijećem, prvi put je to bilo 2012. godine, u znatno drugačijem svijetu. Tada je multilateralizam bio dominantan, a sukobi su se smatrali upravljivima. Danas, dok rat bjesni na europskom tlu, a blok ulaže goleme napore u jačanje svoje obrambene industrije i vojne spremnosti, uloga predsjedavajućeg nosi neusporedivo veću težinu.

Ciparski dužnosnici uvjeravaju da razumiju važnost trenutka.

​- Obrana i sigurnost, kao i potpora Ukrajini, bit će glavni prioriteti ciparskog predsjedanja - poručila je zamjenica ministra za europske poslove Marilena Raouna.

No, trajno neprijateljstvo između Cipra i Turske moglo bi potkopati napore za jačanjem obrambenih veza s Ankarom. Turska ima drugu najveću vojsku u NATO-u, obrambenu industriju koja proizvodi oružje i komponente po NATO standardima, te se smatra ključnim akterom u regiji. Unatoč tome, Cipar i Grčka blokiraju njezino pridruživanje Europskoj obrambenoj agenciji (EDA), međuvladinom tijelu EU-a.

Kao odgovor, Turska blokira NATO-u razmjenu povjerljivih informacija s EDA-om, što izravno šteti suradnji dviju organizacija.

​- Generalno, svi bi imali koristi kada bi se taj sukob ostavio po strani. Mogli biste voditi dublje rasprave kada biste znali što druga strana grada zna - rekao je jedan diplomat NATO-a, aludirajući na činjenicu da su sjedišta obiju organizacija u Bruxellesu.

Finska je 2019. bila posljednja europska zemlja izvan NATO-a koja je predsjedala Vijećem, godinama prije ruskog napada na Ukrajinu. Taj je rat obranu pretvorio u jedan od glavnih prioriteta Europske unije te doveo do ulaska Finske u NATO. Unija sada ima svog prvog povjerenika za obranu i ulaže goleme napore kako bi pomogla državama članicama u povećanju izdvajanja za obranu.

Ciparski pogled i korak po korak pristup

U Nicosiji naglašavaju da je upravo Turska ta koja ih drži izvan NATO-a. Ciparski predsjednik Nikos Christodoulides u intervjuu za POLITICO rekao je kako je ključ u tome da Turska pristane pustiti Cipar u program Partnerstvo za mir, što se smatra prvim korakom prema članstvu u NATO-u. Cipar bi tada postupno uklanjao prepreke bližoj suradnji EU-a i Turske.

​- Možemo zamisliti pristup korak po korak, s koracima Turske prema pridruživanju Cipra Partnerstvu za mir i, paralelno, pozitivnim koracima u odnosima EU-a i Turske - rekao je Christodoulides.

Ipak, optimizam je prigušen. Dopuštanje Turskoj da sudjeluje u poslovima u okviru programa SAFE zahtijeva jednoglasnu potporu zemalja članica, no Nicosia je jasna.

​- Cipar je država članica pod turskom okupacijom. Okupacijom europskog teritorija. Obrambeni fondovi EU-a ne mogu ići Turskoj bez ikakvog napretka - izjavila je Raouna.

Sljedećih šest mjeseci pokazat će može li mala, neutralna i podijeljena nacija djelovati kao pošten posrednik za sigurnosne interese cijelog bloka ili će njezini nacionalni sporovi zaustaviti ključan napredak u trenutku kada je europsko jedinstvo najpotrebnije.