Ponašanje prvog potpredsjednika vlade Tomislava Karamarka otkako su ga najprije njegov koalicijski partner Božo Petrov a potom i premijer Tihomir Orešković pozvali da odstupi iz vlade nije neubičajena hrvatska praksa. 

Štoviše, to što Karamarko sve do sada nije želio ni čuti za ostavku, što mu je vlastita glava važnija i od HDZ-a i od Vlade i vlasti, i što mu istodobno ni koliko crno pod noktom nije stalo do interesa građana i stabilnosti države, to je posve uobičajeno ponašanje prosječnog hrvatskog političara. 

Teško je sjetiti se ijednog primjera kad je u sličnoj situaciji, zbog sumnje u korupciju, ili u sukob interesa, ili u kriminal, neki domaći političar odstupio.

Korupcija, sukob interesa i kriminal ovdje su drugo ime za politiku; dovoljno je pogledati koliko se sudskih procesa trenutno vodi protiv osoba iz prvog ešalona, i koliko ih je dosad pravomoćno osuđeno zbog korupcije i kriminala.

Ostavka iz moralnih razloga, principijelna ostavka, prakse su potpuno nepoznate hrvatskim političarima, i zato se ne treba posebno čuditi Karamarkovu ponašanju.

On samo slijedi dobro utrtu stazu kojom su prošli mnogi prije njega. Riječ je o velikoj pobjedi političke kaste, u njenom permanentnom ratu protiv građana i javnog interesa, to što su građane uvjerili da je moral relativna stvar, da korupcija i kriminal nisu grijeh, a da je jedino što političara kvalificira za taj posao stranačka iskaznica. 

I dok u uređenim demokratskim zemljama dužnosnici daju ostavke i zbog najbezazlenijeg previda, recimo zato što su greškom platili špeceraj službenom karticom, u Hrvatskoj ni afere teške desetke milijuna kuna nisu dovoljan razlog političaru da odstupi.

Presumpcija nevinosti ne štiti zapadnoeuropske političare od ostavke, oni je daju odmah, a potom dokazuju svoju nevinost. 

Sama sumnja u nečasane poslove časnim je ljudima dovoljan razlog da odstupe. Ovdje, na Balkanu, presumpcija nevinosti je glavno oružje političara ogrezlih u korupciji. A časnih ljudi među ovdašnjim političarima nema. Točka.

I zato je glupo čuditi se Karamarku, upirati prstom samo u njega. 

Ne ponašaju li se isto Petrov i Orešković? Odbijajući i samu pomisao na nove izbore, za što se u anketama zalaže gotovo 70 posto građana, obojica pokazuju da im je stalo jedino do vlastite pozicije i vlastitog interesa. 

Novi izbori pomest će ih s političke scene; Orešković će potpuno nestati s nje, vratit će se u političku anonimnost iz koje je ljetos zahvaljujući nizu po Hrvatsku nesretnih slučajeva i isplivao, dok će od Petrovljeva Mosta ostati jedva trećina.

A sve je to Orešković zaodjenuo u patetičnu, krasopisnu frazu, kazavši kako se upravo vodi «bitka za Hrvatsku». Identičnom frazom koristi se i Petrov, govoreći kako neće dopustiti da se «netko igra nacionalnim interesima».

Naravno, nikakva bitka za Hrvatsku ovdje se ne vodi, niti tu ima i mrve brige za ovu zemlju i njezine građane. 

Da je našem dvojcu do Hrvatske stalo, ne bi u dosadašnjem mandatu održali samo osam bezveznih sjednica, od kojih pet telefonskih, s kojih u Sabor nisu poslali gotovo ništa, niti bi im jedina veza s reformama, o kojima toliko blebeću, bila zaustavljanje reforme školstva koju je pokrenula prethodna vlada. 

O kojoj, usput rečeno, reformatrov Petrov pojma nema.

Ovdje svjedočimo potpuno glupoj situaciji, naime premijer bez izbornog legitimiteta iz vlade izbacuje predsjednika stranke bez čije podrške ne bi bio premijer. 

I postavlja se pitanje na koga se to Orešković kani osloniti, ako je odbacio HDZ? Na koji autoritet on to računa? 

Ovdje, nadalje, svjedočimo svađi i tučnjavi na razini kakve provincijske birtije, svjedočimo valjanju u blatu, sve to da se ostane na osvojenim pozicijama i sačuva sinekura; bilo da je riječ o dužnosničkim plaćama, ili o doista krupnim interesima koji se samo mogu nazrijeti iza grčevitog držanja zubima za vlast što ga demonstriraju i Orešković i Petrov, jednako kao Karamarko. 

Koliko Orešković i Petrov drže do Hrvatske i njezinih institucija vidljivo je i po tome što su se sastali u Oreškovićevom stanu. 

Zar u Banskim dvorima nema dovoljno prostora, zar njihovi uredi nisu dovoljno dobri za rješavanje krizne situacije u koju su doveli zemlju? 

Što to nudi Oreškovićev stan, a ne nude Banski dvori, za razgovor ugodni tog dvojca, usput rečeno dvojca debelo potkapacitiranog za dužnosti na kojima su se ni krivi, ni dužni našli?

Bez obzira na lavinu informacija i groznu medijsku buku, pravi motivi ove gužve oko Karamarka i dalje su skriveni. Most i Petrov znali su, naime, s kime imaju posla kad su s njim sklapali pakt i vladu. 

Nadalje, nisu se očitovali o nizu afera i gafova barem jednako neugodnih kao i ono što danas spočitavaju Karamarku, recimo o Hasanbegovićevim gadarijama u kulturi, o kočenju i zaustavljanju reforme školstva, za njih je i stiroporna afera ministra s njihove liste bila tričava sitnica nevrijedna spomena. 

Ništa od toga nije ugrožavalo legendarni nacionalni interes, čijim se ekskluzivnim čuvarom Petrov danas predstavlja. A onda su se odjednom obrušili na Karamarka.

Da time spašavaju vlastiti rejting, logično je ali nedovoljno objašnjenje. 

«Borba za Hrvatsku» mogla bi se pokazati borbom ne samo za vladu bez Karamarka, nego i za HDZ bez Karamarka, za HDZ kakvim ga, recimo, žele Mostovi pokrovitelji iz sjene – Kaptol i njemu bliske inicijative i strančice. 

Simptomatična je u tom smislu činjenica da Hrastov politički gnom Ladislav Ilčić, Karamarkov prikrpak, nije u ovoj frci stao uz čovjeka koji ga je na svojim plećima dovukao u Sabor.

A što u cijeloj ovoj gužvi radi glavna oporbena stranka? Ništa. Sjede i gledaju. Mogu biti zadovoljni. Zaljuljali su Karamarka, srušili Vladu.