Nakon što je predsjednik Milanović mimo svih očekivanja u političku arenu bacio “bombu”, vladajućem HDZ-u, koji je računao s uvjerljivom pobjedom, definitivno nije svejedno. To i jest razlog zbog kojeg se Plenković hvali deklarativnom podrškom i onih najopskurnijih likova domaće društveno-političke scene. Dok notorni Karamarko savršeno odgovara HDZ-ovu profilu te njegova podrška uopće ne čudi, mnogi su s ogorčenjem primijetili da je na Općem saboru HDZ-a u “Lisinskom” u prvom redu sjedilo nekoliko sveučilišnih rektora. Iako u RH javna sveučilišta i zakonski i ustavno imaju autonomiju, javnost je dojma da su se rektori Vlado Guberac (Osijek), Dragan Ljutić (Split) i Zoran Tomić (Mostar, BiH) dali predizborno “iskoristiti” kao HDZ-ovi paradni lipicaneri. Na rektore na HDZ-ovu skupu reagirao je i predsjednik Milanović prozvavši ih “običnim stranačkim bezveznjacima” sa suptilnom prijetnjom da će se s njima “politički zabaviti”. Ako su naši rektori očito toliko bliski s vladajućima da sudjeluju čak i na njihovim predizbornim skupovima, kako onda ozbiljno shvatiti 68. članak Ustava RH, u kojem stoji da “autonomija sveučilišta predstavlja institucionalni okvir čija je svrha zaštita akademskih prava i sloboda članova akademske zajednice te intelektualne neovisnosti sveučilišta od svakog političkog pritiska i ekonomske moći”?

Dok pojedini rektori paradiraju pred HDZ-ovcima, obrazovni sustav nam je u kolapsu, a obraz nam osvjetljavaju isključivo prosvjetni entuzijasti koji se doista žrtvuju za svoje učenike. No mladi ljudi jasno vide što se sve događa. Prosječni nastavnik u jednoj školi prisiljen je, nažalost, povlačiti se pred prijetnjom roditelja učenika, koji imaju veću društvenu, ekonomsku i političku moć te taj isti nastavnik, budući da uglavnom nema podršku ravnatelja i obrazovnog sustava, prestaje truditi se te samo formalno ispunjava planom i programom predviđenu normu. Prosvjetna profesija toliko je degradirana da se i sami učenici pitaju: “Ako je znanje moć, zašto su naši učitelji i nastavnici toliko nemoćni?”. Društvo koje drži do sebe ne može opstati kao društvo ako prosvjetni djelatnici nisu ugledni članovi tog društva. Jer ipak je riječ o profesiji koja obrazuje sve ostale. No to je tužna sudbina sustavne (ne)podrške znanosti i obrazovanju u RH u vidu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Ovo se ministarstvo u gotovo svakoj vladi tretira kao siroče. Do sada su najkvalitetniji ministri odnosno ministrice obrazovanja bili politički najslabije figure, pješaci bez zaštite, ministri za jednokratnu uporabu te žrtveni jarci ionako promašene politike. Što zapravo i ne čudi ako se uzme u obzir da je titula “ministra znanosti i obrazovanja” predugo služila isključivo da se nagrade stranački poslušnici koji su svojim ponašanjem i stranačkim angažmanom zaslužili da, eto, i oni dobiju nešto zauzvrat.

U sukobu Milanovića i Plenkovića kao potencijalnom izvoru nove državne krize iščitava se nedostatak sustava i nedostatak koncepta. Iako smo na dobrom putu, činjenica je da još nismo napravili funkcionalnu državu. Državu koje će bez ikakva napora riješiti unutarnje konflikte. Sustav je metabolizam jednog društva, a on je u Hrvatskoj godinama neispravan i nije u stanju prepoznati nadolazeće probleme. Kod nas se problemi prepoznaju tek kad postanu očigledni. I onda ih često pogrešnom terapijom samo pogoršamo. Sve to na kraju završava invazivnim metodom štetnom po cijelo društvo. Još smo uvjereni da jedan čovjek može i treba riješiti sve naše probleme. Ovdje se ne vlada strateški i sustavno nego personalno. I to je ogroman problem za cijelu Hrvatsku. Koliko god onaj na vrhu bio sposoban, on ne može riješiti sve probleme. To je zadatak uređenog sustava. Konstantno smo u potrazi za alfa mužjakom na čelu države, a ne za smisleno i kvalitetno uređenim institucijama.

Na primjeru rektora na HDZ-ovu skupu vidi se da mi kao društvo još nismo raščistili sami sa sobom je li vrijednost biti plaćeni (ili kupljeni) podanik ili biti slobodan građanin. Je li društvena vrijednost lojalnost vladajućoj partiji ili je to pak kompetencija kao posljedica kvalitetno osmišljenog obrazovnog sustava? Poručuju li naši rektori svojim studentima da je svako znanje subverzivno te da, ako nije stranački podaničko, onda je de facto neupotrebljivo? Stoga ne treba nikoga čuditi što mladi bježe iz takvog društva. Oni koji doista misle svojom glavom odlaze, a vas će operirati oni koji će morati guglati kako bi otkrili kamenac u bubregu.

Aktualni politički trenutak nisu kreirali Plenković i Milanović nego i svi mi zajedno. Činjenjem ili nečinjenjem, svejedno. Nije da to nismo i prije slutili, ali prisutnost prvih ljudi domaćih sveučilišta na HDZ-ovu predizbornom skupu predstavlja javnu kapitulaciju intelektualno-kritične misli pred primitivizmom i dekadencijom.