Papu Franju ne brine Irska, već drugi veliki problem Crkve
Što se Vatikana tiče, referendum u Irskoj kojim se ispisivala dramatično važna točka u povijesti te još uvijek tročetvrtinski katoličke zemlje, kao da se nije dogodio. Radio Vatikan je mjesecima unaprijed prenosio poruke biskupa, potom i samog vrha katoličke crkve u Irskoj vjernicima da glasaju protiv legalizacije abortusa, a nakon što se ispostavilo da je dvije trećine Iraca, a to znači najmanje debelo preko polovice katoličkih vjernika, glasalo za ukidanje jednog od najrigidnijih režima abortusa u Europi, Vatikanski radio vijest nije prenio.
Iako nategnuto, taj dio još bi se i mogao pravdati "međuirskim" igrama ljudi u Vatikanu, otprilike onako kako je Vatikanski radio na hrvatskom jeziku u listopadu 2017. mrtvo hladno previdio značenje posjeta premijera Hrvatske Andreja Plenkovića papi Franji. Čak je i nedjeljni L'Osservatore Romano vijest iz Irske zakopao negdje duboko "između vremenske i sportske prognoze". Odgovor je upravo u samom papi.
Tog dana kada je postalo jasno da je točno dvije trećine Iraca referendumski odlučilo ukinuti zabranu abortusa, bila je nedjelja, papa Franjo po običaju je pozdravio nekoliko desetaka tisuća vjernika na Trgu Sv. Petra u Rimu, i ovaj put je bio razdragan i toplo, široko nasmiješen kad je vidio kršćane dobre volje sa svih kontinenata, te ih je pozvao da mole za Afriku, za milijune koji tamo nezamislivo pate od Libije do DR Konga.
Vrlo neobično za papu koji je, iako po mnogočemu izrazito progresivan, ako čak i liberalan, po pitanju abortusa na istim pozicijama na kojima su prije njega bili, primjerice, Ivan Pavao II i Benedikt XVI. Dio klera u Vatikanu papi Franji je od prvog dana pontifikata, kada je ovaj odbio nositi zlatni križ i zamijenio ga svojim dobrim starim željeznim, zamjerao to što novi papa ima viziju siromašne Crkve. Ali nije posrijedi niti to da bi papa, predan siromašnima i ugnjetenima diljem svijeta, tek tako u treći plan gurnuo bogati zapadni dio Europe.
Takvo tumačenje podjednako bi bilo i vulgarno i pogrešno. S referendumom u Irskoj naprosto je stvar u tome da je Vatikan 21. stoljeća morao priznati da je ovu referendumsku bitku izgubio već i prije nego što je uopće počela, da je riječ i o sekularnoj republici i o vjernicima u njoj koji su za ovakav potez bili zreli već godinama prije referenduma iz 2015. kojim su Irci, pritom mahom oni isti koji se izjašnjavaju kao katolici, odlučili da žele legalizirati istospolne brakove u toj zemlji.
Koliko god Irska i danas bila procentualno isto onoliko katolička koliko je bila i 1979. kada ju je posjetio papa Ivan Pavao II, to ona danas svjetonazorski nipošto nije, a politički da se i ne govori. 1979. Irska je zabranjivala i abortus i gay brakove, čak i razvod braka, te se činilo da će njen položaj u društvu kroz škole, bolnice, politiku biti nesalomljiv do vječnosti.
A onda je krenula lavina; ponekad skoro i cijelo stoljeće stari slučajevi masovnog seksualnog zlostavljanja djece, krajnje nehumanog postupanja prema sa samohranim, siromašnim mladim majkama, siročadi, najranjivijima sve je stalo kuljati odjednom, pomračilo je i tradiciju i važnost Crkve u Irskoj. Stvar je činilo još gorom to što se tamošnji kler pritom jako dugo odupirao suočiti se s prošlosti, dotle da se demokršćanski (!) premijer Enda Kenny obračunao sa samim papinskim nuncijem zbog podrivanja kriminalističke istrage svećeničkog seksualnog zlostavljanja djece.
Posljednjih desetljeća s Crkvom su se obračunala društva diljem Europe, tako i vjernici, u Irskoj, istina, dramatičnije nego drugdje jer tamo je imala najveću vlast, a ispalo je da "vlast kvari" i u tom slučaju neprikosnovene vladavine Rimokatoličke crkve. "Crkva u Irskoj danas je pristojna jer smo se njom obračunali", "oni su spalili svoje mostove", opisivao je za Express prije dvije godine najveći današnji književnik u Irskoj Colm Toibin.
U Irskoj je došla na tako loš glas, ne svi svećenici, nego Crkva kao institucija, organizacija koja djeluje društveno i politički s pozicija moći, da se niti najzagriženiji aktivisti za zadržavanje zabrane abortusa nisu usuđivali angažirati Crkvu, svjesni da će to biti samo kontraproduktivno. A toga je bio svjestan i Vatikan i zato je irski referendum odšutio kao bitku koju je izgubio još davno, možda i prije pola stoljeća.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Ono u čemu papa Franjo posljednjih mjeseci, primjerice, nije šutio, jest jezivi skandal sa seksualnim zlostavljanjem djece i potom biskupskim prikrivanjem zločina u Crkvi u Čileu. Usto, papino prvo putovanje na drugi kontinent otkako je proglašen papom, bilo je ono u Brazil. Niti tu Rimokatolička crkva ne stoji najbolje zbog ubrzanog preuzimanja do jučer katoličkih vjernika od strane evangeličkih propovjednika.
Ako netko misli da su čisti ZF prognoze da bi Brazil, u kojem danas živi više katolika nego u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta, do 2030. mogao postati većinski evangelička kršćanska zemlja, onda neka pogleda što se dogodilo maloj, zlosretnoj, do pakla ugnjetenoj Gvatemali. Razlika između Latinske Amerike i Zapadne Europe je u tome što Crkva u Latinskoj Americi još nije toliko kompromitirana seksualnim zlostavljanjem, rasipništvom i borbom za političku moć kao na južnoj Zemljinoj hemisferi.
Afrika i Latinska Amerika zato su danas u žiži interesa Vatikana da zadrži i poveća broj svojih vjernika, za razliku od Irske i ostatka Europe gdje se nastoji minimizirati šteta nečovječnih postupaka prema tisućama ljudi tijekom desetljeća, pa i više od stoljeća dominacije nad modernom, industrijaliziranom i više ili manje prosvijećenom Europom. Siromašna Crkva je ono što po Južnoj Americi i Africi, možda čak i Aziji, Crkva još ima što ponuditi, i tu papa Franjo sve je jasnije da od početka ima pravo, dok u Europi...
U Europi je papa Benedikt XVI pokušao stvari popravljati konzervativnim stavom o "sekularizmu kao najvećoj prijetnji Crkvi", o "diktaturi relativizma". A katolička Europa nastavila se urušavati, barem prema onom konzervativnom razumijevanju vjere pojedinca. Benedikt XVI nije imao pojma što da čini s Irskom čiji su vjernici, nekoć zlostavljana djeca, ali i mnogi drugi, pa i neki svećenici i časne sestre, provrištali o zločinima.
Slično je bilo i drugdje, recimo u Njemačkoj u kojoj je društvo koje je uvijek bilo jako osjetljivo na svoj porezima prikupljen novac, doznalo o spektakularnom rasipništvu biskupa i odjednom se stalo događati da broj vjernika koji se izjašnjavaju kao katolici u Njemačkoj rapidno pada. Isto kao i u Austriji. Pa se stalo događalo da pretežno katolički Luksemburg ukine vjeronauk u državnim školama. Slijedilo je to i drugdje; u Španjolskoj je samo 20-ak posto odlazilo na misu, u Francuskoj 10-ak posto, u Nizozemskoj pukih pet posto.
Čak i u jednoj Italiji Crkva je bila prisiljena racionalizirati župe, no tu je barem Crkva kreativnija i u toj zemlji nije toliko kompromitirana kao drugdje po Europi. Jedine zemlje u EU u kojima je Crkva još uvijek onako moćna su Poljska, Mađarska i Hrvatska. Nedjeljom na misu u Poljskoj se još uvijek okuplja oko 40 posto katolika. Nije da ne bi moglo biti bolje, ali je to u 21. stoljeću izvrsno.
Posljedica je to karizme pape Ivana Pavla II koja nimalo ne tamni i Poljska bi svakako bila predivna priča za Vatikan da se ta nacionalna crkva nije kompromitirala, pristajući uz nacionalističku vlast Stranke zakona i pravde Andrzeja Dude, koja se bori i protiv praktično nepostojećih imigranata s Bliskog istoka i protiv – nastojanja industrijski razvijenog svijeta da se bori protiv klimatskih promjena.
Stanje duha u Poljskoj je takvo da se crveno svjetlo upalilo tek nakon što je vrlo utjecajni krajnje konzervativni svećenik Edward Staniek u ožujku rekao da se moli za papu Franju da mu "Bog da mudrost", u smislu da shvati svoje zablude, a ako se to ne dogodi da će se moliti za "njegov brz put k Bogu ocu". Tek tada je nadbiskup Marek Jedraszewski osudio takvo apsolutno kršćansko zastranjenje.
U Mađarskoj, pak, veći dio katoličkog klera prepoznao je saveznika u protuimigrantskoj, nacionalističkoj i puzajućoj rasističkoj retorici premijera Viktora Orbana. A i on, nekoć mladi liberal, izrazito sekularan tip potekao iz protestantske obitelji, prepoznao je podršku svojoj vlasti iz katoličkih klerikalnih redova. Odatle Orbanovo nadahnuće o "Europi s identitetom ukorijenjenim u kršćanstvo". O nacionalističkoj isključivosti kao nespojivom s kršćanskim univerzalizmom da se ne govori.
Da se Rimokatolička crkva u 20. stoljeću ovako ponašala, danas je ne bi bilo niti po cijelo Europi, kamoli bilo gdje u svijetu izvan Latinske Amerike i Europe. Što Vatikan misli o takvim i sličnim ispadima, o kleru predanom više nacionalističkoj, a manje kršćanskoj ideji, u posljednje vrijeme posebno smo u Hrvatskoj svjedočili iz prvih redova. No, tu se barem nešto još možda i može učiniti, ali uz puno obzira da kroz koju godinu te zemlje ne bi postale još prostor još opustošeniji razočaranjem vjernika u Crkvu ljubavi, zajedništva i svjetla.