Javne osobe u Hrvatskoj rijetko dobiju objektivnu biografiju. Na njih se ili pljuje ili ih poprati hagiografija. Tako umjesto uravnotežena životopisa Igora Mandića imamo prilike čitati ljigavo patetične hvalospjeve tipu koji je čitanost usuprot vjerodostojnosti proglasio jedinim kriterijem javne riječi. Kaže se “De mortuis nihil nisi bene”, no kako sam i za njegova života jasno pisao što mislim o njemu, ništa me ne obvezuje na ukusnu pristojnost spram čovjeka koji je imao malo ukusa, previše žudnje za jeftinim senzacionalizmom, nikakva izgrađena kritičkog sustava - dok, primjerice, znam što su u kritici zastupali Visković, Tenžera ili Zima, ne sjećam se bilo kakva suvislo obrazložena kritička sistema iz Mandićeva pera. Vrhunac neukusa bila je tvrdnja o hrpi hulja, šovena i što li sve ne, priklatarenih uz ime Vlade Gotovca. Naime, Gotovcu je štošta prigovoriti, ali za ljude koji su mu se za života prikrpili, on sam ponajmanje je kriv. Što ne znači da nije “skrivio” drugih stvari. No krenimo hladne glave. U javnom prostoru Hrvatske slovi njegovo ime za sinonim liberalizma. Strahotne li zablude! Ljudi koji su ga i površno poznavali pamte ga kao čovjeka tvrda monologa, nesposobna saslušati drugoga, a njegova književnost, osrednja kvalitetom, s njim samim kao gotovo jedinim sadržajem, primjer je monopatskog diskursa. Prosječan književnik, parolaški publicist, filozofski kompilator, usprkos standardno smušenoj tvrdnji S. P. Novaka da za Gotovca aktivizam “nikad nije bio politička kategorija, nego je proizišao iz filozofskih ideja i društvenih kretanja šezdesetih godina” (!?), ostat će upamćen, s pravom, prvenstveno kao veliki patnik, politički robijaš, disident.

Pišući o njemu disertaciju, ovdje predočenu kao knjiga, Filip Zoričić napravio je solidan uradak, ne podilazeći previše uobičajenoj histeriji adoracije. Koliko god je to moguće, Zoričić je objektivno narativizirao život u fokusu kojeg je bila politika, pa od tuda i ponešto preuzetan podnaslov njegove knjige “Prva politička biografija”. Možda će se naći onih koji će Zoričiću prigovoriti neostrašćeno pisanje, a možda je upravo neostrašćeni stil, uostalom, dug prvotnoj znanstvenoj naravi teksta, najveći doprinos objektivnosti prikaza. Tako i pohvale, bile opravdane ili ne, imaju težinu nepristranosti.

Već u startu se ne bih složio sa Zoričićem koji po sebi podrazumijevajućom mantrom uzima tzv. lijevo liberalnu poziciju. Ona možda i funkcionira kao suprotiva socijalističkom sustavu u kome smo živjeli, ali tradicionalna ljevica i klasični liberalizam nikako ne idu skupa. Još manje pod ruku idu katolicizam i liberalizam. U slitini, pak, liberalnog nacionalizma na kraju ipak prevagne jedno od tih počela. Gotovac je po Zoričiću bio sve to. Tvrdnja je točna jer se sam Gotovac izjašnjavao kao trojstvo spomenutih političkih načela, a Zoričić, uglavnom ne analizirajući stavove, odluke i misli, prepušta čitatelju da na temelju njegove deskripcije sam donese zaključke o tom novinaru, filozofu i pjesniku, kako ga definira u naslovu jednog poglavlja.

Zoričić ne ispušta iz vida ni Gotovčeve komesarske pozive na smjenu svojih neistomišljenika, uvrede na račun drugih i drukčijih (Peratonera, primjerice), a objektivno prikazuje i argumente književnih kritičara o njegovu opusu, kao i Gotovčev protest protivu činjenice da se nakon ‘71. sve hrvatsko mahom sumnjičilo za nacionalizam i šovinizam. Neutralnim diskursom poglavlja o hrvatskom proljeću i maspoku te rađanju hrvatskog višestranačja dočaravaju povijesne trenutke čiji su protagonisti svojim nesnalaženjem, nespretnošću i naivnošću poznatu parolu o politici kao umijeću mogućeg djelatno prevodili na hrvatski kao “umijeće nemogućeg”. Gotovac, i brojni drugi, nažalost, svoju su političku platformu isuviše doživljavali osloncem vlastitu ego-tripu. Sve to Zoričić ostavlja našem vlastitom sudu, što je zoran dokaz da je on svoje obavio korektno.