Gradonačelnica Ivana Marković je 29. studenog prošle godine odbila dati novac za Bleiburg i u njemu  je jasno iznijela svoj stav.

"Grad Supetar nije u mogućnosti odvojiti sredstva za Vaše projekte jer je već predvidio sredstva za proslavu 75 godina oslobođenja našeg otoka Brača od nacističke i fašističke okupacije, gdje su u četiri godine rata u borbi protiv okupatora poginula 492 bračka borca, dok je 275 Bračanki i Bračana stradalo od fašističkog terora. U ratu je stradalo 110 djece, dok ih je 118 ostalo bez jednog, a 8 bez oba roditelja. Proslavu ćemo održati u čast i prisjećanje svih onih koji su bili dio borbe velikog svjetskog pokreta za slobodu i dostojanstvo čovjeka", obrazložila je gradonačelnica svoju odluku. 

"Ne znam kako je taj dokument baš sad dospio u javnost, ali vidjela sam objavu u ponedjeljak nešto prije ponoći na jednom portalu. Ujutro mi je inbox bio pretrpan pozitivnim komentarima, a mobitel zatrpan pozivima. Bleiburški vod mi je zahtjev za donacijom slao dva puta. Prvi put im nisam odgovorila, a na drugi zahtjev odgovorila sam baš po svojem guštu", objasnila je Marković. Na takav odgovor, kaže, potaklo ju je stanje u državi i sve glasnije veličanje ustaštva.

Potpisnik traženja donacije bio je kontroverzni Bože Vukušić. Gotovo sve što trebate znati o njemu može se sažeti u naslov jednog članka hrvatskih dnevnih novina: "Čovjek s dosjeom u tri države vodi Počasni bleiburški vod". Istini za volju, članak je objavljen prije nekoliko godina, ali činjenice i danas stoje.

Lekcije iz povijesti 'Ustaša je ustaša sve dok ga ne opale po džepu'

A Anki Mrak Taritaš i Arsenu Bauku je njegov dosje bio dovoljan razlog za odbijanje gostovanja u Otvorenom na HRT-u. "Večeras sam zajedno s Arsenom Baukom odbila gostovati u Otvorenom nakon što sam upoznata s činjenicom da je jedan od gostiju Bože Vukušić iz Počasnog bleiburškog voda, pravomoćno osuđen na doživotni zatvor kao nalogodavac ubojstva. HRT takvim osobama ne bi trebala davati legitimitet", napisala je Mrak-Taritaš na Twitteru.

Tko je zapravo taj Bože Vukušić? Službeno nosi funkciju glasnogovornika i glavnog tajnika PBV-a, ali već godinama kolaju priče da je on zapravo alfa i omega te organizacije.

Njegova biografija dovoljna je za nekoliko špijunskih trilera iz pera Toma Clancyja ili Roberta Ludluma, a tamo negdje u ranim osamdesetima prvi je put zapeo za oko jugoslavenskoj miliciji. Naime, 1982. godine za njim je raspisana tjeralica zbog provale u splitski stan te krađe nešto nakita. Budući da je pobjegao prije uhićenja, tjeralica je bila na snazi sve do ranih devedesetih.

Međutim, posljednjih godina pojavile su se informacije i da je bježao iz Jugoslavije zato što je pokušavao izbjeći zatvorsku kaznu od pet dana zbog neplaćene novčane kazne. Skrasio se u Njemačkoj, ali ubrzo je i tamošnjem pravosuđu stao na žulj, i to na doista okrutan način. U Njemačkoj je upoznao Damira Šišnjaka, sitnog jugoslavenskoga kriminalca kojeg je nagovorio da ubije Jusufa Tatara. Tatar je u Njemačkoj bio policijski doušnik i pomagao je u hvatanju kradljivaca i drugih kriminalaca iz ondašnje Jugoslavije.

Šišnjak je hladnokrvno ustrijelio Tatara u jednom njemačkom kafiću, što je kasnije ispričao svojoj tadašnjoj djevojci. Rekao joj je čak i da mu je Vukušić naredio ubojstvo Tatara. Idućeg dana Šišnjak je uhićen, a uskoro je i Vukušić priveden. Šišnjak je pokušavao obraniti Vukušića govoreći da mu je jedan nepoznati muškarac rekao da ubije nesretnog Jusufa, ali njemačko pravosuđe to nije prihvatilo kao vjerodostojno svjedočenje.

Kazne Naši sudovi: Bolje biti ustaša nego mrziti Mamića

Prema pisanju hrvatskih medija, Vukušić je odležao samo osam godina zatvora, a početkom devedesetih vratio se u Hrvatsku i s vremenom je postao agent Službe za zaštitu ustavnog poretka. Neko vrijeme je radio u Hrvatskom saboru kao tajnik Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina.

Upravo zbog toga je prije nekog vremena svjedočio na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Kao tajnik saborske komisije imao je uvid u goleme arhive o radu tajnih komunističkih službi, pa su ga u München pozvali kao stručnjaka.

Zašto je Vukušić pušten iz njemačkog zatvora nakon odsluženih samo osam godina zatvora nikad nije potpuno razjašnjeno, a dodatnu zanimljivost spomenuo je Jutarnji list prije nekoliko godina. Bože Vukušić oslobođen je služenja zatvorske kazne, ali ne i optužbi za ubojstvo Jusufa Tatara.

U Hrvatskoj je 1994. godine Vukušić osumnjičen za paljenje jednog automobila, a 2001. godine optužen je za otmicu Blagoja Zelića, bivšeg djelatnika Udbe, početkom Domovinskog rata. Nakon desetljeća nerada hrvatskog pravosuđa postupak je pao u zastaru, isto kao i postupak za spaljivanje automobila Miljenka Eljuge. Eljuga je Vukušića 16. listopada 1994. prijavio policiji, tvrdeći da je ovoga gledao s prozora svog stana na Trešnjevci kako mu pali automobil.

Vukušića su sumnjičili za oštećenje tuđe stvari, a ne za, kako je tvrdio Eljuga, pokušaj ubojstva, pa je zbog razvlačenja postupka, sve otišlo u zastaru. Eljuga i Vukušić inače su se poznavali još iz emigracije iz HDP-a, što ga je Eljuga suosnivao. 

Vukušića, otkako je preuzeo upravljanje Počasnim bleiburškim vodom, prate ga optužbe da pokušava komercijalizirati Bleiburg i tragediju Križnog puta zarobljenih vojnika i civila. Njega ništa nije pokolebalo i nastavio je suvereno upravljati Počasnim bleiburškim vodom.

Izgledno je da ga neće pokolebati ni odbijenica iz Supetra, a ni prosvjedna šutnja lijevih političara.