Ovo sad je pravo vrijeme za izmjene ugovora s Vatikanom
Staro pravilo kaže da se u reforme obično ide u doba prosperiteta i stabilnosti. Hrvatska u reforme ne kreće ni u doba krize. Ipak, pandemija korona virusa premašuje razmjere svih kriza koje smo vidjeli u zadnjih nekoliko desetljeća i mogla bi natjerati Vladu, naročito vladajući HDZ, možda i uz pomoć SDP-a, da krene u zahvate koji bi spasili Hrvatsku od totalne propasti. Ako nećemo dobrovoljno, možda ćemo morati prisilno.
O reformama se u Hrvatskoj toliko razglabalo da su one pretvorene u šuplji označitelj, pojam lišen ikakvog sadržaja. U poštapalicu, nekad i psovku. A sad pojam koji se toliko izlizao da se više ni ne spominje.
No možda je sad prilika da se reforme vrate u modu. Jer sila Boga ne moli. I ako Hrvatska misli preživjeti novu ekonomsku katastrofu koja će uslijediti nakon ove globalne pandemije, i to nakon što se nije uspjela oporaviti ni od nedavne financijsko-korupcijske krize koja je trajala gotovo deset godina, onda će trebati zagrabiti dublje - i “robusnije” - nego ikad prije.
Koje bi to reforme mogle biti? Kako Hrvatska može iskoristiti ovu krizu za totalni remont? Može li HDZ uopće razmišljati o reformama? I je li Andrej Plenković prava osoba za takve zahvate?
Prije pet godina Most je pokušao natjerati HDZ i SDP da prihvate reformske zahvate od kojih se odustalo čim su Mostovi zastupnici digli ruku za formiranje HDZovih vlada, a potpuno utihnuli nakon što je Andrej Plenković izbacio Most iz Vlade.
Nakon toga sve se uglavnom svelo na preživljavanje na vlasti, u trenutku kad su pozitivna ekonomska kretanja u Europskoj uniji, s EU fondovima, pogurnuli Hrvatsku prema kakvom-takvom oporavku. Krenulo je nabolje, pa se HDZ tako i ponašao. Zaboravio na reforme i krenuo u kupnju birača, branitelja i izraelskih aviona.
Ali što sad kad je slom opet na vidiku? U prvom redu, ova strka i protuustavna odredba o uvođenju propusnica za slobodno kretanje izvan prebivališta otkrilo je sav paradoks teritorijalnog ustroja Hrvatske. A upravo bi ta reforma otvorila put višemilijunskim uštedama, racionalizaciji, rezanju birokracije, krpanju financijskih rupa u tisućama jedinica lokalne samouprave...
Hrvatska ima 555 lokalnih jedinica i 20 županija, plus Grad Zagreb, plaćamo više od osam tisuća dužnosnika u predstavničkim tijelima lokalne samouprave i više od tisuću u izvršnim tijelima. Više od 160 jedinica nalazi se po razvijenosti ispod 75 posto prosjeka RH. Tu ne leže samo uštede, nego i prostor za racionalizaciju. Samo kad HDZ-u, ali i SDP-u, lokalna samouprava ne bi bila poligon za uhljebljivanje na svim razinama.
Osim toga, racionalizacija državne uprave bila je godinama na vrhu prioriteta zagovornika reformi. Ali Plenković je u svojemu mandatu samo gomilao nove birokrate i uhljebe, kupujući time glasove i socijalni mir. Večernji list nedavno je objavio podatak o tome da je u 184 državne institucije zaposleno čak 21.629 ljudi, a ukupni godišnji rashodi poslovanja iznose 67,3 milijarde kuna.
Zar netko misli da tu nema prostora za racionalizaciju? Zatim, prije točno godinu dana GLAS je u Hrvatskom saboru aktualizirao pitanje revizije Vatikanskih ugovora, temu koja se dobrih deset godina vuče političkom scenom i od koje velike stranke oportunistič- ki bježe. Na te ugovore Hrvatska izdvaja približno milijardu kuna godišnje. Ti ugovori mogu se mijenjati u izvanrednim situacijama, a kataklizma izazvana korona virusom svakako ispunjava taj kriterij.
Međutim, kako će se HDZ usuditi dirnuti u privilegij Katoličke crkve, kao glavnog političkog partnera u opstanku na vlasti?
No ova kriza otvara mogućnost - a zapravo potrebu - za reformama na svim razinama. Za veće poticanje proizvodnje umjesto turizma i uslužnog sektora, za poticanje privatnog sektora nauštrb bujanju državne i javne uprave, za racionalno baratanje državnim novcem umjesto razbacivanja na plaće, službene automobile i razne privilegije, od dužnosničkih do braniteljskih.
Zahvaljujući koroni otkrili smo da se može provesti digitalizacija javne uprave, da se može ubrzati daljinska nastava putem interneta, čak i da se može progurati Škola za život, da se može skrenuti pozornost na službe koje pomažu u ovakvim situacijama. A i da možemo prati ruke. Sve to je ubrzala korona, pa zašto onda ne bi ubrzala reforme koje bi pomogle da se Hrvatska lakše bori s njezinim posljedicama: prvenstveno ekonomskim, a onda i političkim, pa i društvenim?
Zato što je na vlasti HDZ. Jer iskustvo nas uči da HDZ na vlasti koristi sve blagodati državnih financija i raznih mehanizama vladanja - da bi što dulje i što lukrativnije vladao. A HDZ u oporbi tradicionalno opstruira, pa i otvoreno sabotira, sve reforme koje poduzme tadašnja vladajuća garnitura. HDZ na vlasti očekuje solidarnost, HDZ u oporbi izaziva pučističku atmosferu. Najveća stranka trebala bi imati najveći reformski potencijal, ali više njegovih političkih garnitura pokazalo je da su reforme za HDZ uglavnom samo smetnja.
Osim toga, na čelu HDZ trenutačno se nalazi osoba koja je poslovično neodlučna, kolebljiva, pa i plašljiva, političar u potrazi za kompromisima i interesnim koalicijama, karijerni diplomat, a ne lider.
Možda Plenković vjeruje da su reforme potrebne, ali nema kuraže nametnuti njihovu provedbu. Pogotovo u temama koje bi se odrazile na rejting i opstanak HDZ-a, i njega na čelu te stranke.
Zbog toga i gledamo ove polovične, neprovedive i nedovoljno odlučne mjere za spas gospodarstva, jer HDZ je stvorio okvir vladanja koji ne želi i ne može više probiti. Pa čak ni presložiti.
I kad HDZ već ne želi provoditi reforme u eri stabilnosti, morat će ih provoditi u trenutku gospodarskog kolapsa, socijalne propasti, depresije i beznađa koji nas čekaju nakon prolaska korone. Kolapsa koji može trajno promijeniti Hrvatsku - nagore.
Plenković ima obavezu, ako već ne i priliku, da pokrene reforme i spasi Hrvatsku. A tko zna, možda pritom spasi i sebe.