Tijekom susreta kubanskog predsjednika Raula Castra i američkog kolege Baracka Obame, mlađi Castro potegnuo je pitanje kubanskgo suvereniteta nad američkom vojnom bazom u Guantanamu. Povijesni susret protekao je kako i priliči, u prijateljskom i srdačnom ozračju nakon desetljeća provedenih u bunkerima uzduž hladnoratovske podjele. Međutim, jedan je drugom predbacio pitanje demokratskih sloboda i ljudskih prava, a drugi je prvom spočitao Guantanamo, nedostatnu zdravstveno osiguranje za sve, te ravnopravnost žena u plaćama.

Guantanamo je danas u priči o sukobu SAD-a i Kube jedno od najvažnijih mjesta.A baza je ograđena bodljikavom žicom i zaštićena minskim poljima. Ne samo zbog nekoliko desetaka osumnjičenih za terorizam koje američke vlasti tamo još uvijek drže unatoč osudama javnosti zbog mučenja, kršenja prava na zakonom propisani pravosudni postupak te obećanja Obame da će to prekinuti. Baza je zaštićena i kako bi se zaštitila od Kubanaca koji bi tamo mogli tražiti azil, jer ipak je riječ o američkom teritoriju.

Još 2004., samo dvije godine nakon početka dovlačenja zatočenika prvo iz Afganistana, a potom i drugdje, Crveni križ je osudio sustav samica, izlaganja ekstremnim vrućinama i hladnoćama i razne druge metode mučenja. Zaključio je da je cijeli sustav smišljen kao mučilište. New York Times je krajem godine doznao i za premlaćivanja, mučenja bukom, seksualnim ponižavanjima, mučenja uskraćivanjem sna, traumama koje su zatočeni trpjeli poput PTSP-a i raznih psihičkih poremećaja.

Poseban je udarac američkim vlastima bilo to što je već sredinom 2004. jedan od vojnika javno progovorio da je od 600 zatočenih samo 20-ak članova al-Kaide. Narednih godina zapadni su mediji pisali o mnoštvu slučajeva u kojima se ispostavilo da su mnogi najobičniji građani otimani i godinama mučeni u Guantanamu samo zato što je nekakav krivi trag vodio do njih, u pravilu zato što su bili muslimani. U međuvremenu je izbio skandal i sa zatvorom Abu Ghraib u Iraku. Ali, dok je potonji na kraju zatvoren, konačno pokazao se osim kao mučilište i kao mjesto na kojem su se vrbovali ekstremisti za terorističke napade protiv iračke vlade i američkih trupa, pa je tamo čak svoje bitne korake učinio i današnji vođa ISIL-a Abu Bakr, baza u Guantanamu nikada nije postala upitna.

Do pred kraj 2008. SAD je osudio samo dvojicu zatočenih. Neki su do danas tamo i umrli, a neki su proveli u zatočeništvu godine, u nekim slučajevima i skoro 14 godina. Za to vrijeme vrlo često su i svakodnevno trpjeli mučenja poput, primjerice, waterboardinga. Čuvari bi zatočeniku stavili na glavu kakvu krpu i onda polako lijevali vodu kako bi simulirali osjećaj utapanja i izazvali kod njega paniku. Radili bi im, također, i to da bi ih vezane i s povezom preko očiju strpali u zvučno i temperaturno izoliranu prostoriju i onda im kroz slušalice satima puštali urlanje i buku.

Za mučenje uskraćivanjem spavanja koristili su često glazbu heavy metal grupa, primjerice Metallice, što bi im kroz zvučnike puštali na najjače. Ili bi im prekidali san usred noći. Koristili su i glazbu iz dječjih serija "Barney i prijatelji" ili "Ulica sezam". Koliko god se takva metoda na prvi pogled mogla činiti smiješnom, treba znati da je često bila riječ o ljudima koji nikada u životu nisu čuli ni heavy metal niti znaju za koncept dječjih serija, pa takvu glazbu nisu mogli s ničim povezati, strpati u nikakav koncept. Bivali su zbunjeni, a bili su je prisiljeni slušati na najglasnije nekad i 24 sata dnevno.

Britanski Guardian opisao je u nedavnoj reportaži da u vezi američke vojne baze na Kubi lokalni stanovnici imaju vrlo podijeljene osjećaje. Umirovljeni radnik u bazi, Kubanac Rodi Rodrigez, rekao je da on danas mrzi Ameriku, ali da Amerikance voli. "Kako bi se oni osjećali kad bi Kuba usred New Yorka imala svoju bazu?", pitao je on.

Američka vojna baza Kubancima je desetljećima bila mjesto odličnih radnih mjesta, čak i za vrijeme Hladnog rata. "Osjećao sam se loše, ali nisam ništa govorio", kaže danas Rodrigez iako njegova mirovina danas, ne bi čovjek vjerovao, iznosi oko 50 puta više nego umirovljenog kubanskog generala. Neočekivani podatak je i to da, koliko god dio Kubanaca u posjetu Obame vidio nadu da bi se njihova zemlja mogla demokratski reformirati, svi u pravilu smatraju da bi baza trebala biti vraćena Kubi. Obitelj Davida Gonzalesa, navodi Guardian, preživljava sa 250 pezosa mjesečno, u apsolutnoj vrijednosti oko 10 dolara, u relativnoj bitno više, ali svejedno vrlo skromno. Njegov otac nedavno je umro i obitelj je ostala bez njegove mirovine, a on sad čezne vidjeti mjesto gdje je njegov otac radio cijeli život. On osobno, kaže, bio bi prvi u redu kad bi Amerikanci opet stali zapošljavati ljude u bazi.

Kubanci je vide kao relikt iz kolonijalne vlasti britanske krune, a i vlada u Havani nikada nije priznala sporazume koji su doveli do uspostave vojne baze u Guantanamu. Dva vojna aerodroma, luka sa 50 brodova, 1400 zgrada i 9000 članova osoblja sasvim je sigurno da će još dugo vremena ostati u rukama SAD-a. Jer, kako je rekao američki državni tajnik John Kerry na Kubi, vraćanje Guantanama nije nešto o čemu će SAD pregovarati.