Sjedinjene Američke Države početkom 2026. godine provode jedno od najvećih vojnih gomilanja na Bliskom istoku u posljednjih nekoliko godina, usmjereno izravno prema Iranu. U jeku krize potaknute masovnim prosvjedima u Iranu i oštrom retorikom iz Washingtona, američke snage konvergiraju prema regiji, stvarajući mrežu s koje se mogu pokrenuti operacije širokih razmjera. S procijenjenih četrdeset tisuća vojnika već raspoređenih u regiji, dodatna pojačanja u vidu zračnih i pomorskih snaga stvaraju sliku sile spremne za djelovanje.

Vrhunac demonstracije moći je upućivanje dva nosača aviona u regiju, uz desetke najmodernijih borbenih zrakoplova koji su prebačeni u baze što okružuju Iran, od Jordana do Indijskog oceana.

Zračne baze kao prva linija napada

Okosnicu američke projekcije moći čini gusta mreža zračnih baza koje Iranu zatvaraju gotovo sve strateške prilaze. Glavni stožer operacija je zračna baza Al Udeid u Katru. Kao najveća američka baza na Bliskom istoku i istureni stožer Centralnog zapovjedništva (CENTCOM), Al Udeid ugošćuje više od deset tisuća vojnika i služi kao ključno čvorište za zapovijedanje, kontrolu i logistiku, uključujući i golemu flotu zračnih tankera KC-135 bez kojih su nezamislive dugotrajne zračne operacije.

Posljednjih tjedana, ključnom točkom postala je zračna baza Muwaffaq Salti u Jordanu. Tamo je prebačeno otprilike 35 moćnih lovaca-bombardera F-15E Strike Eagle, čime je stvorena snažna udarna pesnica na zapadnom krilu Irana. Jordan se smatra politički pouzdanijim partnerom za ofenzivne operacije u usporedbi s nekim zaljevskim državama. U Ujedinjenim Arapskim Emiratima, baza Al Dhafra ugošćuje najnaprednije američke lovce za zračnu nadmoć, F-22 Raptor, dok baza Prince Sultan u Saudijskoj Arabiji služi kao centar za protuzračnu i proturaketnu obranu, s ključnim sustavima Patriot i THAAD.

Posebno strateško mjesto zauzima baza Diego Garcia, na britanskom atolu u Indijskom oceanu. Zbog svoje udaljenosti, ona je izvan dosega većine iranskih projektila, što je čini idealnom platformom za strateške nevidljive bombardere B-2 Spirit, koji su korišteni u napadima na iranska nuklearna postrojenja u lipnju 2025. godine.

Plutajuće tvrđave u Perzijskom zaljevu

Uz zračnu silu, SAD je u regiju uputio i golemu pomorsku moć. Po prvi put nakon gotovo godinu dana, u zoni odgovornosti CENTCOM-a djeluju dvije udarne skupine nosača aviona. Prva, predvođena nosačem USS Abraham Lincoln, stigla je u Arapsko more krajem siječnja. Nedugo zatim, predsjednik Trump je iz Kariba prema Bliskom istoku preusmjerio i najmoderniji i najveći svjetski ratni brod, USS Gerald R. Ford.

Zajedno, ove dvije "plutajuće tvrđave" nose više od 150 borbenih zrakoplova, uključujući nevidljive lovce F-35C, jurišnike F/A-18 Super Hornet te zrakoplove za elektroničko ratovanje EA-18G Growler. Svaku skupinu prati eskadra razarača i krstarica naoružanih stotinama krstarećih projektila Tomahawk, sposobnih za precizne udare na ciljeve udaljene tisućama kilometara. Cjelokupnim pomorskim operacijama upravlja se iz stožera Pete flote u Bahreinu, koji nadzire ključne pomorske putove poput Hormuškog tjesnaca.

Logistika 

Iako su lovci i ratni brodovi najvidljiviji dio američke moći, iza njih stoji golema logistička mreža. Baze u Kuvajtu, poput Camp Arifjan, služe kao glavno središte za opskrbu i podršku kopnenim snagama. Analitičari ističu da je najočitiji pokazatelj priprema za mogući sukob upravo "zračni most" koji je uspostavljen posljednjih tjedana. Deseci teretnih zrakoplova C-17 i C-5 neprestano prevoze opremu i osoblje, dok je broj zračnih tankera u regiji drastično povećan, što signalizira planiranje za operacije koje zahtijevaju višestruka nadopunjavanja gorivom u zraku.

Prisutnost u bazama poput Erbila u Iraku i Incirlika u Turskoj dodatno zaokružuje strateški obruč, dajući američkim planerima širok spektar opcija za djelovanje sa svih strana.