Izuzmemo li izradu proračuna, uz iznuđeni amandman, dva, te višemjesečnu potragu za ministrom branitelja po Savskoj ulici u Zagrebu, jedino za što sa sigurnošću možemo reći da je Vlada radila od one večeri kad je za mandatara potvrđen Tihomir Orešković, do evo sada, jeste to da je što više medija pokušala staviti pod kontrolu.

Prvo je, prolazeći kroz hodnike zgrade u Runjaninovoj na broju dva, ministar kulture Zlatko Hasanbegović, skidajući kaput i provjeravajući ima li wi-fi, dobacio službenicama da raspuste ono neko Povjerenstvo za neprofitme medije, čime je započeo proces ukidanja državne potpore uglavnom portalima koji svojim sadržajem ne mogu ostvariti bilo kakve, a kamoli dostatne prihode. 

Malo kasnije je potpredsjednik Sabora, Ivan Tepeš, s uredno oblikovanom bradom i briljantinom u kosi, poveo oveću, nenaoružanu vojnu formaciju na Agenciju za elektroničke medije, da bi zatim na Hrvatskoj televiziji došlo ne do smjene, nego do sječe uprave, uredništva i autora, uz ostale emisije, “Montiranog procesa” – hrvatske “Top liste nadrealista”, ali na apaurinima od deset miligrama.

Ponaša se, dakle, aktualna Vlada čak i gore nego što je bilo očekivano. Iskustvo se, inače, davno narugalo svakom optimizmu i mnogima koji su mislili da će HDZ sebi dva puta dopustiti Ivu Sanadera: verbalnog nasilnika iz predizborne kampanje i prosvijećenog premijera kleptomanskih nagona, za čijeg vremena nisu “cvetale tikve”, nego sloboda kritike do koje je naočiti i samouvjereni Splićanin držao koliko i do mišljenja Vladimira Šeksa. 

Njemu je, navodno, jednom rekao da šuti jer je budala.

Za razliku od bivšeg prvog ministra koji je u svoju moć vjerovao kao da je na izborima osvojio dvotrećinsku većinu, a nije ni blizu, Tomislav Karamarko prije svih se ponaša kao da će sutra izbiti građanski rat u kojem će ga prekjučer smijenjena vojna hunta objesiti na prvo prikladno i prometno mjesto pa je, eto, pokušava preduhitriti i tako što niže časnike raspoređene na poslove u medijima odmiče od prilike da, barem, pročitaju vremensku prognozu, snime skeč, emitiraju sovjetski crno-bijeli filmski klasik - čak i ako se isti prikazuje budućim redateljima kao dio nastavnog procesa na akademijama - intervjuiraju, recimo, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovinu ili, to nikako, naprave analizu istupa koalicijskog kerbera Pere Čorića.

Kao što pametni gangsteri znaju da se ozbiljne, utjecajne i poznate novinare ne ubija, jer je posljedična buka prevelika, tako i ozbiljni nedemokratski režimi znaju da ad hoc cenzura najčešće ima efekat suprotan željenom: upravo zahvaljujući njoj novine ili drugi mediji s margine utjecaja, čiji je sadržaj često namijenjen uskom krugu istomišljenika uredništva, postaju prvorazredno društveno pitanje, a potpora njima supstituira poslovičnu građansku sklonost povlačenju pred samom mogućnošću demonstracije sile vlasti.

Radikalan, ali dobar primjer za ilustriraciju je, naravno, pariški satirični magazin Charlie Hebdo. Taj je tjednik sve do upada naoružane, fanatizirane braće Kouachi imao nakladu od oko tridesetak tisuća primjeraka u zemlji s više od 66 milijuna stanovnika!

Ne, ništa to ne govori o kvaliteti sadržaja, nego, uz ostalo, i o smrti karikature kao takve. Navikle na nju odnosi biologija, dok buduću publiku odvlači tehnologija. 

Prvi broj Charlieja nakon masakra tiskan je u tri milijuna primjeraka, rasprodan je u rekordno kratkom roku i, dobrim dijelom, u zemljama u kojima kupci mogu tek gledati slike jer na francuskom znaju reći: Paris Sant Germain, Ibrahimović, Eiffel, merci i au revoir.

Jednako je poučna, iako nije nimalo slična, storija s novinama koje se ponekad, ali uvijek neopravdano, naziva “hrvatskim Charlijem”: Feral Tribune je, naprosto, bio bolji, a njegove najbolje godine bile su ujedno i najteže jer je pokojni Franjo Tuđman od četvrtka do četvrtka, od broja do broja, smišljao kako ušutkati Splićane.

Nije uspio mobiliziranjem, porezima, praćenjima, prijetnjama pojačavanim kako je vrijeme pokazivalo da više ne uživa status jedinog mogućeg predsjednika neupitnog autoriteta i prateće genijalnosti. 

Sve je Feral i preživio i nadživio – onaj Feral za kojim se danas nariče, na što jedan od njegovih osnivača, Predrag Lucić, uvijek odgovara protupitanjem: “Zašto ga niste kupovali dok je postojao?” - da bi nestao u puno sofisticiranijem procesu gušenja - uz, zapravo, malobrojne ožalošćene i svjesne posljedica.

“Koliko krhka uvjerenja jednog muslimana moraju biti da se osjeća ugroženim zbog glupe karikature u tjednom satiričnom časopisu?”, pita se Slavoj Žižek, slovenski filozofski super star u knjizi “Islam i modernost – neka bogohulna razmišljanja”.

U prijevodu na jezik trenutka pitanje glasi: koliko krhka uvjerenja jednog Karamarka moraju biti da osjeća kako mu je vlast ugrožena “Montiranim procesom” ili sadržajem portala Muf, odnosno što je to Tuđmana, koji je, pokazalo se, morao umrijeti da bi izgubio izbore, toliko žestilo u novinama čija je naklada i u zlatnim godinama bila manja od broja bivših članova SKH u njegovu HDZ-u?

Problem s cenzorima, bez obzira na tehnike i sredstva rada, od kalašnjikova do zakonskih akata, uvijek je isti: nije u tome što mi njih, kako piše Žižek, potajno smatramo inferiornima, nego što se oni potajno tako osjećaju pa im doista “nedostaje uvjerenja u vlastitu nadmoć”. 

Oni sebe, prema istom autoru, mjere usvojenim, demokratskim standardima kojih se istodobno groze, a iz te nesigurnosti, manje u vlastitu misiju, no puno više u njezin uspjeh i prihvatanje te posljedično preživljavanje na vlasti, proizlaze potezi i odluke s dugoročno neželjenim posljedicama po donositelje - redovito slijepe na činjenicu da nema tog medijskog sadržaja koji je sam smijenio vlast. 

No u inflaciji vijesti i drugih žurnalističkih formi, najbolji način da se na neki skrene pažnja jeste da ga se istakne tako što ga se silom pokušava zabraniti ili ograničiti. 

Poslije sve ide samo po sebi i na kraju, kao 2000. ili 11 godina kasnije, komesarima raspoređenim u javnu televiziju ostaje tek da javnosti plačenim glasom priopće porazne rezultate izlaznih anketa.