Ostat će upamćen, s pravom, kao patnik, politički robijaš, disident

Javne osobe u Hrvatskoj rijetko dobiju objektivnu biografiju. Na njih se ili pljuje ili ih poprati hagiografija. Tako umjesto uravnotežena životopisa Igora Mandića imamo prilike čitati ljigavo patetične hvalospjeve tipu koji je čitanost usuprot vjerodostojnosti proglasio jedinim kriterijem javne riječi. Kaže se “De mortuis nihil nisi bene”, no kako sam i za njegova života jasno pisao što mislim o njemu, ništa me ne obvezuje na ukusnu pristojnost spram čovjeka koji je imao malo ukusa, previše žudnje za jeftinim senzacionalizmom, nikakva izgrađena kritičkog sustava - dok, primjerice, znam što su u kritici zastupali Visković, Tenžera ili Zima, ne sjećam se bilo kakva suvislo obrazložena kritička sistema iz Mandićeva pera. Vrhunac neukusa bila je tvrdnja o hrpi hulja, šovena i što li sve ne, priklatarenih uz ime Vlade Gotovca. Naime, Gotovcu je štošta prigovoriti, ali za ljude koji su mu se za života prikrpili, on sam ponajmanje je kriv. Što ne znači da nije “skrivio” drugih stvari. No krenimo hladne glave. U javnom prostoru Hrvatske slovi njegovo ime za sinonim liberalizma. Strahotne li zablude! Ljudi koji su ga i površno poznavali pamte ga kao čovjeka tvrda monologa, nesposobna saslušati drugoga, a njegova književnost, osrednja kvalitetom, s njim samim kao gotovo jedinim sadržajem, primjer je monopatskog diskursa. Prosječan književnik, parolaški publicist, filozofski kompilator, usprkos standardno smušenoj tvrdnji S. P. Novaka da za Gotovca aktivizam “nikad nije bio politička kategorija, nego je proizišao iz filozofskih ideja i društvenih kretanja šezdesetih godina” (!?), ostat će upamćen, s pravom, prvenstveno kao veliki patnik, politički robijaš, disident.